Animatorske opaske na margini

Animatorske opaske na margini

Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti, drugo, znatno prošireno izdanje, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004.

Dakle, ovdje nije riječ o prikazu Povijesti hrvatske književnosti akademika Dubravka Jelčića, premda će elemenata prikaza biti, a pogotovo ne o kritici, jer za to nemamo dostatno obavljenih predradnja i nužnih istraživanja, a ni namjera nije takva, nego je riječ samo o nekoliko opasaka na margini i objekcija. Znači, riječ je o stanovitu osvrtu, u namjeri da se na ovo djelo upozori kao na jednu od boljih povijesti hrvatske književnosti, među više njih napisanih u našemu vremenu. Pozornost na književne vrste i razlike među njima (prikaz, osvrt, kritika...) zapravo je prva opaska/objekcija. Pišući, naime, redak-dva i o ovom potpisniku, autor će reći da »daje primjer praktične animatorske kritike«. Međutim, ovo što čitate jest stanovito animiranje za čitanje te vrijedne knjige, ali - kada piše kritike - ovaj autor dosljedno njeguje induktivnu kritiku, možda danas jedini u Hrvatskoj. Nedostaju, dakle, neke preciznije odrednice u nazivlju, moguće i potpunija obaviještenost.

VLASTITO NAZIVLJE

I - kada smo već u današnjici - slijedi i načelna opaska o suvremenicima koji još stvaraju svoje opuse: književnopovijesne zabilješke o njima mogu biti samo na osnovi recentne kritike ili obavijesti o djelu (puna upućenost o svima gotovo je nemoguća!), a suvremene valorizacije su necjelovite i često odveć subjektivne, opusi se još oblikuju... Ukratko, povjesničar nema dostatno podloge za predočavanja i ocjene suvremenih djela te bi najbolje bilo da u suvremenost i ne zalazi, nego da je prepusti budućim povjesničarima. Premda, treba pohvaliti hrabrost da se i o današnjicima nešto rekne: naići će na pozitivan prihvat na razini čitateljske znatiželje, dati neku sliku književnih nastojanja u totalu, ma koliko da je time povjesničar u opasnosti izricanja parcijalnih površnosti...

Ono što ovdje vidno nedostaje suvremenom recipijentu, to je kraći predgovor, makar radi »drugog, znatno proširenog izdanja«; tko pred sobom ima i prvo izdanje, uz malo truda lako će naći gdje su i kakve dopune, ali - neće svi sadašnji i budući čitači imati tu pogodnost. Stoga je autorova kraća predgovorna uputa i obavijest o tome zapravo nužna. Kao i objašnjenje o načelima razdiobe (periodizacije) i njezinu nazivlju.

Odmah recimo: dobro je što se autor ne koristi nekim izvanliterarnim nazivima, npr. književnost između dva rata ili književnost NOB-a i slično, čime su prije generacije učenika i studenata bile ideologijski zatrpavane, ali bi bolje bilo da je vlastito nazivlje - u terminološki zbrkanu i još neusuglašenu 19. i 20. stoljeću - ukratko obrazložio. Npr. zašto »modernizam poslije moderne« ili »moderni objektivizam i socijala«, a pogotovo otkuda i zašto naziv »druga moderna«. U njoj su »prvi naraštaj (’krugovaši’)«, »drugi naraštaj (’razlogovci’)«, između kojih je »književnost u izbjeglištvu«. Lakše bismo njihovo objedinjavanje u drugu modernu eventualno prigrlili i kao svoje kada bismo imali više razloga za to, odnosno valjano objašnjenje kao mogući poticaj.

RAVNOPRAVNOST DOMOVINSKE I IZVANDOMOVINSKE KNJIŽEVNOSTI

No, nadasve je hvale vrijedno to što je Jelčić i ono što je hrvatskim jezikom pisano izvan domovine tretirao ravnopravno sa svom ostalom našom književnosti, bez obzira na to što je tamo nužno dolazilo do estetske stagnacije, tako da su mnogi opusi izolirani od matičnih strujanja... Hrvatska je sudbina posebna i njezina književnost necjelovito je prikazana ako izbjeglištva u njezinoj povijesti nema. Stoga, uz pohvale, valja izreći i neke zamjedbe, iako smo svjesni da je na ovom području svaki rad suočen s brojnim preprekama, već na razini primarne obavijesti o nečemu, raštrkanu posvuda po svijetu... Ono što nedostaje stoga ne pripisujemo namjeri, nego previdima ili nedovoljnoj upućenosti... Iako je svojevremeno Šimun Šito Ćorić izbjegličku književnost, većinu autora, vrlo pregledno predstavio domaćoj javnosti u dvije opsežne knjige...

