Život i smrt u istom tijelu

Život i smrt u istom tijelu

No, koliko se god Marstonov film doima suvremenim, on istodobno evocira drukčije vrijeme, kad fascinacija američkih filmaša geografijom Latinske Amerike nije bila svedena na puki senzacionalizam (kriminal, gerilski ratovi, sukobi narkokartela), nego se on tretirao kao intimistički prostor tragedije, grizodušja, pulsirajuće vitalnosti i tragičnih sudbina

Podžanr narkofilma nikad nije bio odveć naklonjen trgovcima drogom. Oduvijek su mu bili zanimljiviji potrošači droge nego oni koji je dilaju ili švercaju. No, čak i kad je o potrošačima riječ, rijetki su bili filmaši koji su njihovim heroinskim ritualima ubrizgali dostatnu dozu dokumentarističke vjerodostojnosti, kao što je to učinio Jerry Schatzberg u tjeskobnoj priči o razornu utjecaju heroina na romantičnu vezu. Ono što je u razornoj autentičnosti bila Schatzbergova Panika u parku droge ispričana iz perspektive džankija, to je u također razornoj autentičnosti Marstonova Marija milosti puna, isprična iz perspektive kolumbijske narkotrafikantice. No, Marstonova retorika cinema veritea mnogo duguje epizodi Traffika (nipošto Traffica), odlične TV-serije snimljene u produkciji britanske kuće Channel Four, u kojoj je Marijinu ponižavajuću odiseju proživljavala obitelj siromašnoga pakistanskog famera. Samo što je za razliku od farmerove mule, koja je progutala drogu umotranu u prezervative, Marstonova mula, nezaboravna Catalina Sandino Moreno, progutala supozitorije napunjene drogom.

JAJAŠCA SMRTI

U oba slučaja, situacije su ekstremne u bizarnosti, samo što je Marston začinio svoje hiperrealistične, ali i hiperprecizne kadrove naglašenom religijskom simbolikom, na što aludira i fenomenalno dizajnirani filmski plakat: Marija saginje glavu prema (svećenikovoj) ruci, kako bi primila hostiju. No, Kristovo tijelo ovdje ima oblik supozitorija. U isti mah, supozitoriji koje je Marija progutala njezina su jajašca smrti, koja počivaju u istoj utrobi u kojoj se razvija plod njezine odbačene ljubavi. Dakle, život (čedo) i smrt (heroin) praktički stanuju u istom tijelu. No, tu simbolika ne prestaje. Marija, naime, obavlja monotoni posao odstranjivanja trnja s ružinih peteljki. Možda je Isus doista bio jadničak koji se rodio na pogrešnoj strani ulice. Ovdje se kalvarija događa Mariji, nakon što pristaje na moralni kompromis koji je već postao neizostavnim dijelom kolumbijskoga narkofolklora. Zato će njezin put iz Bogote u New York bio vrlo trnovit. Kao da se sve trnje koje je odstranila s onih ruža sada našlo pod njezinim nogama. No, Marston nam diskretno poručuje kako njezina nova zadaća nije ništa manje prljava od one koju je prije obavljala. Zato njegova heroina doista utjelovljuje ono što nam poručuje naziv filma. Zato mi suosjećamo s njom, koliko god bi zbog njezinih postupaka neki radije prihvatili njegov inverzivni oblik.

No, koliko se god Marstonov film doima suvremenim, on istodobno evocira drukčije vrijeme, kad fascinacija američkih filmaša geografijom Latinske Amerike nije bila svedena na puki senzacionalizam (kriminal, gerilski ratovi, sukobi narkokartela), nego se on tretirao kao intimistički prostor tragedije, grizodušja, pulsirajuće vitalnosti i tragičnih sudbina. Nakon što upoznamo sentimentalni i profesionalni život junakinje, kada ona odbija plesati po taktovima poslodavaca, majke i momka, latino se ritmovi stišavaju.

A paralelno s njima smiruje se i autorova kamera, usredotočena na minuciozni prizor proizvodnje supozitorija i ritual njihova gutanja. S Marijinim dolaskom u New York još snažnije dolazi do izražaja Marsdenova prošlost dokumentarista, kada je radio ratne reportaže za časopis »Life« i ABC News. Tada autor definitivno odbija udaljiti se od svoje heroine i njezinih emotivnih mutacija. No, premda se Marsden u njujorškim epizodama prečesto oslanja na estetiku Sundancea (gotovo identičnim postupkom koristi se i autentična Debra Granik u filmu Down to the Bone, samo što narkotrafikanticu zamjenjuje narkomanka), tek će ti pasaži rasvijetliti pravu narav Marijine impulzivnosti, kad postaje očito da joj je jedino stalo do vlastita digniteta. To su oni prekrasni trenuci, iskreni, ali nipošto lažno sentimentalni, u kojima ni De Sica zasigurno ne bi mogao izdržati, a da ne pusti poneku suzu, kad bi još bio s nama.

Dragan Rubeša