Zagonetka zemaljske šarolikosti

Moji čitatelji u tuđini na književnim me susretima često pitaju što zapravo znači pisati na jeziku maloga naroda. Kako se osjeća autor koji piše na jeziku što ga govori ili čita u najboljem slučaju dva i pol milijuna ljudi. Posljednjih godina, otkad je jasno da će se u Europskoj Uniji, a sve izrazitije i u europskoj kulturi, pojaviti nekoliko novih malih jezika, tom se srdačnom pitanju pridružilo još jedno, najradije ga postavljaju novinari: ne bojite li se za opstanak slovenske kulture, posebice literature? Pa i u Sloveniji sam napokon čuo kako kaže - ne bilo tko, nego slovenski pisac: kakva uopće ima smisla pisati na slovenskom jeziku, možda će se ta djela sačuvati u kakvim knjižnicama, gdje će ih proučavati čudački znanstvenici, kakvi danas proučavaju dinosaure. Tome sam kolegi poprilično loše volje odgovorio da su moje knjige prevedene na takozvane velike jezike, neka se, dakle, barem za mene ništa ne brine. Ali to dakako nije pravi odgovor. Knjižničari, naime, znadu reći da je papir, na kojemu se danas tiskaju knjige, veoma nepostojan, da se raspada, pojedine se knjige već nakon nekoliko desetljeća pretvore u prah. Kao što možemo samo pretpostavljati kakve su ljepote grčke dramske književnosti i filozofije nestale u plamenovima aleksandrijske knjižnice, tako će moći nakon stotinu godina samo naslućivati kakva je bila slovenska kultura, bude li i prevedena na jezike velikih naroda. Ne samo da će možda naše knjige prekrivati prašina, može se dogoditi da će i prah postati, u prah će se, zajedno sa slovenskom, izvornom ili prevedenom, pretvoriti i literature tiskane u knjigama velikih jezika. Istina je da važnije knjige - od straha da se ne pretvore u prah - već prenose na mikrofilmove i u računske programe, no kakvo mi iskustvo imamo s njihovom postojanošću? Sve je prolazno, prah si i u prah ćeš se vratiti, ti i tvoje knjige. Zašto bi dakle u apsolutnom smislu bilo pitanje o smislu pisanja na jeziku maloga naroda nešto bitno drugo od smisla pisanja uopće, o smislu bavljenja tako nekorisnom stvari, rekao bi Oscar Wilde, kao što je umjetnost?

Dakako da znam da moj njemački ili ruski, a kamoli američki čitatelj tim odgovorom ne može biti zadovoljan. To, kako je s prolaznošću i vječnošću, već odavno zna, njega zanima kako je, kad čovjek živi s malim jezikom i čak piše na njemu, to ne zna, jer to neobično iskustvo nema, a i kako bi ga imao? Prije približno desetak godina bio sam u Oxfordu na seminaru o engleskoj književnosti, što ga svake godine tamo priređuje British Council i moja se zadivljenost engleskom literaturom, koja me prati od malih nogu, još više produbila. Poslije sam se nekoliko dana zadržao u Londonu, ljubazna engleska pjesnikinja odstupila mi je kćerinu sobu u svom velikome stanu. Njezin prijatelj, poslovni čovjek, ljubitelj vina i literature, jedne mi je večeri, uz čašicu, pomalo rumenih obraza, počeo objašnjavati kakav je užitak govoriti engleski. U melodiji, što je ja dakako ne bih znao ponoviti, s vidljivim je užitkom, kao da kuša dobro vino, rekao: govoriti engleski beskrajan je užitak, ja istinski uživam u engleskom jeziku, vi ne? Rekoh da ne, engleski je jezik za mene jezik komunikacije, pročitam također ponešto, ali, iskreno govoreći, englesku literaturu radije čitam u slovenskom prijevodu. To nije isto, rekao je, nije isti užitak. Naravno da nije, rekoh, ali ja sam, primjerice, veći dio Faulknera, ili pak bolje rečeno Joycea, koji doduše nije Englez nego Irac, čitao u slovenskom prijevodu, i slovenski je jezik snažno razotkrio njegove sadržajne i jezične čarolije. Prijatelj moje znanice, pjesnikinje, to nije razumio, ostao je uvjeren da je govoriti engleski jezik poseban užitak. Gospodin nije imao nikakve podcjenjivačke, to znači politički nekorektne nazore, samo nije mogao vjerovati da bi mogao netko na jeziku, za koji do moga dolaska nije još nikada čuo, tako uživati kako on uživa u govorenju engleskog jezika. Kako li bi tek uživao, pomislih tada, kad bi znao bilo koji drugi jezik osim engleskoga, možda bi se komparativne prednosti njegova užitka pritom podvostručile.

