Zvjezdani status

Zvjezdani status

Zanimljivo je pratiti povijest kalendara, po čemu se može dobro zapaziti koliki je njegov utjecaj u svijetu mode i modela. Naime, vrhunski modeli izbjegavaju golotinju i gotovo nikada ne pristaju na slikanje aktova. No sve one odreda, kada je u pitanju Pirellijev kalendar, pristaju na razgolićavanje. Sve je počelo 1994, kada je Herb Ritts na svojoj verziji kalendara razodjenuo Cindy Crawford, Helenu Christiansen i Kate Moss

Kalendar koji je prije četrdeset godina počeo vrlo neambiciozno, kao dar mušterijama i vjernim poslovnim suradnicima proizvođača automobilskih guma Pirelli, s vremenom je prerastao u najtraženiju kolekcionarsku triviju. I ne samo to, kako mu se ugled povećavao, od relativno banalna kalendara sa slikama polurazgolićenih ljepotica, kako i priliči kalendarima koje zamišljamo u kamiondžijskim kabinama, postao je vrhunsko umjetničko djelo. Ekskluzivnost je jedan od njegovih najvećih aduta, jer iako je odavno izašao iz područja opskurna mačističkoga novogodišnjeg dara, Pirelli nikada nije dopustio njegovu komercijalizaciju te se i dalje tiska u pet tisuća primjeraka i nigdje se ne može kupiti, nego tradicionalno stiže na odabrane adrese ljudi iz Pirellijeva adresara. Kako Pirellijevi poslovni suradnici i klijentela nisu nužno ljubitelji art-fotografije, ni modno osvješteni trendseteri, ne treba čuditi zašto je jagma za kalendarom veća među onima koji ga ne mogu dobiti nego među onima kojima je ponajprije namijenjen. Nitko se zapravo ne sjeća kada se točno stvar otela kontroli i kada je Pirelli počeo za rad na kalendaru angažirati najčuvenija imena iz svijeta fotografije i mode. Znamo da je danas stvar ugleda biti autor takva djela, a manekenke koje su odabrane za snimanje smatraju to konačnom potvrdom svoga zvjezdanog statusa. Izbor manekenki prepušten je fotografu, a njegovo ime uvijek je obavijeno velom tajne. U kasno proljeće Pirelli objavljuje izbor fotografa za sljedeću godinu, a sadržaj kalendara i samo snimanje drži se u strogoj tajnosti do glamurozne prezentacije gotova proizvoda početkom studenog.

DEMARCHELIEROV TRADICIONALIZAM

Tako je bilo i s aktualnim kalendarom za 2005. godinu, koji je prvi put fotografski osmislio jedan od najvećih modnih fotografa današnjice Patrick Demarchelier. Njegov utjecaj u svijetu modne fotografije posljednjih je dvadeset godina golem. Upravo je on svojedobno odabran da slika naslovnicu američkoga »Voguea« za travanj 1992, kojom se proslavljalo sto godina toga najčuvenijega modnog magazina na svijetu. Nešto kasnije iste godine bio je predmet jednog od najvećih modnih skandala. Kada je Elizabeth Tilberis postala glavnom urednicom »Harpers Bazaara«, ponudila mu je ekskluzivni ugovor izražen u milijunima dolara da radi samo za njezin časopis, čime je postao prvi fotograf u novijoj povijesti s takvom zaradom, koja je uključivala i dotad neviđene kreativne slobode. Anna Wintour, najmoćnija žena u modnom svijetu danas, glavna urednica »Voguea«, doživjela je to kao osobnu uvredu i poraz jer je Demarchelier do tada bio njezin kućni fotograf i miljenik kojem je netom prije toga povjerila rad na najvažnijoj naslovnici svoga cijenjenog izdanja. Znajući za sve to modne znalce čudi činjenica da je Demarchelier tek sada dobio prvu priliku da radi za Pirelli. Čini se da ga je desetogodišnji ugovor s »Harpers Bazaarom«, koji je tek nedavno istekao, onemogućio u tom projektu. S velikim nestrpljenjem očekivala se njegova verzija kalendara. Rezultat je opravdao očekivanja, ali malo je tko smatrao da je ovogodišnji kalendar posebno nadahnut kao neki radovi Demarchelierovih prethodnika, poput Brucea Webera, Herba Rittsa, Petera Lindbergha ili Marija Testina. Naime u posljednih deset godina svaki kalendar bio je prava poslastica za štovatelje fotografske umjetnosti, mode i erotike, a fotografi su se nadmetali tko će napraviti originalniju viziju, ne izlazeći iz zadanih okvira Pirellijeva koncepta: lijepe žene i sofisticirani seksepil. Mnogi su ostali zatečeni jednostavnošću Demarchelierova uratka, koji je na elegantnim crno-bijelim fotografijama snimao top-modele na brazilskim plažama, s obzirom na prave male ekstravagancije koje su ponudili autori prethodnih godina, ponajprije Nick Knight godinu prije.

