Čuvar vlastitih leđa

Čuvar vlastitih leđa

Ivica Đikić, Domovinski obrat (Politička biografija Stipe Mesića), V.B.Z., Zagreb, 2004.

Je li u Hrvatskoj, zemlji koja je vrlo uredno zaboravila svoje davne poludemokratske dane, u proteklih petanaestak godina bilo moguće razgovarati o aktualnim problemima bez navijanja, strasti, u-taborenja, bez vrijeđanja i opće dreke? Je li u nas moguće prevladati žrtvovnu krizu u kojoj - nakon što je potrošen žrtvovni mehanizam, a on je u našem slučaju funkcionirao na izokrenut način u kojem su se žrtve opsesivno tražile i pronalazile, tako rekuć, u svačijem džepu (sjetimo se samo bezbrojnih unutarnjih i vanjskih neoprijatelja) - ratuju svi protiv svih. Ne pripadam među ožalošćene nad socijalizmom kao društvenim sustavom ili nad vonjem jugovine, te mi je lakše reći kako je propali režim na jedan izokrenut način održavao temeljne, a to će reći žrtvovne, aspekte društva žrtvujući, simbolički i stvarno, čak i minimum političke tradicije ovih, kako to nježno kaže aktualna hrvatska lijevo liberalna kamarila, naših prostora.

APSURDI SOCIJALIZMA

Apsurd pokojnoga državnog socijalizma, čak i kada se prikazivao samoupravnom bevandom, jest u tome što je, neprekidno proizvodeći žrtvu, s jedne strane osiguravao trajanje žrtvovnom mehanizmu, a s druge - trajno sprečavao njegovu realizaciju. Girardovski nadahnuti mislioci dobro znaju da je u društvovnom životu žrtvovno isto što i sveto, pak da je tijelo svetoga kralja manje ili više krvavim prevratom preobraćeno u sveto tijelo formalno sekularizirane politike, utjelovljeno u državi čiji su žrtvovni mehanizmi vješto kamuflirani legitimacijskim strategijama demokratske vlasti. Čak i zapadne monarhije funkcioniraju danas manje-više dijeleći s izabranim predstavništvima tijelo svetog, pri čemu je sakralna funkcija kralja svedena na reprezentacijsku formu krune, a njegova simbolička uloga na materiju vlasti ispunjenu demokratskim procedurama koje tu materiju realno izuzimaju iz neposredne kontrole okrunjene osobe. Socijalizam, za razliku od demokracije, nije uspio, a čini se da nije ni mogao, prepustiti legitimacijskim ritualima ustaljenje žrtvenoga mehanizma. Govorim o socijalizmu kao o posve određenoj praksi, budući da smatram kako je povijesna uloga socijalističkoga projekta aktualizirana tek padom tzv. socijalističkih društava.

Kada stvari ovako postavimo, postaje nam poprilično logično da naš građanin-predsjednik biva kršten ili spasiteljem demokracije ili izdajicom nacije. U suvremenu dogmatizmu mondijalizma, naime, smijete biti ili demokrat ili nacionalist. Tomu nasuprot nacionalni provincijalizam mjeri snagu rodoljublja jačinom dreke o vlastitoj prošlosti (punoj krvi i općih mjesta, štono bi rekao Milan Milišić). Baštinicima vječno odgađana žrtvovnog mehanizma tako ne preostaje ništa do kriza sama. Krizna svijest reprezentante svetoga i ne može doživjeti nikako drukčije doli u samo jednoj njihovoj dimenziji. Oni tako postaju tek mjestom gdje se ukinute razlike pretvaraju u pseudorazlikovanja. Etikete su tu tek simptom surogatnih diferencijacija.

OKORJELI DEMOKRAT

Kada na predsjedničkom mjestu imate čovjeka poput Stipe Mesića, dakle vicmahera na rubu ukusa, tvorca nezaboravnih prijedloga o »podmorskom suverenitetu« i okorjela demokrata, u čija se demokratska prava ubraja i novine povremeno nazivati smećem, tada se buka i bijes dijela javnosti čine opravdanima. Lako je pritom zaboraviti da ništa o tom čovjeku nismo rekli ako ga crtamo isključivo crnim tonovima, kao što ništa nismo rekli ni ako njegova prethodnika vidimo kao anđela spasitelja. Nesporazum proistječe iz činjenice da smo propustili u našu projekciju uračunati sveto ugrađeno u demokratskoj proceduri i da detroniziranje bilo kojega konstitutivna dijela procedure znači i desakralizaciju, a time i nagrizanje sama mehanizma. Poštovati demokratsku proceduru i tako legitimacijom pridonijeti održanje mehanizma - to je ono čemu nas uči zanimljiv projekt Ivice Đikića. U temeljna pravila te procedure ide neutralnost, pri čemu nju ne treba izjednačiti s (nepostojećom) potpunom objektivnošću, nego sa suzdržavanjem od apriorna zauzimanja stava. Svi smo mi, uključujući i Đikića, ljudi od krvi i mesa, ali ono što nam mora biti strano jest vlastitu ljudskost izjednačiti s božanskim. Filozofiji imanentna, beskompromisnost mišljenja aplicirana u polje javnosti stvara božansko kao dvostruki surogat - onaj istinski Božanskog i onaj puko ljudskog. To, dakako, ne znači da je istina i ovo i ono. To samo znači da nitko od nas pojedinačno nema monopol na definiranje njezinih propozicija.