I ako sada pomislim na one moje čitatelje koji govore na jeziku velikoga naroda i ljubazno me ispituju kako se osjeća pisac koji piše na jeziku maloga naroda, onda mi postaje jasno da me zapravo gledaju kao pripadnika ugrožene vrste, premda s divljenjem: na tako malom jeziku piše tako lijepe stvari. Čudno: ja se nikada nisam osjećao kao pripadnik ugrožene vrste. Sjećam se da smo u mladosti pjesnik Andrej Brvnar i ja, malo za šalu malo stvarno, satima tražili riječi za pojmove i stvari, koji na slovenskom jeziku nisu izvorno imali ime. To su bile zabavne rječničke vježbe i vježbe iz stila za dvojicu mladića, pustolova, koji su se svaki svojim pisanjem već zaputili u prašumu jezične umjetnosti otkrivati njezine tajne. Zabavljali smo se uz golemu raznovrsnost riječi, sinonima i arhaizama. Mislim da je on bio taj koji je konačno našao stvar za koju slovenski jezik nema ime. Ona drvena, nekako spletena stvar, na koju u kavanama pričvršćuju novine je... što? Vješalica za novine? Držač za novine? Uz sjajnu kavansku tradiciju naših malih srednjoeuropskih gradova bilo je zapravo nevjerojatno da nemamo dobro jednostavno ime za tako jednostavnu stvar iz urbanog rekvizitarija. Pa što, rekli smo, veći i čak svjetski jezici već imaju tu riječ, a nemaju ni jednu koja bi bila slična riječi hrepenenje (čežnja), koja je beskrajno više od longing ili Sensucht.

Izuzmemo li nekoliko problema s političkom policijom i cenzurom u prijašnjem političkom režimu, portret umjetnika kao mlada čovjeka bio je podosta sličan ovovrsnom portretu, što je nastajao u nekoj drugoj jezičnoj ili literarnoj sredini: malim mjestom na slovensko-austrijskoj granici koračao je mladi pjesnik, koji je na francuskom jeziku znao napamet cijele stranice Baudelairea, mojega je prijatelja tada oduševljavao dadaizam, našim su umjetničkim dušama tekle rijeke slovenskih pjesnika, da ne govorimo o Eliotu, Poundu, Kafki i Dostojevskom. Nikada nije nitko pomislio da je odsutnost slovenske riječi za kavanski drveni držač za novine bilo stvaralački problem. Tko se ozbiljno odlučio da će stati na nesiguran umjetnički put, tko je zaplivao prozirnim zračnim jezičnim tokovima ili se za Orfejem spustio u podzemlje, taj ne razmišlja o velikim i malim jezicima, u ruke uzme građu, priču ili pjesmu, jezičnu i životnu građu, što je ima pri ruci, u glavi ili u srcu.

