Coleman Hawkins

Gotovo da i nije bilo jazz-tiskovine koja potkraj prošle godine nije objavila poneki osvrt u povodu stotih godišnjica rođenja velikih vođa jazz-orkestara Counta Basieja i Glenna Millera. Većem je dijelu tih časopisa namjerno ili nenamjerno promaknula još jedna važna stota obljetnica. Naime, potkraj se prošle godine navršilo i sto godina od rođenja još jednoga velikana povijesti jazza, tenor-saksofonista Colemana Hawkinsa, glazbenika koji je postao ikonom i uzorom generacijama sljedbenika.

Coleman Hawkins rodio se u brojnoj obitelji, u gradiću St. Joseph, u saveznoj državi Missouri, potkraj 1904. Nitko se od njegove mnogobrojne braće i sestara ne spominje ni u kakvu glazbenom kontekstu. Glasovir je počeo učiti s pet godina, a potom svira i čelo. Tek se godine 1913. prihvatio tenor-saksofona te počeo pohađati Washburn College u Topeki u Kansasu. Tijekom kasnijega školovanja u Chicagu susreće se s velikim imenima jazza, kao što su Louis Armstrong, Earl Hines i Jimmy Noone. Prve je profesionalne nastupe Hawkins imao već početkom dvadesetih godina s legendarnom pjevačicom bluesa Mamie Smith i njezinim sastavom Jazz Hounds, s kojima će stići u New York, te početi nastupati u klubovima Harlema. Veliku je glazbenu, a i životnu prekretnicu Hawkins doživio sredinom 1923, kad je postao članom prestižna jazz-orkestra Fletchera Hendersona, s kojim će ostati sve do 1934, stekavši u tom razdoblju glas izvrsna solista, i stavivši se uz bok tada vodećim tenor-saksofonistima Chuu Berryju i Budu Freemanu.

BODY AND SOUL

Colemanu Hawkinsu pripada i zasluga dovođenja autentičnog američkog jazza u Europu, najprije u Veliku Britaniju, a potom i u Francusku, kad je nakon raskida s Hendersonom postao solist i zvijezda vodećega britanskog orkestra Jacka Hyltona. U Parizu je nastupao i snimao s Bennyjem Carterom, Djangom Reinhardtom i drugim vodećim džezistima francuske jazz-scene. Godine 1939. vraća se u Sjedinjene Države, osniva nonet s kojim će za etiketu Bluebird snimiti legendarnu i neponovljivu verziju poznate balade Body and Soul. Bio je to tada najveći i još danas je nezaboravan jazz-hit, koji je Hawkinsu donio svjetsku slavu. Ohrabren tim uspjehom osniva vlastiti big band po uzoru na onaj Hendersonov, no s tim nije dugo izdržao te se sve više okreće malim sastavima. Zanimljivo je da je Hawkinsa, izrazita tradicionalista i stilski profilirana džezista, još u samim počecima stvaranja počeo zanimati be-bop, te će on s korifejima nastanka tog stila Dizzyjem Gillespiejem i Charliejem Parkerom formirati all star sastav za prvo, povijesno, be-bop snimanje. I poslije će surađivati s predstavnicima toga tada revolucionarnog stila, Fatsom Navarom, Maxom Roachom, Denzilom Bestom i Howardom McGheejem, da bi potom otišao na maeričku zapadnu obalu, gdje nastupa sa Sir Charlesom Thompsonom, i gdje će sa skupinom Jazz At The Philharmonic Normana Granza doživjeti nove zvjezdane trenutke, kako na američkim tako i na nekim europskim pozornicama jazza. Uz to nastupio je na nekad čuvenu festivalu jazza u Newportu te u Kanadi.

PUNOKRVNI TON

Coleman Hawkins postavio je moderan način sviranja tenor-saksofona u jazzu, postavivši u toj glazbi neke nove standarde. Posjedovao je nezaboravan punokrvni ton instrumenta, a u fantastičnom smislu za ritam i harmonijska rješenja uspješno se nosio s drugim velikanom toga instrumenta nešto modernijih shvaćanja, Lesterom Youngom. No kako, ne baš točno, piše Leonard Feather, Hawkins je počeo gubiti dah u utrci s nadolazećim tenor-saksofonistima cool škole Stana Getza. Hawkinsova je diskografija opsežna i raznolika kao što je i popis važnih suradnika s kojima je nastupao te se kreće od Eddieja Haywooda i Bucka Claytona, preko orkestara Flechtera Hendersona i Dona Redmana, sve do modernijega Theloniousa Monka. Glasovita etiketa Riverside pokušala je još 1958. u dva LP-albuma sublimirati Hawkinsovo djelovanje, a znani mu je britanski autor Albert McCarthy u sklopu serije o velikanima jazza napisao posebnu knjigu. Mnogi se jazz-autori slažu u mišljenju da je Coleman Hawkins bio najvažniji tenor-saksofonist u povijesti jazza, zahvaljujući to dijelom i velikom smislu za izvođenje balada. Uz već spomenutu interpretaciju melodije Body and Soul još se pamte izvedbe balada You Go To My Head, Coctails For Two, April In Paris, I Love You, I Surrender Dear, The Man I Love, Sophisticated Lady. I samo to trebalo bi biti dovoljno da se prisjetimo stotoga rođendana Colemana Hawkinsa.