Minos i Dedal

Minos i Dedal

Nakon godina snimanja mahom bremenitih, tamno intoniranih uradaka koji su reflektirali raspad bivše Jugoslavije i posljedice rata na njezinu teritoriju, Srbija se okrenula ne samo laganijim temama nego i nekim novim žanrovima, odnosno suvremenim svjetskim strujanjima i smjernicama u njihovu pristupu i prezentaciji

Na Tjednu novoga srpskog filma održanom u Kinoteci od 24. do 29. siječnja, u suradnji Veleposlanstva Srbije i Crne Gore i Zagreb filma te uz potporu Ministarstva kulture RH, prikazano je šest filmova recentne (od 2001. do 2004) produkcije zemlje koja se, sve na to upućuje, nakon godina snimanja mahom bremenitih, tamno intoniranih uradaka koji su reflektirali raspad bivše Jugoslavije i posljedice rata na njezinu teritoriju (Bure baruta, Rane, Lepa sela lepo gore), okrenula ne samo laganijim temama nego i nekim novim žanrovima (fantastici) odnosno suvremenim svjetskim strujanjima i smjernicama u njihovu pristupu i prezentaciji. Predstavljeni su pritom redatelji-veterani (Srđan Karanović, Želimir Žilnik), ali i najmlađa, netom stasala generacija (Srđan Golubović, Miloš Petričić). Mahom progovarajući o ljubavi i to ponajviše u humornom tonu (Sjaj u očima, Pad u raj, Skoro sasvim obična priča), donesena su i tri djela posve različitih predznaka - snažna urbana triler-drama, film o kojem se već podosta govorilo - Apsolutnih sto, realističan polu-dokumentarac Kenedi se vraća kući te svakako najzanimljiviji, ali nažalost ne i najbolji, Lavirint - žanrovski nekarakterističan film za yu-kinematografiju i kao takav njezin važan iskorak na polju mystery-trilera.

HARRY I SALLY

Nagrađivani film redatelja Malog sveta - Miloša Radovića, Pad u raj doduše nanovo pronosi redateljevu poznatu sklonost bizarnom, u kojoj se i opet (nakon Bumeranga) odlično snašao (i kao najvažnija stavka uratka nametnuo) karizmatični Laza Ristovski te sve ukazuje na to da su apsurdnost i groteska područja koja mu izvrsno leže i na kojima postaje kreator i inaugurator, začetnik prototipa likova ćaknutih, autodestruktivnih i iracionalnih polukriminalaca. Radovićevo djelo završava u optimističnom tonu, baš kao i Karanovićev Sjaj u očima, nadrealna ljubavna priča u kojoj je redatelj okupio glumce iz raznih krajeva bivše Jugoslavije (Senad Alihodžić, Ivana Bolanča, Matija Prskalo, Milena Dravić), i koja je prošla kao vrlo zapažena na Venecijanskom filmskom festivalu, no mahom je izazvala oprečne kritike.

Skoro sasvim obična priča Miloša Petričića pak melodrama je o urbanom Beogradu i u njemu, sa snažno izraženim fetišima američke pop-kulture - od Kad je Harry sreo Sally do bendova poput (doduše britanskoga) Suade. Atipična po posvemašnjem neosvrtanju na ratno-politička zbivanja, radije se okreće modernim tehnološkim rješenjima u pristupu djelu - od britkih i živih dijaloga među tendenciozno cool karakterima preko inovativnog i dinamičnog načina snimanja, koloritnosti fotografije, odnosno pozornosti posvećene filmskoj scenografiji, do neobične narativne strukture u obliku stalnih flešbekova i flešforvarda koju pričaju svi protagonisti iz vlastitih noebično osmišljenih i riješenih perspektiva (s kojom na kraju sve nedoumice i navodne nepreglednosti sjedaju na svoje mjesto). Tu su i vrlo mladi, neiskusni glumci koji su se izvrsno snašli; prirodnošću posebno zrači perspektivna mlada zvijezda Vuk Tošković. Pritom uporišna točka filma ostaje redatelj - zanimljivo novo ime srpskog

a filma, s izrazitim senzibilitetom i sluhom za razbibrižne holivudske filmske formule, koji zna kako privući i zadržati gledateljevu pozornost.

