Izronjavanje

Pisma me ne prestaju iznenađivati vidom svoje pojavnosti. Tu više ne pomaže ni osnovan uvid u neotvaranje pošte. Primjerice: pismovnica od prije nekoliko dana učinila je svoje formatom kao formom. Morala je, htjela, smjela i naprosto voljela biti otvorena! Velikost omotnice upućivala je na veću važnost nekakva postera unutra, negoli napisanog teksta pohvalnice mlađih starijemu. A i gdje toga ima kao smjera uvida u prosudbu? Da skratim: na papiru je stajalo kako mi zahvaljuju što sam - kažu - postupio u znaku gostoprimstva, koje ih je skroz posramilo... Valjda ih je lecnulo što govoriti o tuđoj humanosti prema sebi moraju baš oni, koji su bili pozvani da je pruže drugima - ljudima u nevoljama izazvanim ratom, o kojem nisu mogli ni sanjati. Ogromno fotopismo otvaranjem je odbacilo onaj oskudni DIN A4 kao stablo list... kao smokva list u listopadu, i pokazalo ravno osamnaestoro mladih ljudi obaju spolova, koji - kao da im grupa nije dovoljno velika - nekome mašu na pristup ili na pozdrav.

Dorcas Hulp, Nederland, otkrivao je nezamislivo veliki, razvijoreni jumbo-plakat, koji ih je sve kao zastava skrivao, tucet i pol dvokotačića karitativnog pogona, što ga prispodobljuje valjda najveći landrover, kakav se bez slike uistinu ne bi mogao predočiti. Tek sad je osjećaj potaknuo sjećanje na osamnaest Nizozemaca, što ih je zapravo ne tako davno, početkom prošloga rujna, izronilo iz utrobe Glavnog kolodvora i mojim posredovanjem nešto kasnije uronilo u ne manja grotla odlaznih perona Autobusnog kolodvora. Moje višekratno iskustvo s Nizozemcima: uvijek ih je više nego što treba. Nikakve moje karizme - kako pišu - nije tu bilo, nego njihove sa mnom, i to kod obje njihove grupe. I stoga osjetim zatečenost, kad se koji put zapitam, koja to vrst stvarnosti mene zapada, i uvijek iznova zapadne, pa joj ne mogu odoljeti, tako da se baš hrvem za svakog kukavca, a lukavcu starom stalno puštam njegovu rabotu, najčešće protiv sebe. - Razizemni Nizozemci, polegli od umora po svojim naprtnjačama, vjetrovkama, šatorima, uvrtnim klinovima i užadi - pred kraljem Tomislavom i njegovom svitom s obje strane strogoga friza. Gotovo ih je isti broj. Jednako nepomični ostali su i malobrojni putnici koji su ponešto znali o neredovitom kretanju tramvaja. ZET je bio usred jednog od svojih statičnih ljetnih manevara, ovaj put na križanju Vukovarske s Držićevom. Tramvaj je zato od Mihanovićeve vozio ekskluzivno do tržnice Branimirove, pa nalijevo Šubićevom. Kod tržnice je trebalo izaći, pa pješice nadesno ispod pružnog nadvožnjaka dvjestotinjak metara do Autobusnog kolodvora. Objasnite to strancu, pogotovo kad nije upitan jezik, nego nepostojeći vanjski razglas, dok je unutrašnji samo za uporabu vozačevu, radi tete, kuma ili djevojke - samo ne na korist putnicima. Lakše bi bilo odvesti ih onamo, nego objašnjavati. No ne prilaze mi, ali znam što će uskoro zatrebati. Dok se ništa ne miče, nepomično stojim i ja, takoreći već u položaju zaronjavanja; trebalo bi napraviti samo lagan trzaj uvis. Roniocu ipak ne može uspjeti bijeg od letećeg Holandeza. Ne leži to samo u prirodi glagola kretanja, već i u roniočevoj privoli. Potražilo me se, točnije rečeno, kod kuće, preporučilo me za slučaj pomoći jedno njihovo društvo od prije dvije godine. Sad su upravo nešto izgubili u moru; trebalo bi izroniti. Svoj sam ronilac, ima i drugih. No ja sam njihov izronilac na zagovor, svojataju me. Neka bace ili izgube na kopnu što hoće, zašto baš moraju biti plivajući Holandezi, kao i oni prije, sa stotine trica i kučina! Oni vole tako, ali neće više. Ja samo znam početak, kraja izgleda nema, čak se i kupaju sve dalje od kraja, tamo gdje dubine nisu bezazlene. Prvo sam im izronio ključeve, pa sunčane naočale, i donio nešto privage u školjkama rumenkama, češljačama i kapicama. Bile su tada - prije trideset godina - od sjaja kao kod premaza bezbojnim lakom za nokte. Ali te slobodne kupačice po Rembrandtu i dalje manje skrivaju, a više gube - i narukvice, zlatni lančić, privjeske, jedanput jedan grudnjak. Lisa je nedavno sablaznila sve na putu od plaže do nas: svoju je predugu, crvenu, kovrčasto neposlušnu kosu svratila naprijed, s ramena na gole grudi, obnaživši leđa, što ne bi promaknulo ni danas, pa sve i da stavi grudnjak. Amazonke gube u sinjemu moru kao da su u plastu sijena! Igraju li to kola plivajući? A kad pokazuju mjesta gubitka orijentiraju se po planinskoj kosi (jer dolje se ne vidi); meni je potrebno prema otocima. Odbacio sam ideju da bi to moglo biti radi školjaka: ulog je mnogostruko veći od igre.