Dobro je što sudbinu hrvatske književnosti u egzilu nakon Drugoga svjetskog rata - jer bilo je književnih djela tamo pisanih hrvatskim jezikom i ranije - počinje Knjigom bezimenih, zbirkom stihova osmorice hrvatskih pjesnika, tiskanoj 1947, »negdje u Austriji«, no netočno je da »istraživačima nije uspjelo dešifrirati ni jedan od ovih pseudonima, odnosno šifri« (str. 509). U Skupljenoj baštini (Školske novine, 1993) sva su imena odgonetnuta (na str. 691), a ovom je autoru podatke dao Jure Prpić, inače jedan od bezimenih (Hrvoje Ledenički). Zanimljivo je da je jedan drugi bezimeni, Z. D. Zrin, pravim imeniom Spasoje Prašelj, poslije napravio književnu karijeru kao venezuelanski književnik Salvador Prasel, na španjolskom jeziku (vidi: Preveliki grijeh, Mladost, Zagreb, 1989, u prijevodu Milivoja Telećana). Kad smo već kod toga, književnopovijesne istine radi, ne bi bilo zgorega navesti i ime Tomislava Klobučara, čovjeka koji je gotovo pet desetljeća čuvao tu kultnu knjižicu (Knjigu bezimenih) u svom domu u Švedskoj i tako omogućio da se ona pretiska u domovini (u Školskim novinama, 1990, s pogovorom ovoga potpisnika). Moguće bi ova opaska bila izbjegnuta da su Školske novine kao izdavač pažljivije tretirane, odnosno da se Skupljena baština nalazi u popisu Jelčićeve Literature (a nema je, iako se spominje uz autorovo ime). Ne bi možda bilo suvišno imati je među korištenim knjigama već i radi suvremene književne razdiobe (hrvatskoga pjesništva), koja je tamo napravljena: inteligentan autor, a Jelčić to nedvojbeno jest, koliko i domoljuban i dobronamjeran, to svakako ne bi našao suvišnim. (No, zlonamjerni bukači, koji su svojevremeno anatemizirali i obezvređivali Skupljenu baštinu, svakako su napravili štetu - hrvatskoj književnosti.)

MANJAK IMENA

Ovakav povijesni pregled, kakav je ovaj Jelčićev, na dobitku je ako uputi, makar na razini puke obavijesti, na sva imena koja su, osobito u egzilu, ozbiljno književno stvarala, a ovdje brojnih od njih ipak - nema. Prije svih, nema hrvatskoga Mandele Vjenceslava Čižeka, koji je robijao trinaest i pol godina i oslijepio u zatvoru od batina zbog svojih, između ostaloga, i književnih uvjerenja. Već je to podatak dostojan književne povijesti, tim više jer ga je zastupao International Amnesty i svojevremeni monetarni spas Jugoslavije ovisio je o njegovu puštanju na slobodu... No, Čižek je (inače Hrvat iz Boke) i suptilan pjesnik, koji je u zatvoru memorirao pjesme, jer - slijep - nije ih mogao zapisivati, te britak i svojevremeno najistaknutiji antititovski i antiautokratski satirik u egzilu... Nije zaslužio prešućivanje.

Bolje poznavatelje toga dijela hrvatske književnosti začudit će i nespominjanje Husnije Hrustanovića, čovjeka koji je autor legendarna, ali svakako paradigmatičnog hrvatsko-egzilskog stiha »O, Hrvatska, o majko moja, od čežnje za tobom umrijet ću«, već i zbog toga što je doista tako i umro (u Londonu, 1997), stvarajući prije toga hrvatskim jezikom - opet paradigmatično - na svim kontinentima, osim američkog, a izdavajući časopis »Hrvatska volja« (1949) - u Damasku, u Siriji. (Zar već i to nije - za književnu povijest!?) Nema Hrvoja Ostojića, zapravo egzilnoga krugovaša (Krugovi, Johannesburg, Južnoafrička Republika, 1960), Ilije Era Galića i brojnih još (ostajemo samo pri pjesnicima i samo pri estetski ili inako zanimljivijima). Posebno je bolno što nema Mladena Kabalina, pjesnika doista paradigmatične sudbine: prva zbirka - već složena - trebala je izići u Zagrebu 8. svibnja 1945. Ali, naravno, nikada nije izišla, Kabalin je, kao i mnogi, bez ikakve krivice, bio strpan u neprijatelje, bježalo se masovno... (»Mitološki zagrebački ’Vjesnik’ / Donijet će obavijest / Da je pred dugi niz godina / Na američkom kontinentu / Živio i umro / Nepoznati hrvatski pjesnik. // I da je po kutijama i na policama / Ostavio nesređene hrpe papira, / Crtica, pjesama, zapisa i skica. // Slušao je Nijagaru, / A sanjao o Zelenom Viru, / počivao u miru.« Zeleni Vir je iznimno atraktivan slap kod Skrada, turistički posjećivan, ali ni tamošnjici, a ne samo hrvatski povjesničari književnosti - za Kabalina ne znaju. (Silni smo rodoljubi!) Ravnatelj knjižnice Michigen State University, pseudonimom Ratimir Goranin u Knjizi bezimenih, umro je doista, obavijest je stigla ovom potpisniku od udovice, kasno za nekrolog (a i gdje?!), međutim, »Vjesnik«, koji odavna već nije mitološki, ništa o Kabalinu nije objavio i proročanstvo se (još?) nije ispunilo, ali je povijest hrvatske književnosti svejedno bogatija za jedan zanimljiv detalj! (Sve ovo i koješta još nalazi se, dakako, u Skupljenoj baštini.)

