Bandićeva legalizacija bespravne izgradnje

Nitko ne može tvrditi da su one bespravno građene kućerine od tri ili četiri kata, ne samo one u Retkovcu i Klari nego i one karcinogene nakupine na svim prilazima gradu, nekakva socijala. Eto, jadnici iz očaja podigli su si po tri do četiri kata, onako, za nejač nek se nađe. Ma ljudi smo, dogovorit ćemo se

Priča objavljena u prošlom broju »Vijenca« o znamenitoj drvenoj kući Fröhlich oca hrvatske moderne arhitekture Viktora Kovačića i čudnovatom rješenju zagrebačkoga prekršajnog suda kojim je legalizirano njezino uništavanje mogla bi doživjeti, ako je vjerovati mjerodavnim gradskim institucijama, sretan završetak. Prisjetimo se, prekršajni sud u Zagrebu nedavnim je rješenjem sutkinje Ksenije Šupe Vukadinović odbacio zahtjev za pokretanje prekršajnoga postupka protiv stanovitoga Damira Jurkovića, »radi prekršajnog djela iz čl. 115. st. 1. toč. 7. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, počinjenog time da bi izvršio sanaciju i rekonstrukciju, te dogradnju građevine u Zagrebu, Bosanska ulica 54«, riječju da bi bezdušno upropastio znamenito i zakonski štićeno Kovačićevo ostvarenje. U obrazloženju presude sutkinja ističe kako rečeni »nije znao da se građevina nalazi unutar povijesne cjeline Grada Zagreba« te da ga na to nije nitko upozorio. Kako da ne! Spomenuto obrazloženje nalik je onim jeftinim izmotavanjima švercera u gradskom prijevozu kada ih na djelu uhvati kontrola: Ma, znate, mi nismo iz ovoga grada, upravo sad smo izašli iz vlaka i nismo znali da se u ovome gradu mora platiti karta za prijevoz. I tako u prvim danima 2005. sutkinja prekršajnoga suda odlučila je da na spomenicima kulture može raditi što god tko i kako hoće, a čitavu je nemilu događaju naposljetku zaprijetilo zataškavanje i duboki birokratski zaborav pismohrane. No, onda se maglovitoga siječanjskog jutra na kioscima pojavio taj nemili broj »Vijenca«. Zazvonili su prvi telefoni. Gradske su se službe uznemirile, kažu, nazivaju ih novinari, postavljaju se pitanja, traže se izjave mjerodavnih, i opet nitko ništa nije znao, poduzimaju se žurna rješenja...

KRITERIJI ZA LEGALIZACIJU

I dok je borba za Kovačićevu drvenu kuću bila u punom tijeku, Poglavarstvo je grada Zagreba na čelu s dogradonačelnikom Milanom Bandićem donijelo jednu od svojih do sada najkontradiktornijih odluka - kriterije za legalizaciju bespravnih objekata. Naime, samo godinu i pol nakon donošenja Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba, Gradsko poglavarstvo donosi Odluku o izmjenama i dopunama kojom se nastoje na prvome mjestu legalizirati »građevine bespravne gradnje, koje su evidentirane na orto-foto snimku iz srpnja 2003«, a visinom se uklapaju u postojeći plan. Prema službenim podacima, od donošenja novoga GUP-a u gradu je podneseno čak deset tisuća zahtjeva za legalizaciju, no procjenjuje se da bi ih prema toj odluci moglo biti legalizirano oko pet tisuća. No, ta će odluka izazvati brojne reakcije. Opće je mišljenje da je riječ o Bandićevu ishitrenu predizbornom političkom triku uoči lokalnih izbora, kojim si nastoji osigurati gradonačelničko mjesto, ali i da time »suprotstavlja građane Zagreba svim drugim građanima koji su u Republici Hrvatskoj gradili bespravno«, odnosno da je riječ o rukavici bačenoj u lice svima onima koji su gradili u skladu sa Zakonom.

Na temelju toga pojavila se i opravdana sumnja da bi legalizacija tih objekata potaknula novi val bespravne gradnje. Prema spornoj odluci Gradskoga poglavarstva najjasnije se očitovalo Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva. Mjerodavno je ministarstvo službeno zaključilo »da su predložene dopune Odluke u suprotnosti s više zakona«. Iz toga razloga Ministarstvo je dopisom zatražilo od Gradskoga poglavarstva da dostavi svu dokumentaciju u vezi s izmjenama GUP-a, kako bi Urbanistička inspekcija mogla provesti upravni nadzor. U skladu s tim Ministarstvo ističe kako će »insistirati na tome da se zakon jednako primjenjuje na sve građane Hrvatske«. Utvrdi li se inspekcijskim nadzorom kršenje Zakona, Ministarstvo može inspekcijsko izvješće uputiti Vladi RH, koja bi sporne odluke mogla suspendirati. Za predsjednika Vladina savjeta za prostorno uređenje, arhitekta Jerka Rošina, taj prijedlog Gradskog poglavarstva pravno nije moguć. U jednom trenutku, no s mnogo političkog opreza, postupka svoga zamjenika odreći će se i gradonačelnica Vlasta Pavić, »jer je on u suprotnosti sa strukom i procedurom«. Članovi Povjerenstva Gradske skupštine za utvrđivanje činjenica u vezi s prenamjenom zelenih površina u građevno zemljište mišljenja su kako je potrebno jasno utvrditi kriterije prema kojima bi se razlikovala socijalna i bespravna profiterska izgradnja. Upravo je to ključno pitanje koje izaziva niz nedoumica - kako odrediti kriterije na temelju kojih ćemo razlučiti socijalnu od puke profiterske gradnje? Tim više, budući da je većina bespravne gradnje nastala upravo u zaštićenom zelenom podsljemenskom pojasu, gdje baš i nisu, kako je poznato, gradili socijalni slučajevi. Na tom prostoru opravdano su razočarani mnogobrojni stanovnici, posebice starosjedioci. I sami će istaknuti da nisu za divlju izgradnju, nego za pravednu raspodjelu građevinskih zona. Kako ističu bogati su se ondje već ionako legalizirali, »a siromašni su ostali zeleni.