Ali neka su mjesta nedosegljivo duboka; tijelo pritom osjeti nespokoj: potiljak, oči i nos napadnuti su skoro istovremeno. Jer ovo je ronjenje na dah, bez ikakve opreme. Mene ne odvijaju kao debelog ronioca u željeznom oklopu na lučkim radovima. Najbolje vježbam istrajnost plitkim zaronjavanjem pod kaić i opiranjem rukom o njegova drvena rebra odozdo. Ono što hoću postići jest višeminutna izdržljivost pod vodom. Varljiv dobitak, dok se miruje! Jer valja mi podvodno plivati nadolje, gutati tlak, a svaka nova dubina ima svoje pijanstvo, svaka sidra budi halucinacije. Pod vodom je čovjek izvan sebe, i to ne samo od ljepote. Valja ponavljati: sad izranjam, ova smeđa trava je zaboravak, ljubičasta je samo odozgo, na pržini je žuta lažina, jod koji vonja po lažini, lažina koja vonja po jodu. Ovdje dolje ništa ne miruje niti miriše. Roniti se ne mora, ako se to voli, saznaju Amazonci od mene. A da se samo ploviti mora, tako kažu na jugu. Ali Nizozemci nisu s juga, pa i dalje nesmotreno skaču u more, a s njih spadaju stvari. Dotrčavali su svako malo iz kampa, već su i svađe ozvučavali u mojoj kući, pravili javne ljubomorne scene, tražili opredjeljivanje ili suglasnost. Tako su Lucie i Phil poželjeli u Grčku i zamolili sto dolara da zarone. Dobili su sto dolara, koji su nakon petnaestak dana osvanuli kod nas, u istim suhim apoenima iz ruke već ne znam kojeg po redu Nizozemca. Tako se lanac nastavljao, odnosno obnavljao. Reformirana su i ljubavna društva među parovima, pa su kojiput uključila i kojeg lokalnog momka, nikako djevojku, jer njihove su tad odmicale prema novoj ljevici i svim vrstama njezinih revolucija. Neke stare mjesne ljubavne veze teško su se oporavljale od nesputane putenosti tih strankinja; nove bi se pred ljeto rjeđe i uspostavljale. Dvije su mjesne cure, ljubavno zaostalije, nestale u domovini Wima i Timma, za koje su svi mislili da su šmokljani, postavši najljepšim udavačama u Arnhemu. Ionako su naše oduvijek bile zgodnije...

