Žao mi Neve

PROZAC: NEBOJŠA LUJANOVIĆ

Žao mi Neve

Nebojša Lujanović, rođen 1981. u Travniku, BiH, u Zagreb je došao 1992. i tu završio srednju školu. Trenutno je apsolvent komparativne književnosti i sociologije te student treće godine politologije. Priče je do sada objavio u »Ekranu« i »Libri liberi«

Opet nije mogao skinuti skorenu zemlju s ruku. Trljao ih je prvo o hlače, pa o rebraste rešetke ograde, i sada je već noktima strugao po gruboj koži, uzalud. Odustane tek kada je po dlanu razmazao čudnu mješavinu krvi iz ogrebotine i blata. Zastavši pogleda svu tu kletu zgrnutu zemlju do svojih nogu koju je maloprije poravnao, nasmija se nekako od nemoći i ponese lopatu u spremište. Osjeti da se drška već ohladila i kako ova studen u ranu suhu zimu nagriza brzo i okrutno.

»Pogledaj ih, momak. Tebi su sigurno svi isti, ha?« - sjetio se riječi staroga ludog Zahira. »S istim drvenim križevima, bez slike i datuma. Al ja znam njihova vremena. Znaš kako? Po zemlji.« Tada bi se uspravio, zabacio glavu unatrag i stao pokazivati prstom. »Vidiš one sa sploštenom zemljom, najravnije? To su jesenski, kiša ih je isprala. Oni nabujali tamo su sa proljeća kada je zemlja teška i puna zraka, diše, pa neće da se slegne. A oni grbavi, na kojima je zemlja od krupnih svrdnutih grumena - njih sam iskopao u mrzloj zimi kada je zemlja tvrda kao kamen...«

Zatvarajući za sobom kapiju groblja pogledom je preletio ledinu izrovanu kao krtičnjak - bilo je najviše onih grbavih. A upravo je počinjala zima. Bio je umrtvljen, otupio, ali ne dovoljno da ne osjeti studen koja mu se sa željezne kapije popela žilama kroz onu razderotinu na ruci dok je zaključavao. Kao smrt. Koliko je samo puta pomislio na nju ove godine otkako radi ovdje... Prijeđe rukama preko obješena lica, spremi ih onakve blatnjave u džepove i hodajući sredinom ceste krene kući.

* * *

Još ispred svoga dvorišta osjetio je njezin vrat kao pod prstima, sve je mirisalo na nju. Tada zastade i ispuni ga sram, čisti sram izliven do vrha u prazninu njegove duše. Zbog svega; zbog riječi kojima je budi, zbog beživotna pogleda kojim je danju umrtvljuje i smrada svog umrtvljenog tijela kojim je uspavljuje uvečer... Zbog života kojim zbog njega živi. Samo sram, istom silinom kojom je nekada osjećao ljubav prema njoj.

Ušao je pognut, prošao pored nje i sjeo u kuhinju bez glasa, kao duh, onako u grobarskoj odori - čizmama, prljavom jednodijelnom zelenom odijelu i crnoj vunenoj kapi. Gledao je Nevu kako promiče sobama sitnim koracima skrivenim pod haljinu i zapazi kako nezgrapno visi ta krpa na njezinu osušenu tijelu.

Ona mu dovršivši ručak tek sada dobaci pogled, bojažljivo i skriveno kroz raspuštenu kosu, i u tom trenutku sve se u njoj sruši. Još nedavno pomislila je »Bože, počet ćemo živjeti...«, nakon duge godine u kojoj je on svakoga dana donosio svoje lešine s posla i punio njima njihov dom. Ginula je u ratu koji nitko nije vidio ni priznao - za sitne trzaje osmijeha na njegovu licu, vraćajući ga s vremenom u život, jer njima je suđeno zajedno, na ovoj ili onoj strani. Sada je osjetila kao da je opet na početku.

U početku lagano, pa sve brže, počela je lupa i porculan koji je spremala prošarao se napuklinama. Trzao se od toga kao od uboda jer svaki odjek bila je jedna neizgovorena riječ koju je Neva, kao i obično, čuvala u sebi, štedeći svoje usne preko kojih nikada nije prešla psovka.

Pomisli tada kako bi volio da je čak na groblju. »Ovdje je bar mir«, rekao bi Zahir. »Živima kapiju zaključam, a mrtve pokopam tako da leže do onih s kojima su bili posvađani, pa ni dole ne govore jedni s drugima«. Zahir je radio prije njega na groblju, poznavali su se još kada nije ni slutio da će za kruh zarađivati njegovim poslom. Ali grobar Zahir uspio je pomiriti se s takvim životom, i to pred smrt - za vrijeme rata, pomračena uma. Jednom mu se jadao u skloništu: »Drugačije je bilo prije; ljudi su polako obolijevali ili starili, pa odlazili... A sada: ujutro pričam s čovjekom, navečer ga zatrpavam...« Ubrzo se ubio. Pričaju da je poginuo one noći kada je otišao s njima u borbu, ali što bi radio taj čovjek u ratu koji nije bio njegov? Zahir je čini se sam, s olakšanjem, otišao po svoj metak.

* * *

Začudi se onda odjednom kako je Neva lijepa, još uvijek, pa se onakav prljav strese nad stolom kao da mu to ne odgovara. Na izmučenu tijelu očuvali su se još okrugli obrazi i, iznad njih, male utisnute oči. Čemu joj govoriti da sve što radi radi samo zbog tih njezinih obraza, kada je to što radi tako malo i ništavno? Njezin život s njim ne bi poželio ni najvećim nakazama koje je pokopao.

Osjećao je odavno kako svakoga dana sve dublje tone, ali tješilo ga je to što ona ne zapaža i što noću tako mirno slatko spava. Sve do prošle noći kada je uhvatio sebe kako u krevetu stoji iznad nje skupljajući joj po jastuku crnu kosu, iznenađen vlastitim strahom dok se primicao da joj poljubi vrat. Vidjevši da se nije ni pomaknula, pokušao joj je lagano izgovoriti na uho nešto što je ispalo grubi hrapavi hroptaj. Nakon što se nije ni nakon toga probudila, otvorio je ladicu pored nje, a iznutra zaiskri šareni mozaik tableta. Odlučio je onda potruditi se, iskriviti lice u ljutnju, iznenađenje, smijeh, bilo što samo da prekrije ono mrtvilo. Ali to danas nije uspijevao. Danas ne...

- Što je to bilo na poslu - prekinu ga, gledajući negdje sa strane dok je postavljala stol. Uvijek je govorila tako neodređeno, na poslu, i nikada nije izgovarala onu riječ.

- Ništa. Poludjet ću kao Zahir.

Čuo je na to samo udarac i osjetio kako je prsnula po njima tekućina iz lonca kojim je lupila po stolu. Brišući se, istrčala je u sobu plakati. Začuli su se čudni zvukovi; kašljanje, grcanje, kao da izbacuje nešto iz sebe.

»Nose još jednog oko podne. Pripremi« - reče mu danas upravitelj i, kada je vidio da odmjerava standardnih tri metra na zemlji, doda: »Ovaj put dosta je samo metar.« To mu je bilo prvi put da je iskopao grob za dijete.

Uzdahnuo je i spustio glavu na stol.