Intuicija je najvažnija!

Intuicija je najvažnija!

Mene motiviraju stvari oko mene, kada vidim nešto što me fascinira, uzmem fotoaparat. Ima stvari koje vas mogu oduševiti, a u izboru trenutka važno je raspoloženje, intuicija i mnoge druge situacije. Mene zanima svakodnevno, očigledno, ja tu nalazim ono što me oduševljava. Fotografija bilježi, ona je likovni pogled, nešto što ima ideju, fascinaciju nečim viđenim. Ideje su one koje daju sitost i pružaju životnost...

U Gliptoteci HAZU otvorena je izložba fotografija kipara Ivana Kožarića. Umjetničkim djelovanjem, u široku rasponu od kiparstva, slikarstva, crteža i grafike, obilježio je hrvatsku umjetnost druge polovice 20. stoljeća, a ovom velikom izložbom fotografija pokazao je iznimnu svježinu otkrivajući još jedan od svojih talenata. Akademkinja Vera Horvat-Pintarić, povjesničarka umjetnosti, izjavila je za »Vijenac« u povodu izložbe: Kožarić je nadaren za sve, po svom duhu on je najmlađi likovni umjetnik u Zagrebu, iznimna suvremenog senzibiliteta, koji se jasno vidi i u njegovoj fotografiji.

U prigodi izložbe razgovarali smo s Ivanom Kožarićem o fotografiji i njegovu dosadašnjem radu.

Za vas je karakteristična širina kojom zahvaćate u sve medije, od skulpture, crteža, grafike, slikarstva, pa sve do repanja...

- Radim sve što se može, što mi odgovara... a sve mi odgovara!

Je li određeni medij taj koji vas provocira na reakciju?

- Pa, recimo, vidio sam panoramske fotografije kod Saše Meršinjaka, našega književnika, i toliko su me oduševile da sam rekao da ja to moram pokušati. Odmah sam išao kupiti taj aparat i evo od tada, dvije i pol, tri godine otprilike stalno ga nosim sa sobom i fotografiram iz dana u dan. Jedanput sam htio nešto snimiti i shvatio da nemam aparat sa sobom i to mi je bilo užasno. Meršinjak je radio jako dobre portrete, i mene je portretirao... tada sam vidio da to sjajno izgleda u panoramskom formatu, da se s tim aparatom mogu raditi sjajne stvari, da se mogu stvoriti čuda. Dakako, medij vas izaziva na djelo, ali u osnovi je ideja...

Što je bilo u tom formatu što vas je toliko privuklo?

- Taj sam format naprosto odmah zavolio i iskoristio. Tu je samo riječ o potrebi da se radi... nema tu dokumentiranja, nego naprosto potreba da se bilježi. Tek kada mi je likovni kritičar Ivica Župan donio opremljene fotografije na potpis, uvidio sam da je to dobro (smije se), morao sam priznati da te slike nisu prazne, nego da imaju neku svoju sitost. To je i potaknulo Župana da ih izloži. On i Antun Maračić izabrali su tristo fotografija, a od tih je sada izloženo 167, nisu stali svi radovi. Neke teme uopće nisu uzete za ovu izložbu, kao što je Sredozemlje, kao što su jezera, rijeke, to se moralo ostaviti za neki drugi prostor, za Split ili Dubrovnik, Rijeku, Čakovec, ali vidjet ćemo još što će ići tamo, hoće li biti negdje prostora za svih tristo fotografija.

Vi ste se fotografijom bavili na različite načine, počeli ste sedamdesetih s fotomontažama...

- Da, da, ma slabo se ja toga sjećam... ali, moglo bi se reći da je to bio početak. Poslije sam radio polaroide, kada je to tu još bilo nepoznato, onda sam to 1991. izlagao u starom PM-u na Starčevićevu trgu, tada je to išlo preko Beograda u Ameriku. Fotografirao sam nebo i krajičke fasada, krovova, a tako su nastale i slike Plavo zagrebačko nebo, koje su bile izlagane zajedno s polaroidima.

Jesu li te rane fotomontaže bile smišljene kao provokacija društvenoj i kulturnoj okolini toga doba? Bio je tu, recimo, rad u kojem ste faličku figuricu inkorporirali među ulične prolaznike.

- Ah, da... Ma koga više nešto može isprovocirati, pogotovo falus, jedna tako sasvim svakodnevna stvar (smije se). Falička skulptura je kao montaža stavljena među čekače tramvaja, točno gdje je ta ideja i nastala. Ja sam ta tri kipića izložio u Umjetničkom paviljonu 1973. na velikoj izložbi, to je bilo veoma zapaženo, neki su govorili kako je šteta da te faličke figurice nisu uvećane i postavljene po gradu, kako bi Zagreb time dobio nekakav imidž. Ali, mi smo sredina koja ne prepoznaje, ako nešto i prepozna, onda je to časovito i brzo se zaboravlja. Ideja je bilo svakakvih, ali ideje koje ostaju nerealizirane - to je kao ništa, to je apsurdno, to je nešto najčudnije, kada se dobre ideje ne ostvare!

