Žestoko i sa stilom

»Riječi«, časopis za književnost, kulturu i znanost, br. 3-4, gl. ur. Đurđica Lasić-Vuković, Matica hrvatska Sisak, Sisak, 2004.

Bez obzira na brojne financijsko-uređivačke poteškoće hrvatska se kulturnočasopisna scena prilično razgranala, tako da je cjelokupnu produkciju sve teže detaljno pratiti. Pritom je, zbog čestih fluktuacija u kvaliteti, uređivačkoj politici i izboru tema (uz rijetke iznimke), u izboru odgovarajuće publikacije potencijalnu čitatelju jedini donekle čvrst orijentir njezino regionalno usmjerenje. Posljednji prošlogodišnji broj sisačkih »Riječi«, uz nekoliko uobičajeno lokalno-usmjerenih cjelina, donosi pak i nekoliko tekstova koji bi mogli zainteresirati mnogo širi čitateljski krug.

ŽESTOKI POSMODERNISTIČKI KVARTET

Već na samu početku nalazi se glavni adut broja - temat posvećen aktualnoj američkoj prozi slična nazivnika koji Zoran Roško pokušava nešto jasnije odrediti u energičnom uvodu. Zajedničku stilsko-tematsku crtu četvero predstavljenih autora tako možemo shvatiti kao oštru, postmodernističku kritiku suvremenoga potrošačkog društva, ubacivanje zamjetnih doza crnoga humora i nagnuće znanstvenofantastičnim elementima te kao stvaranje vlastitih, pomalo grotesknih svjetova; negativa stvarnosti. Pa ipak, očite su i neke razlike. Shelley Jackson, tako, u suvremeni, ogoljeli svijet ubacuje pomalo bajkovite elemente (divovski rak u sobi, spermiji kao poveće gradske životinje) i na ironičnim suprotnostima vuče neke socijalne paralele. Harold Jaffe u kritici je društva najizravniji iz predstavljenoga kvarteta, a u svojoj priči uspijeva seksualno eksplicitnu duhovitu zezanciju povezati s genocidom. Dave Eggers, pak, u pristupu se koristi s najviše autobiografskih elemenata i najbliži je nekoj pravoj stvarnosti. Ulomak iz njegova romana zanimljiva je kombinacija pretencioznosti i (auto)ironije usmjeren na kritiku utjecaja i moći suvremenih medija. No, najkompleksnija i književno najkvalitetnija definitivno je priča Georgea Daundersa Park Građanskog rata u gadnom propadanju. Daundersovo pripovijedanje možda je najmanje podređeno društvenoj kritici, ali njegov tekst i na taj, nešto suptilniji način uspijeva uz estetski postići i dojmljiv socijalni efekt.

DOMAĆA KRITIČNOST I EGZOTIČNA POEZIJA

Na američki društveno-kritičan književni niz vrlo se dobro nadovezuje i drama Veterani Sibile Petlevski. Unatoč tome što je smještena u neku imaginarnu budućnost i imaginaran otok usred oceana, posve je jasno da se autorica dotiče vrlo suvremenih i dobro poznatih tema. Pričom o osamljenom zatvoru, naime, Sibila Petlevski ispisuje kritiku Domovinskoga rata, ujedinjene Europe te borbe za (pre)vlast i pravdu. Iako je napučen brojnim alegorijama i aluzijama te na trenutke djeluje i vrlo ogorčeno, velika autoričina stilska i jezična umješnost ovaj tekst ipak izdižu iznad uobičajena dramskog prosjeka na domaćim časopisnim stranicama. I drugi domaći uradak, ulomak iz romana Ludwiga Bauera, na kritičan način prikazuje društvo, a realističnim i ipak nešto manje žestokim stilom savršeno se uklapa u razdoblje koje opisuje - jugoslavenski socijalizam.

Za tri u ovom broju predstavljena pjesnička opusa, međutim, kao jedina moguća zajednička karakteristika moglo bi se izdvojiti tek to da su pomalo egzotični. Naime, Talijan Corrado Calabarň u poeziji je nadahnut Kalabrijom i morskim krajolicima, Austrijanac Wolfgang Bauer putuje čitavim globusom, od Berkeleyja do Marakeša, a Amerikanac Kerry Shawn Keyes opčinjen je Južnom Indijom. Uz jasno uočljivu različitost njihovih motiva i poetike, svaki je od navedenih pjesnika zasebno ipak vrlo zanimljiva pojava na domaćim stranicama. U preostalim, vrlo korektnim stručnim tekstovima broja, ovisno o osobnim interesima, čitatelju na izbor stoji pojava dadaizma i avangarde na prostoru istočne Hrvatske, opusi Béle Hamvasa i Delimira Rešickog te širok izbor recenzija prilično svježih domaćih proznih i pjesničkih izdanja.

Maštovitim izborom domaćoj javnosti nešto manje poznatih, ali i vrlo suvremenih (ponajprije stranih) proznih autora i pjesnika te izborom prilično žestokih tekstova, sisačkim je »Riječima« proteklu godinu definitivno uspjelo završiti sa stilom. Doduše, pritom je privremeno malo stradala uobičajena regionalna orijentacija, no sam čitateljski užitak zbog toga nikako nije manji.

Jelena Gluhak