Anđeo u bijegu

Anđeo u bijegu

Djela iz muzeja u Nici trenutno izložena u bečkoj Albertini pripadaju velikim ciklusima tridesetih, pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. Njihova je spiritualnost određena autorovim židovstvom i tradicijom prožetom simbolima ljubavi između Boga i izabranog naroda

Jean-Michel Foray, direktor Chagallova muzeja u Nici (Musée national Message Biblique Marc Chagall), nedavno je uputio pismo na tri poznate adrese. U njemu je stajalo kako zbog pregradnje i obnove Muzeja ima namjeru privremeno iseliti Chagallove cikluse pa traži ustanovu koja bi ih izložila. Već idući dan nakon primitka pisma Klaus Albrecht Schröder bio je u avionu za Nicu. I otud Chagallovi biblijski ciklusi u Albertini.

Bjeloruski geto i njegova ruralna atmosfera bili su uvijek duboko utisnuti u umjetnički izričaj Moissjea Segala. Prvi kontakt s pariškom likovnom scenom 1911, napose svijet fantastičara i radovi kubista, otvorili su poznato i priznato poglavlje njegova opusa. Kad se 1922. iz Moskve preko Berlina ponovno uputio u francusku metropolu Marc Chagall bio je već cijenjeni umjetnik s mnoštvom prodanih radova i značajnom recepcijom u mnogih mladih njemačkih slikara. Kasniji Chagallov opus često je osporavan i proglašavan manje zanimljivim, manje intenzivnim i manje izazovnim. U njemu je autor ležerno i konzekventno prestao uvažavati zahtjeve avangarde te počeo uživati u pripovijedanju i otvorenom iskazivanju osjećaja.

TRAGOVI IZ PALESTINE

Djela iz muzeja u Nici trenutno izložena u bečkoj Albertini pripadaju velikim ciklusima tridesetih, pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. Prvi poticaj za tematizaciju biblijskog predloška Chagall je dobio 1930. od izdavača Ambroisea Vollarda. Putovanje u Palestinu iduće godine ostavilo je prepoznatljive tragove u prigušenom, uglavnom zemljanom koloritu tada nastalih gvaševa - predložaka za radirunge. Tipično chagallovsko šarenilo boja i mnoštvo ilustrativnih detalja ustupaju prostor formalnoj redukciji. Već u ovom razdoblju Chagallove su ilustracije Biblije jedinstvene, bez motivskih i kompozicijskih uzora. Njegova je interpretacija teksta izrazito slobodna, a motivi obilježeni predodžbom o neposrednom odnosu Boga i čovjeka. Ciklus gvaševa i radirunga nastavljen je dvadeset godina kasnije, da bi tek 1956. zajedno s litografijama postao dostupan javnosti.

U litografijama nastalima prema biblijskom predlošku 1956-1960. Chagall se ni formalno-stilski ni sadržajno ne nadovezuje na svoje starije ilustracije, već pronalazi posve nove putove. Pojačano apstrahira i koncentrira se na pojedinačne likove iz Staroga Zavjeta. Zadnja litografska serija datira iz 1966. godine, a u njoj se Chagall vraća pripovjednoj interpretaciji Biblijskih epizoda, kao u gvaševima iz tridesetih godina. Osim litografija, između 1955. i 1966. nastaju i monumentalna platna koja čine okosnicu bečke izložbe. Radi se o ciklusu Message Biblique koji obuhvaća 17 slika za koje je i sagrađen muzej u Nici (otvoren 1973). Chagall ga je koncipirao kao vid Gesamtkunstwerka po uzoru na židovski teatar kojim se bavio. Ova su platna blještave kolorističke kompozicije i smatraju se odgovorom na Matisseovu Chapelle du Rosaire u Venceu.

STRANICE RUSKE KNJIŽEVNOSTI

Slikajući stvaranje čovjeka, raj i protjerivanje praroditelja, legendu o Noi i Abrahamu, Jakobov san, Mojsija i Pjesmu nad pjesmama, Chagall platna okreće naopako: iz razlivenih mrlja žarkih boja izranjaju somnambulne dobroćudne prikaze. Onečišćavanje crteža višestrukim potezima kista po istome mjestu pojačavaju bajkovitu atmosferu bestežinskoga svijeta koji je zamislio. Iako nam se ikonografija ovih prikaza može učiniti stranom, a interpretacija starozavjetnih priča dalekom, njihove su formalne i kolorističke karakteristike magnetski privlačne. Čitanje kompozicija pretvara se u igru u kojoj postupno uranjamo u slojevite ambijente u kojima pripovijedanje funkcionira po izmaštanim zakonima. Dok pozadine otkrivaju retardacije davno prevladanih kubističkih elemenata, naoko slučajno grupirane figure lebde u prostoru: miroljubive utvare perolakih tijela djelomice podsjećaju na likove sišle sa stranica ruske književnosti. Chagall im je poklonio idilično okružje preselivši ih u bajku u kojoj se događaju najneobičnije stvari. Nježna idila svježih boja sugerira svijet koji se upravo oslobodio prvoga grijeha, čak i kada promatramo platno koje prikazuje izgon iz raja. Chagall slika mitske pripovijesti o ljubavi, razdoru, pomirenju, pokori i spasu koristeći autonomna estetska sredstva, a u začudnom spoju djetinja naivnost koegzistira s ozbiljnim shvaćanjem biblijskoga predloška. Spiritualnost ovoga ciklusa određena je autorovim židovstvom, te tradicijom prožetom simbolima ljubavi između Boga i izabranog naroda.

Izložba u Albertini prohodna je i prozračna, bez nametnute interpretacije ili promijenjene boje fona (zidovi su konačno bijeli!). Moguće ju je doživjeti upravo s onom lakoćom s kojom je pripovijedao sam Chagall. Postav se razlikuje od izvornoga u matičnom muzeju gdje je ciklus od 17 monumentalnih kompozicija predstavljen u drukčijem kontekstu. Ovdje je upotpunjen skicama iz privatnih zbirki i iz Albertine što omogućava novi način čitanja. Zanimljivo je malo platno na samom početku izložbe - suočeni smo s fragmentom crkvenog pročelja od kojega hitro, lebdeći što dalje od ulaza, nastoji pobjeći anđeo s paletom u ruci. Čovjek koji je Bibliju smatrao najznačajnijim izvorom poezije svih vremena, a odlikovala ga je tolerancija uglavnom nesvojstvena umjetnicima koji se bave religioznom tematikom, stavio se ovdje u ulogu božanskoga glasnika. Chagall je, premašujući biblijsku starost, umro u svom atelieru 1985.

Iz Beča Libuše Jirsak