Moraju li se sve ideje uopće materijalizirati? U vrijeme Gorgone imali ste niz ideja koje nije bilo moguće realizirati. Rezanje Sljemena ostvarili ste 1960. u fotomontaži...

- Pa rezanje Sljemena bila je izvodiva ideja, koja nije ostvarena zbog ignorancije sredine. Kada sam o toj ideji govorio vani, recimo u Italiji, rekli su mi da to uopće ne bi bio problem. Čak se govorilo da sam ja prvi počeo s land artom, deset godina prije nego što se krenulo s tim u svijetu moja je zamisao postojala, no u nas to nije bilo važno. A što se tiče odljeva unutrašnjosti glava gorgonaša, to je bio štos, zezancija, više stvar slobode izražavanja. Iako, već to što je rečeno zapravo je realizacija, ideja je imanentna.

Koliki udio ima intuicija i slučajnost u vašem radu?

- Intuicija je najbitnija, u mene je apsolutno osnova, stvar koja me vodi i uvijek je tu blizu. A slučajnost, to možda nije najbolja riječ, no mnoge se stvari događaju u hodu. Mislim da je u životu društva i uopće u životu sve nastalo slučajno, odnosno u hodu se događaju stvari. Promišljanje i htijenje ne vodi nikamo, u tome nema kreativnosti. Stara je izreka da mišljenje vara, a osjećaj ne.

I ovo je sada slučaj da sam vidio te panoramske fotografije kod Meršinjaka... nisam uopće ni razmišljao o tome da bi se od toga mogla napraviti izložba, ali Ivica Župan o tome je drukčije mislio, on je te moje fotografije sakupljao, čuvao, sređivao i sortirao po motivima. U početku sam se jako čudio što je Župan mislio da je gotovo sve što sam napravio dobro. Čudio sam se kako sad to... tek sam pri potpisivanju i sam to uvidio.

Kao kipar koji se bavi materijom, volumenom, prostorom, pa i vremenom, kako ste te dimenzije doživjeli u fotografiji? Koliko fotografija dematerijalizira te vrijednosti?

- Radio sam skulpture Oblici prostora, kipario sam zrak. Dakle, sve je tu, sve je jako povezano. Kada sam 1962. počeo s tim skulpturama, meni nije bilo jasno koji materijal uporabiti, a u to doba već je postojao fiberglas, koji je bio pogodan za te jednostavne i okrugle forme (iako nije lako raditi u fiberglasu, imao sam čovjeka koji je to radio za mene). Tražio sam zapravo pravi materijal za tu zamisao, ali to nije bilo moguće, nego sam se morao zadovoljiti fiberglasom, tražio sam materijal s kojim bi mogao napraviti nešto časovito, vrlo brzo, jer vrijeme pronalaženja i časovitost izvedbe važna je, spontano hvatanje... a to je upravo povezano s fotografijom, s fotoaparatom kojim se nešto može časovito realizirati, odmah, to je posebno kod fotografiranja, to, mislim, i profesionalne fotografe oduševljava.

Po kojem ste kriteriju odabirali motive fotografija?

- Mene motiviraju stvari oko mene, kada vidim nešto što me fascinira, uzmem fotoaparat. Ima stvari koje vas mogu oduševiti, a u izboru trenutka važno je raspoloženje, intuicija i mnoge druge situacije. Mene zanima svakodnevno, očigledno, ja tu nalazim ono što me oduševljava.

Fotografija bilježi, ona je likovni pogled, nešto što ima ideju, fascinaciju nečim viđenim. Ideje su one koje daju sitost i pružaju životnost... ideja je najvažnija! Kada sam išao raditi jednu od prvih stvari, to je bilo 1956, ja sam u strahu da mi se ta ideja ne raspline trčao u atelijer da bih što preciznije napravio stvar i uspio sam. U Dubrovniku je 1957. bila, u čast sudionika Kongresa AICA-e, postavljena izložba suvremene jugoslavenske umjetnosti i tada su francuski kritičari proglasili figuru, a naslovio sam je Kupač (Čovjek pod tušem), koja se danas nalazi pred Ininom upravnom zgradom u Novom Zagrebu, najboljim radom. Oduševila ih je cjelovitost rada, figura je sa svih strana davala oblinu, savršenstvo, živost.

Tu je moju figuru, recimo, zapazio Jacques Lasseigne, tada slavan i vrlo utjecajan francuski likovni kritičar, proglasio ju je najboljim radom na toj izložbi. On me poslije potražio u Zagrebu i pozvao u Pariz, gdje mi je otvorio mnoga vrata.

Koliko su vam poznati svjetski trendovi u primjeni fotografije, koliko ste poticaja našli u suvremenim zbivanjima na likovnoj sceni?

- Nije me to uopće zanimalo. Moji poticaji nikada nisu dolazili izvana, oni uvijek dolaze iznutra. Ja sam recimo 1959. i 1960. bio nekoliko mjeseci u Parizu i Lasseigne me uveo u Galerie Maguy, poznatu parišku galeriju koja mi je i otkupila neka djela i ponudila pravi galerijski ugovor, a podupirao me i pokojni Dennis Chevalier, tada vrlo utjecajan pariški likovni kritičar. Međutim, mene to nije zanimalo, pobjegao sam od takva ugovora kao od đavla. Možda sad zvuči malo naivno, ali nikada to nisam požalio, dobro sam napravio. Kad sam pomislio da će netko drugi određivati što da radim... ma nikada nisam požalio!