KNIGHTOVI KOLAŽI

Knightov kalendar možda je i najneobičniji u Pirellijevoj povijesti. Nikada do tada lijepa manekenska lica nisu dovedena do neprepoznatljivosti, a Knightova ideja bila je napraviti kaleidoskopske kolaže jarkih boja koje su se razlijevale poput akvarela, te je ženska tijela jedva netko i mogao prepoznati na tim slikama. Vrhunski artizam Nicka Knighta ocijenjen je senzacionalnim jer je unio velik pomak u dotadašnju percepciju Pirellijevih kalendara. No, iako su ga obožavatelji i znalci umjetničke fotografije hvalili, opće je mišljenje da se taj kalendar predaleko odmaknuo od Pirellijeva prepoznatljiva frivolna imagea. Zato i ne čudi da je Demarchelier ove godine stvari postavio na svoje mjesto vraćajući se osnovama i jednostavnosti. Lijepe žene bez mnogo scenografskih intervencija opet su u prvom planu. Ove godine zvijezde kalendara pripadnice su novoga naraštaja supermodela poput Amerikanke Erin Wasson, Ruskinje Eugenije Volodine, Crnogorke Marije Vujović i Njemice Julije Staigner, koje su se pridružile cijeloj ergeli domaćih, brazilskih ljepotica.

Zanimljivo je pratiti povijest kalendara, po čemu se može dobro zapaziti koliki je njegov utjecaj u svijetu mode i modela. Naime, vrhunski modeli izbjegavaju golotinju i gotovo nikada ne pristaju na slikanje aktova. No sve one odreda, kada je u pitanju Pirellijev kalendar, pristaju na razgolićavanje. Sve je počelo 1994, kada je Herb Ritts na svojoj verziji kalendara razodjenuo Cindy Crawford, Helenu Christiansen i Kate Moss. Herb Ritts imao je tu povlasticu da je gotovo sve supermodele s kraja osamdesetih uspio razgolititi u stankama snimanja editorijala za najprestižnije modne časopise. Te antologijske aktove objavio je poslije u knjizi u kojoj su modni sladokusci mogli prvi put vidjeti kako gole izgledaju njihove miljenice Tatjana Patitz, Christy Turlington, Naomi Campbell, Stephanie Saymour, Cindy Crawford i mnoge druge.

RAZODIJEVANJE BEZ VULGARNOSTI

Godinu nakon Rittsa i Richard Avedon za svoj je Pirellijev kalendar odabrao koncept golotinje megaslavnih manekenki toga doba. Njegova je zamisao bila četiri godišnja doba: Farrah Summerford bila je proljeće, Naomi ljeto, Christy Turlington jesen, a Nadja Auermann zima. Fotografije su pune krasnih boja, vrlo poetične i nježne, poput klasicističkih radova, te je golotinja modela u potpunosti lišena vulgarnosti, što je i osnovna ideja svih Pirellijevih kalendara. Kalendar koji je 1996. potpisao Peter Lindbergh predstavlja toga autora u njegovu najboljem izdanju. Visokostilizirane crno-bijele fotografije snimane u kalifornijskoj pustinji, u njegovu opusu oduvijek najdraža scenografija, pune su pritajene erotike s blagom dozom alijenacije. Nastassja Kinski, Kristen McMennamy, Tatjana Patitz, Carre Otis i Eva Herzigova izgledale su kao pomalo odsutne i nedodirljive dive, baš kao i na najkarakterističnijim Lindberghovim radovima do tada. Kalendar koji potpisuje Avedon 1997. prošao je nezapaženo. Jednostavne slike potpuno golih modela na karakterističnoj sivoj studijskoj pozadini bez scenografije, dakle koncept koji ga je u modnoj fotografiji proslavio, u tom kontekstu nije funkcionirao i djelovao je siromašno i neinspirativno.