KENEDIJEV POVRATAK

Angažiraniji filmovi bitno različitih intonacija od navedenih dolaze iz ruku kontroverznoga Želimira Žilnika (Kenedi se vraća kući) odnosno intrigantnoga Srđana Golubovića (Apsolutnih sto). Prvi je nagrađivani poludokumentarac o Romima-imigrantima iz bivše Jugoslavije, od strane Europske unije 2002. deportiranima u matičnu zemlju Srbiju i Crnu Goru; vrlo dobar i sugestivan pogled na teškoće izbjeglica koje se pri povratku susreću s brojnim preprekama - od potrage za obiteljima do nepoznavanja jezika; prikazan kroz perspektivu mladog Kenedija koji taksijem svaki dan nanovo vozi nove i nove deportirane, status koji je i sam prošao.

Apsolutnih sto pak, hvaljen i snažno dojmljiv, energičan, sirov i urban film, inovativan posebno u izboru teme - profesije likova, generacijama obiteljskih streljača, pri čemu sport kod jednog od njih prerasta u ubijanje i snajperizam, a drama u film osvete, s opipljivim i uvjerljivim likovima (posebice mafijašima na njihovu tragu recentnog istočnoeuropskog proto

tipa, odnosno ŕ la Zlatko Burić u danskom Pusheru). Pritom je u napadnom vizualnom stilu i fotografiji Aleksandra Ilića vidljiv redateljev reklamno-spotovski diskurs iliti background, srećom ugniježđen u čvrstom i solidnom scenariju, što Golubovića poprilično uzdiže iznad recentna prosjeka srpske kinematografije u cjelini.

ARIJADNINA NIT

Nažalost, isto se ne može reći i za Miroslava Lekića. U njegovu Lavirintu od početne ideje (pretprodukcija počela 1994; film finaliziran 2002) ostalo je vrlo malo - realizacija je i više nego sramotna. Loš scenarij, ogledan posebice u dijalozima, ali i režija i montaža, struktura s nepreglednim i nespretnim flešbekovima, osrednja gluma i klišeizirani likovi ideju purifikacije duše kroz labirint (taj mitski simbol propitkivanja različitih razina kao i konačnog cilja, smisla i tajne života, poznat u Egiptu, među Hopi-Indijancima, kineskom Yuovu koraku, ali i samim spiljama prirode) banaliziraju, uskraćujući joj pravedan tretman kakav zaslužuje. Filmski ključ rješenja je u crkvi-labirintu koju je u 4. stoljeću ispod Kalemegdana sagradila tajanstvena kršćanska - arijanska sekta; no on ne rješava životni ključ pročišćenja kakav bi, s obzirom na temu kakvu načima, nesporno trebao.

Stoga sve rečeno možda jest i ključ za iščitavanje trenutnoga stanja srpske kinematografije, počesto isticane kao superiorne domaćoj hrvatskoj. No iz svega priloženog može se zapaziti da je srpski film na pragu dekadencije, a inferiornost domaćeg (ako je ikad i bila realna) - poglavito nakon nekih novijih naslova, neka daleka prošlost. Ipak, njegova nesporna pitkost, neforsirani tijek i nesputana fluidnost koja nama počesto simptomatično nedostaje - možda i zbog same dikcije i jezičnoga ritma u kojem je beogradski sleng uvijek bio dinamičniji i prirodniji od pomalo ukočena, nedovoljno životna hrvatskoga standarda (dokazano su i domaće serije u dijalektu (Malo misto, Velo misto, Gruntovčani) bile bolje i kod gledatelja prolazile bolje od ijednoga standardiziranoga djela pa se i tu otvara prostor za razmišljanje), čine ga i dalje privlačnim velikome dijelu domaće publike, očito izrazito sklone bliskosusjednom humornome mentalitetu.

Katarina Marić