Knjiga Ivice Đikića stoga je dragocjen prinos ne samo kulturi dijaloga nego i drugom temelju demokracije - ideji da je istina samo jedna, obvezujuća za sve nas, ali i nepodložna relativizaciji. Da bismo je dokučili, treba je ispitati s više strana. Stoga će pogriješiti apriorni kuditelji Stipe Mesića ako zaključe da je argumentacija Đikićeve knjige isključivo na njihovoj strani, čak i onda kada autor opisuje, recimo, naivnu opčinjenost Mesićevih libijskim diktatorom ili kada citira, čini mi se, ključan iskaz knjige, izvrsnu dijagnozu javnoga djelatnika Stipe Mesića iz usta Davora Butkovića: »Mesićeva je glavna prednost to što je politički jako lukav i što je drukčiji tip političara od svih koji trenutačno djeluju na hrvatskoj sceni. Mesić je jedan od nas i s njime se ljudi lako identificiraju, premda je izuzetno politički tašt, ali nema vanjske manifestacije taštine, koje je imao Franjo Tuđman. On teško konceptualizira stvarnost ili barem teško artikulira svoj koncept stvarnosti, ali je jako svjestan prednosti svojeg imidža i dobro zna kako se čuva i održava politička moć.«

SPRETAN I LUKAV

Stipe Mesić sigurno je čovjek s bezbrojnim slabostima. Iako nigdje to izričito ne kaže, autor ove knjige pokazao nam je da je riječ o ne odveć bistru, ali vrlo spretnu i lukavu političaru. Iz navedena se teksta vidi da je i vrlo tašt, ali i vješt u skrivanju taštine, što znači da nije ni iskren u pozi dobrodušna susjeda. To i njegovo već legendarno ugrijavanje šaka i njegove kavice s građanima boji posve drugim svjetlom. Uostalom, na kraju knjige i sam Đikić nam predsjednikovu neposrednost, ukazujući koliko Mesić uživa u pozi obična, prisna čovjeka, diskretno prokazuje kao rutinirani scenarij. Ono što autor ne kazuje jest činjenica da smo nakon osobe s propisanom karizmom na čelu države dobili osobu proračunate nekarizmatičnosti. I to je dobitak. Nemali! Jer, konačno imamo državnoga poglavara u čiju osobu možemo projicirati dio žrtvovnih temelja na kojima počiva vlast svakoga vladara. Svi mi konačno smo u prilici da o predsjedniku, nismo li, dakako, njegovi adoranti, kažemo što mislimo, pa makar nam predsjednik uzvratio omiljenom floskulom o tome kako svaka budala ima svoju zabavu - tragično nesvjestan koliko tom izrekom priča vlastiti životopis. Stoga su u krivu neki Mesićevi kritičari tvrdeći da on nedostojno obnaša svoju dužnost. On samo manje ili više dobro igra svoju ulogu, ispunjajući dijelom i naloge naravne sakralnom podrijetlu vladareve moći. Ispriča li pritom i kakav priglupi vic, tješimo se da ponekad zna biti i duhovit. Završetak Đikićeve knjige svjedoči da je riječ o čovjeku čije su slabosti ujedno i njegove najveće vrline, a vrline ne toliko malobrojne da mu ne bismo mogli darovati barem nešto povjerenja. Naravno, uz uvjet da bude što više plemenita i bodljikava biljka. Tako će, a ne đilkoškom vjerom u vlastitu spretnost, najbolje izbjeći gafove.

PREDSJEDNIK ZA 21. STOLJEĆE

Razmišljajući o građaninu predsjedniku nakon što zaklopimo korice ove knjige, slobodni smo zaključiti ono što autor prepušta našoj rasudnoj moći: gospodin Mesić uistinu je predsjednik za 21. stoljeće - površno šarmantan, dobar samoprezenter, lukav u izbjegavanju zamki, ustrajan jedino u čuvanju vlastitih leđa. I upravo to što nam autor ne nameće svoje zaključke, ali se i ne ustručava pokazati svoj stav, najveća je vrijednost ove knjige. Njezina je koncepcija čvrsta, profesionalnost očita, etika neupitna. Njezina je metodologija na tragu najboljih tradicija istraživalačkoga novinstva. Ipak, ona propušta izvući zaključak iz jedne naoko usputne, ali u svojoj biti dalokosežne predsjednikove izjave: da su njegove napore prepoznali i građani i međunarodna zajednica i da se nada da je to dovoljno za još jedan mandat. Iza te na prvi pogled bezazlene fraze krije se nesvjesno priznanje da u Hrvatskoj ni jedan relevantan politički čimbenik ne može računati samo s demokratskom voljom biračkoga tijela. Međunarodna zajednica, ma što to značilo, a pouzdano znači barem to da Hrvatskoj nije dopušteno voditi samostalnu politiku, faktor je kojem će se trajno ulizivati domaće političke elite. Pritom, nije riječ samo o snazi svjetskih centara moći. Riječ je i o kvaliteti hrvatskih političara, čija je najustrajnija povijesna osobina loša procjena vlastite snage i nepovjerenje u lojalnost i moć vlastita naroda, kao i nespremnost da zajednički probitak dožive i kao vlastito dobro. No, to je već tema za neku drugu knjigu i neki drugi prikaz.

Antun Pavešković