Bruce Weber u prvom je radu za Pirelli 1998. uveo do tada nezamislivu novinu, naime na kalendaru su se prvi put pojavili i muškarci (što je ponovio radeći i na kalendaru za 2003). I dok su dijevojke bile razgolićene, opet sve redom top-modeli poput Georgine Grenville, Carolyn Murphy i Stelle Tennant, ovaj put pomiješane s glumicama Daryl Hannah, Millom Jovovich i Patriciom Arquette, muškarci su portretirani na drukčiji način. Da naglasi kontrast s mladim ženskim tijelima, Weber je za svaki mjesec odabrao neku od muških legendi filma, sporta i muzike, primjerice Roberta Mitchuma, Krisa Kristoferssona i Dana O’Briana, portretirajući ih snažno i meditativno, dakako potpuno odjevene.

Možda najzanimljiviji kalendar onaj je Herba Rittsa za 1999. godinu. Najavljujući ulazak u novi milenij Ritts je za svaki mjesec odabrao drugu epohu stoljeća koje je za nama i slavne manekenke fotografirao u stilu svojstvenu desetljećima koje obrađuje. Od belle epoque sa Sophie Dahl, do futurizma 21. stoljeća s Alek Wek, rezultat je očaravajuća priča puna raznolikosti, ali i trajne zamisli glamura i veličanja ženske ljepote bez obzira na povijesna razdoblja.

Najveća zvijezda među ženama fotografima, Annie Leibovitz, imala je čast fotografirati Pirellijev kalendar za 2000. godinu. Njezina je ideja bila, kako se i očekivalo, feministička. Umjesto seksepilnosti mladih ljepotica i površna koncepta nadraživanja mašte ili modne sofisticiranosti, aktovi Annie Leibovitz lišeni su seksualnosti. Mračne fotografije mišičavih sportašica lišene su personalnosti jer se fokusiraju na određene dijelove tijela bez lica. Jedina manekenka na tom izdanju kalendara bila je putena Laetitia Casta, koja se utopila u nizu neženstvene erotike, kojom je autorica željela naglasiti da je žensko tijelo senzualno i onda kad nije u skladu s vladajućim kanonima savršenih, ali odveć mršavih top-modela. Taj kalendar svakako je, uz Knightov, najsnažnije autorsko djelo u fotografskom smislu, ali baš zbog toga i najmanje odgovara onome što se očekuje od Pirellijeva kalendara.

RASKOŠNI TESTINO

Godine 2001. priliku je dobio najistaknutiji modni fotograf danas, proslavljeni Mario Testino, poznat po suradnji s neprijepornom modnom zvijezdom protekloga desetljeća Tomom Fordom. Njegov rad za Pirelli jedan je od vrhunaca u bogatoj povijesti tog kalendara. Karakterističnom manirom hedonista on portretira svoje modele dekadentno i izazovno, koristeći otvoreni seksipil na puno direktniji način od svojih predhodnika. Po toj zamisli gotovo se približio stilu Helmuta Newtona, jer njegove ljepotice portretirane su kao dame iz visokoga društva, besprijekorno odjevene, koje nonšalantno otkrivaju svoje tijelo namjerno provocirajući gledatelja izravno mu se obraćajući. Okružene su prekrasnim scenografijama vila, budoara, brodova i parkova. Kalendar otvara najslavnija manekenka današnjice, brazilski supermodel Giselle Bundchen, slikana u spavaćoj sobi, a zatvara ga druga velika zvijezda, Estonka Carmen Kass, u večernjoj toaleti pred raskošno postavljenim stolom mondene blagovaonice. Carmen se doima kao raskalašena kućanica koja očekuje goste potpuno nepoterećena time što su joj grudi otkrivene. Poruka je jasna, to su žene svjesne svoje privlačnosti, seksualni predatori iz muške mašte koje bi u zbilji uplašile i najtvrdokornije muškarčine. Takvu ženu teško je zadovoljiti jer već ima sve: ljepotu, mladost, moć i bogatstvo. Mario Testino taj je kalendar koncipirao poput svojih reklamnih kampanja za Gucci.

Sljedeće godine Pirelli nas je iznenadio potpuno drukčijim pristupom Petera Lindbergha. Prvi put žene su na njemu potpuno odjevene. Fotografirane su filmske zvijezde novije generacije u scenografiji holivudskih studija. Iako su ti portreti maglovite atmosfere vrlo lijepi i sofisticirani, više podsjećaju na radove za celebrity-časopise poput »Vanity Faira« nego na erotski kalendar proizvođača automobilske opreme.

Nenad Korkut