Ovom ste se izložbom u potpunosti uključili u svjetske trendove, postkonceptualna umjetnost danas se koristi upravo fotografijom.

- Ja sam, kako se vidi, spontano uvijek našao put, tako je uvijek sa mnom, taj spontanitet. Recimo, kad sam 2003. bio na Bijenalu u Veneciji, kad sam došao u Arsenale, osjećao sam se kao u svom atelijeru, kao svoj na svom, na sve strane bile su neke hrpe, smeće (smije se).

Fotoaparat, dakle, ostaje uz vas...

- Da, evo ga, tu je. I sad nosim slike na izradu, najnovije. Zanima me, veseli me to. Ivan Posavec, recimo, oduševljen je time što radim, nekim radovima posebno, stalno spominje snjegoviće... baš izražava oduševljenje. Neki drugi ljudi kažu da, što više gledaju moje fotografije, više im se sviđaju.

Koliko fotografija snimite, recimo, tjedno?

- Pa ode otprilike jedan film u tjedan ili deset dana... Nekad sam uzimao film sa četrdeset snimaka, a sada radim s onim od dvadeset i pet.

Što ste sve još radili u posljednjih nekoliko godina?

- Izradio sam tri grafičke mape, radim skulpture. Prošle godine izlagao sam u Muzeju suvremene umjetnosti u St. Etiennu, na međunarodnoj izložbi Passage d’Europe, što ju je organizirao kustos Lorand Heggy. Izložio sam golemu hrpu, kamion od pet tona, smeća (smije se). Imao sam i samostalnu izložbu u Teheranu u Kulturnom centru Niavran što djeluje u sklopu teheranskoga Muzeja moderne umjetnosti, pa sam potom bio u Rigi, na manifestaciji Riga European Space - Sculpture Quadrina Riga. Tamo je cijeli grad bio oblijepljen jumbo-plakatima s mojom skulpturom Portret slikara Melkusa, koju sam napravio 1950. godine.

Fotografija je tu paralelni svijet, nikako manje važan.

Kako ste doživjeli ulazak u Akademiju?

- Meni je došao jedan dan u atelijer susjed Šime Vulas, njegov atelijer je preko puta u istoj zgradi, on je već davno primljen u Akademiju, i pitao me: »Koža, bi li htio da ja tebe predložim za akademika?«, a ja sam rekao »Ako ti to tako hoćeš, zašto ne?!«. Tako je to bilo. Prve godine nisam uspio, ali nakon dvije jesam, druge godine dobio sam glasove za.

Neki su mi to jako zamjerili, kako sam mogao ući u Akademiju. Mladi kolega Zlatko Kopljar me toliko napao, najgore mi je stvari izgovorio, da kako sam mogao ući u to... Ali, mene je Akademija spasila od siromaštva... nisam ja time postao tradicionalan, nego sam se baš pretvorio u zajebanta, iako, oduvijek sam to bio (smije se). Samo, recimo, ova fotografija nije jeftina, a ja si je mogu priuštiti jer imam prihode koje mi je dala Akademija. Meni je Akademija bila poticaj za slobodu, nisam se opustio, da ništa više ne radim. Može se ući u Akademiju i biti slobodan.

Jeste li imali možda dilemu koliko vi kao vječni zajebant pripadate u takvu instituciju?

- Pa ne, ja sam ozbiljni zajebant, zajebant s težinom. To sam ja, na samu primanju u HAZU-u rekao mojim kolegama, novim akademicima, Murtiću, odnosno bila je prisutna njegova žena, Nives Kavurić-Kurtović i Miroslavu Šuteju, da je sada na nama da se zajebavamo.

Recimo, kad sam imao izložbu u Parizu, u Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza, kustos Hans Ulrich Obrist i direktorica pozvali su slavnoga Christiana Boltanskog da vidi što Kožarić radi. Obrist se hvalio sa mnom kao akademikom, pa je Boltanski pitao kako to da je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti tako mlada, a Francuska tako konzervativna.

Što mislite o radu povjesničara umjetnosti, likovnih kritičara?

- Stvari kojima se bavimo mi likovnjaci najjednostavnije su što mogu biti, a povjesničari umjetnosti to toliko... ma ja ne znam za koga oni to pišu, pa i neki umjetnici, kad krenu pisati, nitko ih ne razumije. Mislim da je povjesničarima umjetnosti dužnost da informiraju, da objasne običnim ljudima o čemu je riječ, rječnikom koji nije nerazumljiv i rečenicama koje nisu nerazumljive, koje su jednostavne, on mora otkriti čitaocu ono o čemu djelo govori. Oni mogu vidjeti u djelima i više nego što je umjetnik zamislio, pa zato su to i učili, ali mora biti jednostavnosti, da svatko razumije.

Razgovarala Tanja Masnec Šoškić