POHVALE I PROPUSTI

Iznimno je pohvalno to što je akademik Jelčić jedno poglavlje naslovio Hrvatski književnici u susjednim zemljama, ali - žalibože - i tu je dosta propusta. (Ako se tamošnji hrvatski književnici u povijesti hrvatske književnosti ne spomenu, da gdje bi ih i bilo!?) Nema, npr., Miloša Miloševića, danas najmarkantnijega i najcjenjenijega pjesnika katoličke Boke, istraživača hrvatskoga baroka, inače istaknuta i kao marulologa, pronašao je u Padovi nepoznata Marulićeva pisma i pisao o tome... Zaboravljenih imena ima još, ali spomenimo samo dva: poseban je propust ne navesti molišku Hrvaticu Milenu Lalli, estetski vrlo ujednačenu, kao i egzilanta Zvonka Plepelića, što živi u Berlinu... Međutim, neku ozbiljniju obavijest o suvremenome hrvatskom pjesništvu nije moguće zamisliti ne samo bez Plepelića nego osobito bez Ilije Ladina i Mihovila Mija Rujevčića, koji se u ovoj povijesti također ne spominju... Prvi je pjesnik iznimne inspiracije, nedavno umro u susjednoj zemlji Bosni, a drugi u doslovnom susjedstvu, ali »nikamo ne pripada«, bio je naturščik, književni naivac, »pjesnički Generalić«, no literarni ga sladokusci iznimno cijene.

Pohvalne su i svakako na obavijesnoj razini dobrodošle Sinkronijske tablice, koje je izradio Ivica Matičević, iako će biti onih koji će zanovijetati oko izbora izdanja za pojedinu godinu. (Ovdje toga neće biti!) Osobito je u pozitivnom svjetlu uočiti Posljednju stranicu, u kojoj Jelčić zažeto i znakovito detektira književnu sliku u nas u Domovinskom ratu te ostavlja o tome vrijedno svjedočanstvo, osobito citiranjem Priče o gradu Siniše Glavaševića. Žalibože, mnogo se toga nakon rata izjalovilo, tako da ni ovdašnje opaske nisu više posve točne - Hrvatska je ponovno sve očitije pokrajina, a sve manje država i narod... nacionalna književnost sve je beznačajnija...

Iako s nelagodom, ne može se ne zapaziti kako u ovdašnjoj Literaturi nema akceptirane ni znamenite studije akademika Luja Margetića naslovljene O Bašćanskoj ploči (Vitagraf, Rijeka, 1997). Da je ima, ne bi bilo nikakve književnopovijesne mitomanije oko važnoga spomenika pismenosti za koji se točno znade kada je nastao (1105!) i za koji je nepobitno utvrđeno da nije književni, nego isključivo pravni zapis. Istina, Jelčić i piše da je to »najstariji od svih hrvatskih pravnih spomenika«. Sve ostalo, znači, može biti samo knjiženost naknadno napisana o toj pravnoj zabilješci ili interpretacija izvan znanstvene činjenice. No, uostalom, Ploča je bašćanska, kako nalaže hrvatsko pravopisanje, uvažavajući mjesni izgovor, tako da bi se ta činjenica mogla aplicirati i u podnaslovu ove književne povijesti: Tisućljeće od Bašćanske ploče do postmoderne. U njoj je dosta književnopovijesno i interpretativno iznimno vrijednih stranica, posebice o ranijim stoljećima, a poglavito o romantizmu...

Iznesene s istinskim uvažavanjem akademika Jelčića kao vrijedna i važna autora, ovdašnje opaske na margini, bez podrobnije analize, neće biti - nadajmo se - protumačene drukčije nego samo kao dobronamjerna pripomoć sljedećem, još proširenijem izdanju, s valjanim predgovorom.

Stijepo Mijović Kočan