Mučna Rusija

Mučna Rusija

Unatoč glumačkom potencijalu i sub/kon/tekstualno zanimljivim i nijansiranim razinama teksta, predstava se često urušava zbog nedovoljne ritmiziranosti, ekspresivne nagomilanosti i doslovnosti te potpuno nepotrebne i banalne simboličnosti

Nakon režije drame Kokošsuvremenoga ruskog dramatičara Nikolaja Vladimiroviča Koljade u varaždinskom HNK, Dražen Ferenčina postavio je još jedan tekst iz opusa istoga pisca na sceni zagrebačkog Teatra ITD (koji trenutno prikuplja peticijske potpise za opstanak i institucionalnu samostalnost - stoga, potpišite se, ako već niste!). Drama nastala početkom devedesetih godina prošloga stoljeća smješta deziluzionirane, rezignirane, otupljene i iscrpljene likove u provincijski ruski gradić Šipilovsk, u kojem sindromi (pos)tranzicije haraju poput virusa.

Murlin Munro izrugujuć je nadimak krhke i psihički nestabilne djevojke Olge, koja po cijeli dan boravi u kući i priziva smak svijeta, koji bi trebao olakšati i dokinuti potencijalno neostvarivu želju za odlaskom, ljubavlju i prisnošću. Njezina sestra Ina bježi u alkohol, a agresijom i izvanjskom emocionalnom hladnoćom potiskuje nesigurnost, nesamostalnost, strah i kroničnu osamljenost. Podstanar Aleksej od pristojna, suzdržana i radoholičnog predstavnika velikog grada (za koji se ispostavi da nije veći od grada u koji dolazi), koji potajce piše roman koji bi, zajedno s velikom ruskom književnošću, trebao podučiti i spasiti Rusiju te je izvesti iz procjepa između staroga sustava vrijednosti, morala i ideja i još neuspostavljena novog, postaje nalik animalnom i tvrdokožnom susjedu Mihailu, prema kojem ispočetka osjeća najveće gnušanje. U čehovljevskoj maniri Koljada se usmjeruje na ocrtavanje atmosfere te prikaz i razvoj likova i njihovih odnosa. Čitljivo je intertekstualno referiranje i transvestiranje likova i motiva iz ruske, poglavito dramske književnosti, koji se, smješteni u nove političko-socijalne prilike, transformiraju u grubu i kaotičnu sliku poslijesovjetske Rusije.

PSIHOLOŠKA NIJANSIRANOST

Statični prostor scenografa Miljenka Sekulića aktivira se glumačkom igrom, koju u cjelini odlikuje ekspresivnost s realističkim, gotovo naturalističkim tendencijama te povremena iskliznuća u tipološku karikaturalnost. Stalno na sceni prisutna Natalija Đorđević najdosljednija je u psihološkom nijansiranju svog, na mentalnoj i emocionalnoj razini neuravnotežena lika, sklona regresijskom ponašanju. Njoj kontrapostiran ženski lik igra dinamična Daria Lorenci, koja uspijeva izvući maksimum tragičnosti iz Inina sloma. Muški dio ansambla predvodi vrlo dobar Franjo Dijak, čija glumačka kreacija vješto iznosi najveću karakterološku promjenu. Milivoj Beader u ulozi Mihaila, koji posjeduje najveću sposobnost adaptacije na postojeću situaciju, ostaje na razini krokija, u čemu ga podupire i struktura sama lika.

Unatoč glumačkom potencijalu i sub/kon/tekstualno zanimljivim i nijansiranim razinama teksta, predstava se često urušava zbog nedovoljne ritmiziranosti, ekspresivne nagomilanosti i doslovnosti te potpuno nepotrebne i banalne simboličnosti, koja se ne uspijeva integrirati u tkivo predstave. Oljino kostimiranje u naivnu, manipuliranu i iskorištenu ikoničku Marilyn Monroe na kraju predstave trivijalizira njezin psihološki slom i reducira denotativna značenja aluzivnoga nadimka.

Prizivan i iščekivan kraj svijeta, koji bi svima trebao skratiti mučno životarenje, u kojem nisu održive nikakve eskapističke zasade, u kojem i Striček s bradom iliti Bog okreće leđa onima koji su još sposobni ustoličiti ga u svojim iluzijama, dolazi. No, sve upućuje da je riječ tek o potresu koji će ih još više zarobiti na mjestu s kojeg niti mogu, niti imaju snage otići.

Ana Prolić