Mozgovno močvarište

Mozgovno močvarište

Od eventualne nakane izazivanja društveno angažirane, satirične predstave nema ništa

Kad se već učinilo beznadnim očekivati da će se na kazališnoj trpezi pored kojekakvih instant-pripravaka servirati pravo jelo, izgladnjelima je najavljeno bogato gošćenje s takvim komadom, komadom od komada, čija će ukusnosti i kaloričnost u hipu protutnjati krvotocima, osnažiti tijelo, a misao oživiti i potaknuti na razabiranje skrivanih istina.

I zaista, prikazan je Revizor Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. A to je, kao što znamo, nesvakidašnje komediografsko-satirično djelo o šlampavosti, podmitljivosti, korupciji, lopovluku, nemoralu i posvemašnjoj praznini poglavara maloga gubernijskog grada nikolajevske Rusije ranoga 19. stoljeća. Komediografski naboj strukturiran je prema shemi za komediju zabluda (slučajna putnika drže moćnim revizorom), a onaj satirični, kritičko-društveni, zasigurno pripada u najpotpunije smisaone iskaze tzv. komedije naravi.

NEUVJERLJIVO

Taj arhetipski model, koji je anticipirao i neke kasnije komade drugih autora, vjerojatno se splitskim kazalištarcima učinio vrlo jednostavnim za izvedbu, a njegova ubojita satira svojstava ruske provincijalne birokracije tridesetih godina pretprošlog stoljeća vrlo prikladnom za društveni angažman kazališnoga čina u našem ovovremenom okružju. Pa da bi s tim naumom pogodio baš usridu, redatelj Matjaž Latin posegnuo je za vremenskim osuvremenjenjem predstave, pa i sama teksta. U toj nakani za jezične je i dramaturške prilagodbe prijevoda djela (zanimljivo: u cedulji predstave uopće ne piše čiji je to uopće prijevod!) angažirao dramaturga Pavu Marinkovića, za scenografski odstup od autentične sredine ruske provincije Vesnu Režić, za presvlačenje Gogoljevih osoba u današnju odjeću Mariju Žarak, a onda i glumce koji za igranje takva Revizora nisu imali ni potrebe ni zadaće da mjesecima prije prvih pokusa proučavaju suodnos stvarnoga, fantastičnog i grotesknog u Gogoljevim komedijama, novelama i onom veličanstvenom romanu Mrtve duše, pa su tako oslobođeni svega i prepušteni svojoj snalažljivosti redom izlazili na scenu: Ante Čedo Martinić, Nives Ivanković, Jasmina Žiljak, Trpimir Jurkić, Josip Genda, Nenad Srdelić, Filip Radoš, Vladimir Davidović, Robert Kurbaša, Ratko Glavina, Ilija Zovko, Pero Vrca, Franko Strmotić, Elvis Bošnjak, Jasna Malec i Tajana Jovanović.

Redatelj je, dakle, uprizorujući ovaj tekst posegnuo za modelom one svojevremene pomodnosti nekih avangardista iz tridesetih godina prošlog stoljeća od koje se uglavnom odustalo jer se na kraju ipak zaključilo da se takvim postupkom predstavljeni sadržaj najčešće pokazuje estetski jednodimenzionalnim, bez mogućega svevremenskog zračenja, koje s mnogo većim izgledima izbija iz predstave u kojoj je on situiran upravo u ono vrijeme i sredinu iz čijih je svojstava na razini književnoga diskursa mogao dosegnuti svoj estetski realitet.

Pa kako nije bilo onako kako je trebalo biti, ostaje nam vidjeti kako je uopće bilo.

Neuvjerljivo. Bez humora. Bez satire. Jer su svojstva komike komedije zabluda ostala bez pokretača. A to je gogoljevska dimenzija gluposti njegovih likova, njihova autistička podložnost fiksacijama i golema zaokupljenost svakoga lika strahom od opasnosti pravnog preispitivanja zloporabe činovničkog položaja. Pokazalo se da bez te dimenzije na današnjeg gledatelja, koji je senzibiliziran sudionik znatno sofisticiranije trke za probitkom bez ikakvih skrupula, nije ni komedijski ni satirički uvjerljivo djelovalo ono što su likovi govorili i činili na pozornici, i to zato jer im je za to govorenje i činjenje predstava uskratila razložnost sadržanu u onom mozgovnom močvarištu iz kojega je Gogolj sve to izvlačio.

VODVILJSKA IGRARIJA

A to je, ponajprije to, područje umjetničkog u djelu. To je ona začuđujuća gogoljevština. Prostranstvo u koje ni najbolji glumac splitskog ansambla nije uspio zaći u nesretnoj situaciji izdvojenosti svog igranog lika iz posebnosti vremena i sredine njegova nastanka.

I tako smo se susreli s Gogoljem koji nam se nije učinio tako dobar pisac kao što vjerujemo da jest. Ostavši bez pravoga razloga za fabuiliranje komedijske zablude, pred nama se odvijala neobvezna vodviljska igrarija. Takva kojoj se, čini se, redatelj sve više priklanjao sudeći prema pantomimskom preslagivanju scenografskih elemenata u međučinovima. A u tom smislu valja, dakako, spomenuti i njegovu odluku da za uloge Majke i Kćeri izabere dvije vrlo pristale glumice, pa da ih još i obnaži pred licima gradskih činovnika, baš kao da je riječ o egzibicionisticama iz nekog jeftinog igrokaza, a ne o zaglupljenim provincijalkama koje može oko maloga prsta vrtjeti i takva pličina od čovjeka kao što je Hljestakov.

I tako ni od eventualne nakane izazivanja društveno angažirane, satirične, predstave nije bilo ništa.

A sada pogledajmo kako je na ponos kazališne umjetnosti moglo biti da ta šansa nije propuštena. Citirat ćemo Gogoljevo pismo glumcu Ščepkinu nakon praizvedbe Revizora 19. travnja 1836: »Dojam koji je izazvala bio je golem i buran. Svi su protiv mene. Zreli i uvaženi činovnici viču da meni ništa nije sveto kad sam bio tako drzak da onako govorim o službenim ličnostima; policajci su protiv mene; trgovci protiv mene; književnici protiv mene. Ali svi hrle u kazalište. Na četvrtoj predstavi nije se mogla dobiti karta... Najmanja sjena istine - i sve se digne protiv tebe... Čitav stalež... Mogu zamisliti što bi se dogodilo kad bih napisao nešto iz petrogradskoga života, koji mi je sada bolje i dublje poznat nego provincijski.«

Vlatko Perković