Knjiga života

Sve se rjeđe događa da netko ustvrdi kako je njegov život bio takav da bi o tom životu trebalo napisati knjigu. Ako to od nekoga i čujete, bit će to uvijek starija osoba, nikad mlađa. To dolazi otuda što su knjige u životu današnje srednje i starije generacije igrale posve drukčiju ulogu nego što je igraju u životu mlađe. Svi mi koji pamtimo četrdesete, pedesete i šezdesete godine jasno osjećamo kako su nam sva ta desetljeća obilježile knjige. Točnije, ne baš knjige, nego nešto što je imalo sličan oblik i slično ime: govorim, dakako, o knjižicama. A knjižicama smo tada nazivali sve moguće članske i druge iskaznice.

Knjižice su čovjeka pratile kroz život i on ih se naprosto nije nikad mogao otresti. Sve što je pretendiralo na ikakvu važnost - svaka društvena sfera, svaka institucija - smjesta je izdavalo knjižicu, jer se znalo da upravo taj oblik jamči najveću ozbiljnost i najveći utjecaj. Knjižice su imale format otprilike osam prema pet, korice i nekoliko stranica; neke su imale mjesto za fotografiju, a neke i nisu. U svakom slučaju, ljudi su ih nosali po džepovima, jer nikad nisu znali kad će im koja zatrebati. Navikli su se na njih od najranijih dana.

Čovjek je stjecao knjižicu još prije nego što bi se rodio: njegova je majka dobivala trudničku knjižicu u kojoj je pisalo sve što je njoj, liječnicima, a i državi bilo važno u vezi s budućim čovjekom. Kad bi se taj čovjek jednom sretno rodio i napunio sedam godina, smjesta bi dobivao đačku knjižicu; ona je služila tomu da se u nju upisuje uspjeh na polugodištu, ali još više tomu da dade školi i školovanju veću ozbiljnost. Rastući dalje, dobivao je mladi čovjek najprije omladinsku knjižicu, koja je bila crvena, a onda osobnu iskaznicu - zvanu legitimacija - koja je bila plava. U omladinsku knjižicu upisivalo se u koju školu taj ide ili kakav zanat pohađa te se osobita pozornost posvećivala sudjelovanju na dobrovoljnim radnim akcijama, udarništvu i sličnim stvarima. Osobna je pak bila vrlo ozbiljan dokument: na nju je osim slike dolazilo i ime oca, i otisak prsta, i niz drugih podataka. Najzanimljiviji je bio tzv. lični opis. Nos: pravilan; usta: normalna; brkovi: brije; brada: brije; osobeni znaci: nema.

A kad bi se tako jednom udarili temelji, kad bi čovjek dobio identitet, ništa više nije stajalo na putu poplavi knjižica što su se slijevale u njegove džepove, tvoreći cijelu malu biblioteku. Da bi vozio auto, morao je imati dozvolu u obliku knjižice; ako je htio u ribolov, imao je ribičku knjižicu; ako je posjedovao čamac, i za to je postojala knjižica; ako bi dobio dijabetes, nije mogao bez prikladne knjižice. I, tako ga je sve to pratilo do umirovljeničkih dana i do penzionerske knjižice.

Dakako, postojale su i knjižice koje su zauzimale sasvim povlašten položaj, jer su zahvaćale dvije najvažnije sfere, zdravlje i politiku. Jedno je bila zdravstvena knjižica, a drugo partijska. I izgledale su ozbiljno: zdravstvena je bila debela, imala je zelene plastične korice i stotinjak stranica, na kojima je bilo mjesta za sve moguće štambilje koje je trebalo prikupiti za zubnu protezu ili za liječenje u toplicama. Partijska je izgledala asketski, s malo stranica, ali zato s vrlo vidljivim rubrikama o kaznama i o plaćenoj članarini (koja se ustezala kao postotak od plaće). I samo ime tih dokumenata bilo je magično: kad bi se u bolnici otkrilo da netko nema knjižicu, to ga je moglo stajati života; kad bi se na partijskom sastanku pokazalo da je netko vratio knjižicu, to ga je najčešće stajalo karijere.

Ukratko, što je god željelo imati kakav utjecaj, moralo se utjeloviti u knjižicu. To je vjerojatno dolazilo otuda što je naša sredina bila prilično nepismena, pa se prema knjizi osjećalo strahopoštovanje. Knjige su se viđale u crkvi, na katastru i na sudu, dakle na mjestima koja čovjeku kroje sudbinu. Vjerovalo se zato da već i sam oblik knjige jamči ne samo autoritet nego i stvarnu moć, pa su tako s tim knjižicama i pretjerivali.

A onda, kako je opismenjavanje teklo, kako je pravih knjiga bivalo sve više, tako su i knjižice pomalo počele gubiti na važnosti, postajati sve jednostavnije i igrati sve manju ulogu u društvenoj komunikaciji. Osobna je iskaznica, na primjer, postala običan kartončić, zdravstvena je stala nalikovati na kreditnu karticu, a uskoro će se nešto slično dogoditi i s vozačkom. Knjižice su se zadržale još samo ondje gdje se smatra kako je važnost neke institucije potrebno osobito istaknuti. Tako je recimo, s našim svečilišnim indeksima, kakvih više nigdje u svijetu nema, ali ih mi ljubimo upravo zato što imaju oblik knjige i tako naglašavaju kako je studiranje zapravo bavljenje knjigama, dakle beskrajno ozbiljan posao.

Elektronske iskaznice, ukratko, pomalo zamjenjuju one stare, koje su imale oblik knjige. A to čovjeka tjera da se prisjeti i pitanja koje se danas često postavlja, a glasi: hoće li elektronički mediji uništiti sve knjige, izbaciti ih iz uporabe? Sve što sam ovdje ispričao svjedoči da neće: izbacit će samo one knjige koje i nisu prave knjige, nego su taj oblik dobile na umjetan način i iz osobitih razloga. Izbacit će knjižice, a knjige će ostati.

Dobro, a život? Ako današnjim mladim ljudima život ne usmjeravaju knjižice kao što su ga usmjeravale nama, znači li to da oni nikad neće pomisliti kako bi o njihovu životu trebalo napisati knjigu? Nema opasnosti. Jer, njihov je život težak i uzbudljiv kao što je bio i naš. Pa, ako su elektronske kartice zamijenile knjižice, onda će i današnji ljudi prilagoditi svoju metaforu. Reći će kako bi o njihovu životu trebalo načiniti videoigru.