Već tijekom 2003, kada je Gradsko poglavarstvo utvrdilo konačni prijedlog GUP-a, dogradonačelnik Bandić će se zauzeti za legalizaciju (sanaciju) socijalne bespravne gradnje u Retkovcu i Svetoj Klari, koji su također bili označeni kao zelene zone. »Ne podupirem bespravnu izgradnju«, izjavit će tada, »ali na temelju GUP-a izradit će se svi dokumenti koji trebaju osigurati uvjete za sanaciju socijalne bespravne gradnje. U Klari i Retkovcu žive ljudi od krvi i mesa, a njih u GUP-u nema, njihove su kuće obojene zeleno. Slamka spasa za tu sirotinju jest da ondje napravimo zone sanacije bespravne gradnje da ljudi dobiju svoju ulicu i kućni broj.«

Ne manje patetičan i socijalno osviješten dogradonačelnik će biti i nakon nedavna donošenja Odluke o legalizaciji bespravne gradnje. »Odlučujemo o sudbini petnaest do dvadeset tisuća ljudskih sudbina i, dok smo mi na vlasti«, izjavit će tada na svoj tragikomičan način »sirotinji se neće rušiti! Ako treba, stat ću pred bager.« No, je li tu riječ o istinskim socijalnim slučajevima, kako ističe dogradonačelnik Bandić? Dio njih to nedvojbeno jest. Dakako, riječ je o onim jadnicima koji su uspjeli jedva skrpati kraj s krajem i podići kakav-takav krov nad glavom, ali više nisu našli niti prebijene lipe da bi platili i potrebne komunalne pristojbe, a njihova djeca sada svoje domaće zadaće pišu uz svjetlost svijeća i petrolejki i zasigurno ne mogu ići tijekom zimskoga raspusta nikamo na skijanje. No, nitko ne može tvrditi da su one bespravno građene kućerine od tri ili četiri kata, ne samo one u Retkovcu i Klari nego i one karcinogene nakupine na svim prilazima gradu, nekakva socijala. Eto, jadnici iz očaja podigli su si po tri do četiri kata, onako, za nejač nek se nađe. Ma ljudi smo, dogovorit ćemo se.

I tako, dok je dogradonačelnik suze lio nad nejači, istovremeno je višečlanoj obitelji Alberta Markovića prijetilo izbacivanje iz stana. »Izletjet ću na cestu ako gazdi ne platim stanarinu. Mojih petero djece, supruga i ja nemamo kamo ići. Stanarina i režije su 1150 kuna, a socijalnu pomoć još nisam dobio«, izjavit će nedavno otac te brojne obitelji. Tko je njima ikada pružio priliku da izgrade krov nad glavom, pa makar i bespravan? Nitko, kao niti samohranom ocu Robertu Ivankiću, koji s djecom živi u unajmljenom smiješno sklepanom zagrebačkom kućerku. Ma kako to tragikomično zvučalo, dao Bog da ih Bandić i ekipa iskoriste za svoje političke interese te da im se pred izbore nađe neki pristojan i ljudskoga života dostojan smještaj.

Kako će pisati kolumnistica »Jutarnjeg lista« Sanja Modrić analizirajući lik i djelo zagrebačkog dogradonačelnika, tog »lukavog trgovca snovima«: »Ljudima je dosta te sumorne zbilje u kojoj im se petnaest godina ne može asfaltirati ulica, u kojoj im djeca šalju sto molbi za posao, a nikad ga ne dobiju, zbilje u kojoj se zbog duga za struju plijene stanovi i u kojoj nema novca ni za novi kaput, a kamoli za novi stan. A dosta im je, bogami, tih tako ozbiljnih političara koji se svaki dan samo kolju u poglavarstvu i izvlače onima drugima prljavi veš, a problemi stoje kao što su stajali i prije deset godina. Radije će da slušaju Bandićeva uspaljena obećanja, jer oba zvuče nekako optimistički i veselo, nego te birokrate koji drhte nad svakom parom, koji nemaju nikakve ideje i stalno kukumavače da se ništa ne može jer uopće nema novca.«

Krešimir Galović