Vječni autsajder

Vječni autsajder

Ako ste mislili da će LaBruce omekšati u trećem mileniju i prijeći na mainstream, onda ste se prevarili

U genezi queer-kinematografije posebno mjesto pripada kanadskom underground sineastu Bruceu LaBruceu, čijim opsežnim ciklusom idućega petka započinju celuloidni queer-vikendi u zagrebačkom kinu Tuškanac. Pravim imenom Justin Stewart, LaBruce je kultna figura u ozračju subkulturne queer-scene, premda nikad nije zagovarao filmske manifeste i ne voli da ga se gura u filmske škole. Tako se njegovo ime nikad nije spominjalo uz perjanice New Queer Cinema, premda je njegova autorska drskost daleko subverzivnija i prljavija. Uporno je odbijao igrati po pravilima queer-mainstreama i nikad mu nije palo na pamet angažirati zvijezde američkih teen-sitcoma, ni etablirane holivudske glumce, kao što su to učinili Greg Araki i Todd Haynes u svojoj kasnijoj fazi. LaBruce je bio i ostao vječni autsajder.

Ispreplitanje rasa i klasa

Njegova se subverzivnost svodi na vječno isprepletanje rase i društvenih klasa, ali i na radikalno preispitivanje homoerotskih stereotipa. A ako postoje nekakve LaBruceove dodirne točke s velikim filmskim ’pornokratima’, mekim ili tvrdim, onda se njegova razorna retorika skandala donekle naslanja na neuništivu Catherine Breillat. Oboje su pisci i predani pornografi. Ona je napisala roman Pornokracija. A on je autor memoara The Reluctant Pornographer i Porno za retardirane, ali i autor suludih homo-punk fanzina. U njezinoj Anatomiji pakla, žena plaća geja da je promatra nagu. A u njegovu kultnom filmu No Skin of My Ass militantna lezbijka snima svoga brata, mrzovoljna gej-skinheda, u društvu njezinih polugolih prijateljica. U oba slučaja njihova igra veoma ponižava. No, dok je Breillat u svom kvaziradikalnom teoretiziranju smrtno ozbiljna, LaBruce se dobro zabavlja.

TERORISTIČKI CHIC

Čitav njegov opus sirovi je Homocore, nastao kao hard protuteža umivenijem New Queer Cinema, neka vrsta razorne i nepredvidive mješavine queer-senzibiliteta i pornografije, premda je LaBruce jednom prigodom izjavio da nikad ne gleda pornografske filmove, jer je oduvijek živio poput pornozvijezde. Zato njegovim opusom koji se bavi ekstremnim prikazima homoerosa i njegovih mračnijih implikacija često dominiraju muške prostitutke (Hustler White) i gay-skinsi (Skin Gang), koji se doimlju kao da su netom završili snimanje nekog amaterskog S/M internetskog pornića. Doduše, neki su ranoga LaBrucea uspoređivali s Georgeom Kucharom i Warholom, premda on voli opisivati svoje underground-filmove kao veoma političke filmove.

No, ako ste mislili da će LaBruce omekšati u trećem mileniju i prijeći na mainstream, onda ste se prevarili. Autorova najnovija pornopolitička ekstravagancija Raspberry Reich daje novi smisao sintagmi teroristički chic, rugajući se revolucionarnom diskursu političkog aktivizma danas u obliku gay intifade, premda ju je »Voiceov« kritičar brzopleto opisao kao trash, koristeći se pritom meni mrskom riječi koja se u pomodnim prenemaganjima dijela trendovski orijentiranih kritičara prečesto stavlja u pogrešni kontekst. Jer, ono što čini LaBruce moglo bi se tek sublimirati aforizmom izrečenim u njegovoj metafilmskoj stilskoj vježbi Super 8 1/2, kojom pokušava dekonstruirati rukopis Fellinijeva klasika: It’s not who you know, it’s who you blow.

Dragan Rubeša