Dva lica jednog naličja

Lovro Pogorelić i Goran Filipec u jednom naletu oktavnoga diptiha (14. i 21. siječnja) donijeli su vrijedne obrise novovalnih stranica hrvatskog pijanizma, a sve pod, neće biti slučajno, istom rukom Vjekoslava Šuteja, šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije

Što to povezuje Lovru Pogorelića i Gorana Filipeca? Svakako krik i bijes mladomuškoga pijanizma s hrvatskih prostora, čija iskustva s pariški parfimirana brijega isto, a rezolutno različito, stižu do moguća finala u oblikovanju kakva djela. Što je onda to što razdvaja dva lica jednog naličja od samotnih vitezova u zakučastom prepletaju složene glasovirske teksture? Upravo i istodobno i krik i bijes, dakako, što pod fizički moćnim plećima Zagrepčanina Pogorelića te asketski krhkom figurom Riječanina Filipeca, s izvedbeno udaljenim preferencijama velikim korakom huče prema samosvojnom pogledu na dijete od crno-bijele u koloru objavljene klavirske slike.

NOVOVALNE STRANICE HRVATSKOG PIJANIZMA

I dogodilo se tako, slučajno ili ne, da su baš i Lovro Pogorelić i Goran Filipec u jednom naletu oktavnoga diptiha (14. i 21. siječnja) participirali vrijedne obrise novovalnih stranica hrvatskog pijanizma, a sve pod neće biti slučajno, istom rukom Vjekoslava Šuteja, šefa-dirigenta Zagrebačke filharmonije. I dobro je da je ista i orkestralna i dirigentska podloga okružila možda slične, a čvrsto različite solističke senzibilitete dvojca Pogorelić/Filipec, između čijih su interpretacija glazbe Rahmanjinova i Franza Liszta zvonile jednako snažnim i posebnim umjetničkim fonom. Iznenađenje više u čujnoj promjeni prema tonu, udaru i artikulaciji fraze te unutarnje i vanjske motivike, u tome je nenamjernome srazu škola i vlastita iskaza priredio Lovro Pogorelić, a filharmonijski nadjevak s baletnom glazbom za Daphnis i Chloe Mauricea Ravela dodatno je razložio igru oko instrumentalne boje kao glazbina zlatnoga runa.

I to onoga što će se u Pogorelićevoj omekšanoj ruci na skoro četrdesetpetominutni tijek čiste koncertantne glazbe za 3. glasovirski koncert u d-molu Sergeja Rahmanjinova, i emocijom mudro kontrolirano i u samo svoja unutarnja muzička rješenja odavde do vječnosti zagledano okupati u bujicama autorova rapsodično-elegično-improvizatorskoga platna. I tu leži recimo novi Lovro Pogorelić, sazreo u jasnoći promišljaja djela i njegova i izvanglazbena konteksta. Krik i bijes s obvezatnom bukom kao sljednicom razbarušene tonske fleke sada su ustupili mjesto mirnoći umjetnika bez prepotentne sigurnosti u sebe, a meditativan ljubavni odnos s glazbom slojevitih i tehnički teških permutacija, u Pogorelićevoj je izvedbi afirmirao interpretaciju jasne ravnoteže između formalnih i sadržajnih sastavnica svake dobrouređene umjetničke tvorbe. Opsežna kadenca za uvodni Allegro ma non tanto, u svojemu će solo-iskazu lako prepoznati Rahmanjinova kao majstora i (kasno)romantične glasovirske minijature s elementima virtuozna izvodilaštva kakav je u praksi bio i sam ruski skladatelj, a suzdržano poetičan Intermezzo i furiozni Alla breve finale u nagomilanome će briju oktavnih i akordičkih poskoka uz punktirani ritam jednako služiti na čast i orkestru i dirigentu, ali i solistu Pogoreliću kao odmjerenom prijenosniku i sudrugu (a to će reći i sukreatoru) autorove zadužbine za budućnosti.

