Zrele trešnje

Zrele trešnje

Studenti su u radionici prošli sve faze rada na projektu i usvojili različite vještine nužne za njihovu buduću profesiju: istraživanje, prikupljanje podataka, komuniciranje sa strankama, artikuliranje i argumentiranje stavova, rad u timu, prezentiranje projekata, produkcija, organizacija

Jedan od najčešćih prigovora postojećem obrazovnom programu na svim razinama, od osnovnih škola do fakulteta, odnosi se na njegovu nedostatnu povezanost sa životom. Njegovi najžešći kritičari predbacuju mu zastarjelost ili neprimjerenost suvremenoj praksi. Problem je složene naravi i ne može se riješiti samo jednom generalnom mjerom ili intervencijom (primjerice, trenutno aktualnim, katalozima znanja), no utoliko su projekti na mikrorazini važniji. Jedan takav projekt, mali po dimenzijama i obuhvatu, ali veliki po važnosti, dogodio se u jednoj maloj-velikoj galeriji na kraju grada, na zagrebačkoj Trešnjevci. Riječ je o otvorenoj radionici Save as Trešnja organiziranoj u Galeriji Modulor u prosincu 2004. Dvije kvalitete čine projekt, po mom mišljenju, izrazito važnim za našu sredinu: tretiranje galerije kao prostora komunikacije, te metoda rada s polaznicima radionice koja je objedinila poticanje istraživačkoga duha s jedne strane, a s druge čvrstu ukorijenjenost u ovdje i sada, u život, u realnu praksu.

HODNIK U CENTRU

Galerija Modulor mala je galerija - hodnik u okviru Centra za kulturu Trešnjevka. Već niz godina njezina voditeljica, Mirjana Adamović, u suradnji sa Savjetom Galerije (Branka Hlevnjak, Ljubomir Miščević i Tomislav Premerl) realizira program koji, po mom mišljenju, ne dobiva pozornost (ni struke ni medija) koju zaslužuje. Riječ je o programu koji ideju galerije kao živa prostora komunikacije (a ne samodovoljne hladne bijele kocke s osamljenim predmetima u njoj) realizira putem problemskih izložbi i otvorenih radionica koje tematiziraju aktualne probleme lokalne i šire zajednice. Radionicu Save as Trešnja pokrenuo je poznati arhitektonski dvojac Penezić i Rogina, sa svrhom razvijanja rasprave o četvrti Trešnjevci, o nekim već poznatim problemima s kojima se ta zagrebačka četvrt u proteklom desetljeću ubrzane i neplanirane izgradnje susrela. Polaznici radionice, 26 studenata treće i četvrte godine Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, tjedan su se dana pripremali: mapirali teren, fotografirali, razgovarali sa stanovnicima kvarta...

Pristup radionice bio je nekonvencionalan, pokušaj okretanja ljudima, stanovnicima Trešnjevke, korisnicima toga prostora. U projekt su tako uključili i one maloljetne (dakle bez prava glasa, pa tako i kad je riječ o uređenju njihove vlastite okoline), pa je jedna skupina studenata (Hrvoje Čop, Mia Galić, Melita Hrustić) u svoj projekt Play station - trešnjevačka utopija uključila učenike 6 a razreda OŠKralja Tomislava, koji su crtežom i slikom predočili svoju viziju kvarta u kojem žive. Studenti su vodili računa i o onima, doduše s pravom glasa, ali često samo formalnim, zapravo društveno marginaliziranima: tako su Iva Baljkas, Ivana Debeljuh, Timea Marochini i Miro Roman umirovljenicima, stanarima Mirovnoga doma Trešnjevka obnovili ruševno boćalište, a ponudili su i svoje viđenje rješenja prostora za beskućnike uz trešnjevačku tržnicu. Na taj način inače poznatu temu u stručnim, arhitektonsko-urbanističkim krugovima, nastojali su približiti članovima lokalne zajednice.

USVAJANJE VJEŠTINA

Nakon tjednih priprema studenti su se grupirali u više manjih timova i zajedno krenuli u osmišljavanje projekata. Njihove zamisli nisu bile uvjetovane izvedivosti (kao što je to najčešće slučaj kad je riječ o arhitekturi), pa njihovi projekti variraju od konkretnih intervencija (spomenuto uređenje boćališta Mirovnog doma Trešnjevka), preko konceptualnih urbanističko-razvojnih studija (uvođenje brzoga vlaka koji bi centar Trešnjevke učinio središtem grada (autori: Matija Crnogorac, Domagoj Senitić, Marija Šarušić); premošćivanje pruge, stvaranje hibridnih struktura koje u vertikali objedinjuju najrazličitije sadržaje (prostore za stanovanje, kulturu, zabavu, rekreaciju...) projekt t-kokoš(autori: Irena Bastijanić, Ivan Dorotić i Luka Vlahović) i projekt t + trideset (autori: Damir Alibegović, Josip Jerković, Marko Salopek), do maštovitih futurističkih vizija (podizanje nadzemne mreže platformi za pješake, doživljajnoga puta koji bi prolazniku nudio alternativu kaosu na zemlji, svojevrstan antistresni program: nadzvučne zen-vrtove, sinesteziju svih osjetila (okusa, mirisa, opipa...) i ostale virtualne sadržaje unutar transparentnih omotača - autorice: Iskra Filipović, Ivona Ivčević, Ivana Krneta). Studenti su projekte na kraju prezentirali jedni drugima i pred voditeljima te na izložbi i u katalogu koji su sami duhovito dizajnirali.

Studenti su u radionici na taj način prošli sve faze rada na projektu i usvojili različite vještine nužne za njihovu buduću profesiju: istraživanje, prikupljanje podataka, komuniciranje sa strankama, artikuliranje i argumentiranje stavova, rad u timu, prezentiranje projekata, produkcija, organizacija... Pritom su sve to prošli radeći na konkretnom, realnom problemu, pa je i motivacija za rad bila snažnija. Penezić i Rogina imali su pritom ulogu mentora, pažljivo prateći i usmjeravajući rad polaznika. Upravo praćenje i usmjeravanje, odnosno njihova fina dijalektička ravnoteža, po mom je mišljenju ključ uspjeha ove radionice. Voditelji su, naime, konačni ishod radionice ostavili maksimalno otvorenim, prilagođavajući se studentima i tijeku radionice. Druga je bitna kvaliteta radionice njezina otvorenost, do krajnosti, eksperimentu i igri. Polaznici radionice radom su osvijestili svoje sposobnosti, upoznali su više sami sebe, i istodobno otvorili obzore, upustili se u pustolivinu ispitivanja nepoznatog, osjetljivu, rizičnu, ali zato uzbudljivu avanturu koja ih, prema njihovim vlastitim iskazima, nikako nije ostavila ravnodušnima, naprotiv. Ravnodušnost bi trebala biti strana procesu učenja, upravo njegova suprotnost, jer u biti je učenja svakom čovjeku prirođena znati-želja, želja za znanjem, dakle strast. Riskirajući da ispadnem patetična, reći ću da su 26 polaznika ove radionice, klica oduševljenja koja je u njima zasijana, njezin najvredniji rezultat, i njezin zalog za budućnost struke. Zato bi ovakvih radionica trebalo biti i ubuduće, i u većem broju.

Maša Štrbac