Postoji stara priča o dvojici mladih pisaca. Prvi se odlučio za literaturu, jer je sanjao o tome da će mu donijeti slavu, novac i divljenje lijepih žena. No, ostario je ogorčen neuspjehom te bijesan na literaturu, na sebe i na cijeli svijet. Drugi se strastveno udubljivao u jezik i pisao svoje priče, ni za što drugo nije mario, no njegove su mu knjige donijele sve o čemu je sanjao prvi. Danas mnogi moji mlađi kolege s poštovanjem izgovaraju čudesnu riječ promocija i mnogi su nakon prve knjige uvjereni da ih mora odmah upoznati svijet. Više negoli svojim rečenicama bave se traženjem prevoditelja i nakladnika u tuđini, neki tim poslovima posvećuju mnogo više vremena negoli promišljanju, čitanju i pisanju. I nije malo onih koji za to što ih svijet još ne poznaje krive činjenicu što pišu na jeziku maloga naroda. Bi li danas tko znao za Joycea, kažu, da je pisao na irskome? Pritom ne zaboravljaju samo na specifičnu irsku povijesnu situaciju, nego i na činjenicu da je Joyceova literatura, kako univerzalna tako i vrlo irska, do posljednje asocijacije i metafore irska. Danas doista nema više nepremostive prepreke da autor, koji piše na jeziku maloga naroda, prijevodima svojih djela ne prekorači jezične granice. Svijet postaje manji, pregledniji i dostupniji nego što je bio bilo kada prije. Kad sam se davne 1982. zatekao u Americi s Fulbrightovom stipendijom za umjetnike, prvi sam dan iz New Orleansa svojoj profesorici napisao razglednicu: »Kažu da se sa slovenskim jezikom nikamo ne dođe. Vidite kamo se dođe: u Ameriku.« Ne ubrajam se baš među slavne autore koji dosežu vrtoglave naklade i njihove se fotografije pojavljuju u društvu filmskih zvijezda. Također ne prepoznajem se posve u onoj spisateljskoj anegdoti koja govori o dvojici mladih pisaca. Dakako da bih lagao ako bih kazao da nimalo ne marim za slavu svijeta, jasno da me veseli što danas imam čitatelja u mjestima kojima ni imena ne znam i knjiga na jezicima što ih ne razumijem. Veseli me da sam na stanovit način doma u dalekim pokrajinama i kulturama, ali s pisanjem samim, a ne i s pitanjem kako se osjećam jer pišem na jeziku maloga naroda, to nema nikakve veze.

Kako to da uopće postoje mali narodi, pita se hrvatski pjesnik Vlado Gotovac u eseju Svjetska zagonetka. TF slabost si - a mali je narod slabost - nitko ne želi. Već zbog neprirodnosti te činjenice, prema njegovu mišljenju, to je tajanstvena pojava. Zagonetka malih naroda, odgovara, zagonetka je zemaljske šarolikosti. I u toj pojavi, premda je tajanstvena, nije ništa tako iracionalno da ne bi bilo lako razumljivo. Kao što je razumljiva i istodobno tajanstvena raznolikost prirode i života. Svi gledamo isto nebo, kaže Gotovac, nema provincijalnoga neba i nema provincijalnoga krajolika. Provincijalan je, dodajem ja, strah pred samim sobom i svojim sposobnostima. Kad bude dakle na mojim budućim čitanjima u Njemačkoj ili negdje drugdje opet ustao neki od slušatelja i postavio mi pitanje, kako se osjeća pisac koji piše na jeziku maloga naroda, imat ću spreman nekakav odgovor. Ali to još neće biti pravi i potpun odgovor. Taj naime ne poznajem. Pravi je odgovor uronjen u tajnu zemaljske šarolikosti i različitosti, koja čini život zanimljivim, lijepim i uzbudljivim. U pisanju postoji čudna tajna, da samo s dvadeset i pet slova slovenske, ili bilo kojim drukčijim brojem slova abecede bilo kojega jezika možemo izraziti raznovrsnost čovjekova života, da se možemo pjesmama i pričama dotaknuti čudesnih fantazijskih pokrajina. Zato je sa stajališta umjetnosti posve nevažno pišemo li na velikom ili malom jeziku, na kraju čitatelja zanima što smo imali reći i kako smo to rekli, premda, stvarno, vrlo često i pita kako smo se pri pisanju osjećali.

Sa slovenskoga prevela Mirjana Hećimović