VRIJEDAN POTENCIJAL

Lice jedanaest godina mlađega Gorana Filipeca, pak, na ovim je prostorima zarana prepoznato kao naličje i krikovito i bjesovito branjene potrebe za »što glasnijim i što bržim« sviranjem kao paradigmom superiorne tehnike u ozračju iste takve glasovirske literature. I iako taj petak baš i nije bio najdan za riječkog pijanista iz najnovije klupe pariške Schole Cantorum i profesora mu Eugena Indjića, nemirni slapovi i ležernih, a iznenađujuće ne i uvijek savršeno preciznih oktava za Lisztovu tek kojih dvadesetak minuta dugu (ili kratku) epizodu od Es-dur koncerta, ipak su potvrdili Filipecov vrijedan potencijal. I to onaj što svjestan tehnike kao glavnog pokretača supervratolomna koncertantnoga štiva, čak i kad ne progovori optimalnim prstometnim zadacima, nuđa impresivan ton kakve staronove lisztovske užurbanosti. A i po vlastitome priznanju Franz Liszt jest prvi od nekoliko važnih skladatelja Gorana Filipeca, iznad čijih se revolucionarnih pomaka u viđenju glasovira kao samotna orkestra s orguljskim pojačalom zrcali i umjetnički kredo riječkog glazbenika. Šteta samo što svim protivnicima usprkos (a od samoga početka i možda i zbog stara, hrvatskoga antagonizma; ima ih na liniji Lovran-Zagreb nemali broj), najnoviji Filipecov Liszt nije bio onakav kakav je mogao biti, a kakvim se od takva, »muški zagrabi« tipa pijanizma i očekuje. U atacca-prašumi i sitnih i krupnih nota s mjestimičnim odmorom u lirskim sitnicama što život znače, Filipecova interpretacija kadšto je i nervozno štucnula u hitnji prema lisztovskom pucnju i preko granica izvedivoga. A u tom gustišu oblak od muziciranja mrvica je nevelika volumena, o koju će Goran Filipec u neobičnome solo-dodatku od punih osam minuta ispred nijemo sjedeće Filharmonije, otisnuti reprizu ugođaja Liszta s majstorovim tako mu omiljenim oblikom transkripcije (rekoh: klavir je orkestar na sceni!) sada za Auberovu operu Nijema iz Porticija. I još jednom u stilu gotovo avangadistička šoka po cijeloj klavijaturnoj dubini, dužini i visini, a sa svom pripadajućom dinamičkom skalom bez pretjeranih okretanja za agogikom i braćom i sestrama po motivu, frazi i melodiji.

Barem ne onoj što će na svoj način pokušati biti pravilom u prvoj javnoj izvedbi simfonijske pjesme Nomos Željka Brkanovića, a pogotovo ne u zakoniku od vertikalna i horizontalna reda od Dvoűakove 7. simfonije kao okvirnih naslova bijelooktavnoga koncerta Zagrebačke filharmonije i dirigenta Vjekoslava Šuteja. I dok je kompozicijski konstruktivizam u polazištu skladbe Hrvata Brkanovića punih trideset godina od nastanka čekao na pravo svoje javnosti pred živom publikom, češka pjevnost, ali i molska dramatika Dvoűakove Sedme uvijek je iznova izazov za orkestralnu boju i harmoničan slog svih instrumentalnih skupina. To se i dogodilo pod Šutejevom slikovitom gestikulacijom, a priliku su po skladatelju dobili i brojni solistički tretirani istupi pojedinih dionica u rijetkom, a ipak vodouzlaznom crescendu na zaključni brijeg od prijelaza s mola na svjetlo dur-akorda. Na čistom početku koncerta na svoje su došli i udaraljkaši u vremenski nevelikoj partituri Željka Brkanovića, čijoj su praizvedbi dirigent Šutej i orkestar Zagrebačke filharmonije priskrbili tijek uredna iščitavanja i neoklasičnih, većma pravocrtnih linija autorova svjesno neprovocirajuća djela.