Želim izroniti. Pogotovo što nisam više mlad, a kako ronjenje postaruje, znači da roniti treba kratko. Izronjavanje traje, nekad je i ritualno, ali nema tu nikakve magije: minute, sati i dani ubrzanog i ljepšeg života dolje pretvaraju se gore u mjesece i godine. Točno mi to i treba, da se vratim mjestu s kojeg se nisam ni maknuo. To je tajna dubine kao četvrte dimenzije. Ono prema Tomislavu i dalje nisu lažine na pržini, nego nedovoljno zelena trava zaborava. A na ovoj strani šinskih utora voda je u tragovima, i nasukana skupina Nizozemaca, naplavljena pa odrezana u ladanjskom prometu. Prišla je visoka, riđa djevojka, predstavivši se kao groupleader i rekla ne bez učinka kao kod velikih opasnosti: Pomozite nam. Nije mnogo okolišala s molbom za pomoć. Na sebi je imala kord-suknju do sama poda, a isto tako neprimjeren bio je i osmijeh - gornji zubi utisnuti u donju usnicu - s obzirom na položaj u kojem se grupa našla. Jednom vođi koji ne zna kamo će s grupom rado ukidam sve nepoznanice stranoga grada. Takvi su mi miliji, jer kad se vođa rađa odmah je tu nekakvo istočno pitanje. Utješno je ipak znati da se roniocem postaje, jer kako bi to bilo da se i on rađa... Poveo bi možda pola svojih na utapljanje. Pristao sam sljedeća dva sata biti glasnogovornikom njihovih potreba: moja stara voljna privola prema ovako sirno bijelima iz njihove niske domovine s njezinim prečesto kišnim obalama.

Jedan čovjek uvodi jednu ženu u tramvaj, koju prati mnogoljudna skupina od sedamnaestero: ne znam je li to demokratski odgovor na problem vođe, ali je pitanje koje je s vozačem lako riješeno. Na Autobusnom kolodvoru nije se moglo nego opet sjesti na pod, da bi se istresao sav novac na kup. Na mjenjačnici sam s mladom djevojkom po imenu Marlies za sve istreseno kupio kune. Kamo putuju? U Prijedor, pomoći lokalnom stanovništvu u obnovi!! Formula jedan-plus-sedamnaest samo se načas pretvorila u nejednadžbu s isto toliko nepoznanica. Ta djeca nisu kriva što pojma nemaju. Da im objašnjavam, kako u Prijedoru nema što obnavljati, da su ga Srbi držali od sama početka i da ga nitko nije napadao. Ne mogu ovi mladi ničije živote spašavati, ni muslimanske koji su stradali najprije 1942, kao ni ništa od sveg onog što je od hrvatskog i muslimanskog življa bilo etnički očišćeno na početku ovoga rata. Da obližnja Manjača ne zaslužuje obnovu, nego rušenje? Da vide, stoji li koji minaret u selu Kozarac? Da potraže brodske Đakoviće u Banjoj Luci preko oca biskupa Komarice, svetog čovjeka? Zaronit će ti mladi ljudi u Bosnu zatvorenih očiju i neće vidjeti ništa od one zelene trave našeg i svjetskog nezaborava na padinama Sarajeva, u Lašvanskoj i Neretvanskoj dolini... Ovim ratom protiv Hrvata rukovodile su barem dvije zapadne tajne službe na srpskoj strani. Ništa se sad ne da ispraviti; jednom kasnije doći će ova djeca u Hrvatsku, da pomognu Hrvatskoj. Sad se moraju kupiti karte za Prijedor. Ionako sam se ovaj put osjećao kao dobar duh svoga naroda, u vrijeme prije pojave masovnog turizma. Ne objašnjavam zašto su rezervacije gotovo isto toliko skupe kao i samo putovanje. S Marlies se spuštam u Konzum u prizemlju. Za preostali novac molimo da nam od kupljenih kruščića, sira i mortadele naprave osamnaest velikih sendviča. Neka kršimo propis, imat ću petsto kuna za globu, ako dođe kontrola. A bit će i drugog načina. Šapnut ću na uho službenoj osobi: pustite, ovi zavjetno putuju u Srebrenicu. - Nema ovdje čovjeka koji tu lozinku ne bi razumio.

Danas tek uviđam po omotnici: Marlies je Parren, nedvojbeno kćerka Lise Parren s neposlušnom kosom, jabuka koja je pala blizu svoga stabla. Barem se život nikad ne prestaje igrati!