Uznemirujuća statičnost samoće

Uznemirujuća statičnost samoće

Redatelj je od komedije karaktera uspio napraviti gotovo egzistencijalističku, ali univerzalno razumljivu tragediju Mariborskom SNG-u uspjelo je pomiriti nekoliko različitih estetika i stvoriti komad koji zadovoljava i starije pretplatnike naviknute na željezni repertoar i mlađu publiku željnu suvremenije kazališne prakse

Na domaćim scenama u posljednjih nekoliko sezona Moli#reov je Umišljeni bolesnik imao dvije izvedbe, obje znakovite po pristupu. Ansambl kazališta Komedija s gostom Perom Kvrgićem u naslovnoj ulozi u režiji Jiűíja Menzela bavila se dubrovačkom frančezarijom, izrazito komičnom obradom tog teksta pod naslovom Nemoćnik u pameti. Zlatko Bourek je pak, autorskim projektom u Dramskom kazalištu Gavella, Moli#reovom tekstu dodao vlastite asocijacije, što je melodramskom potencijalu izvornika i uzusima njegovog izvođenja u vremenu nastanka, donijelo estetiku jake vizualnosti i referencu na latinoameričke fešte smrti. To morbidnokomično čitanje Moli#rea u osnovi je bliže onima koji u njegovoj komici ne vide samo farsično ruganje ljudskim slabostima, klanjanje zlatnom teletu ili opsesivnu brigu o kući duše. Sličnim tragom krenuo je i slovenski redatelj Jernej Lorenci u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru. Rezultat je predstava koju je zagrebačka publika imala priliku vidjeti kao uzvratno gostovanje, nakon što se u Mariboru zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište predstavilo s Marinkovićevom Glorijom.

DODIRI NOVOKAZALIŠNE ESTETIKE

Strah i samoća dva su temeljna osjećaja kazališta Jerneja Lorencija, slovenskog redatelja koji je slučajno nešto poznatiji hrvatskoj, ili barem zagrebačkoj publici od svojih sunarodnjaka ili kolega po govornom području u kojem rade. U Rijeci je postavio Gogoljevu Ženidbu, s Ninom Violić i Goranom Navojcem, kao možda ne potpuno uspjelu predstavu iz koje se ipak moglo naslutiti da nije riječ o redatelju koji pristaje na uobičajena rješenja. Njegova pak režija Razmadežne, ili Pročišćenih kako glasi hrvatski prijevod drame Cleansed Sarah Kane, bila je apsolutni pobjednik Festivala komornog teatra Zlatni lav u Umagu 2003. S punim pravom jer je riječ o predstavi koja hladnom osjećajnošću svijeta nakon moralne apokalipse potvrđuje Lorencija kao jednog od najzanimljivijih slovenskih redatelja.

Samoću straha i strah od samoće Lorenci je pročitao i u Moli#reovom Umišljenom bolesniku. Francuskog komediografa nerijetko interpretiraju isključivo u njegovoj komedijskoj, humornoj pa čak i grotesknoj zadanosti, no Lorenci je, uvidom u smisao tragike kao pojma koji očito određuje njegov svjetonazor, od komedije karaktera uspio napraviti gotovo egzistencijalističku tragediju. Pokušavajući pronaći ono iskonsko u kazalištu, Jernej Lorenci donekle je sličan još jednom relativno popularnom slovenskom redatelju mlađe generacije, Tomiju Janežiču, ali dok Janežič potcrtava osjećaje, Lorenci isto čini s dramskom situacijom vjerujući da je osjećaj pokretač radnje koju ipak treba pokazati. Zajedničko je obojici da im kazalište naizgled uglavnom miruje, čime djelomično preuzimaju i novokazališnu estetiku. S duge strane, raskošna vizualnost predstave minimalne scenografije u smislu rekvizite ali asketski promišljene u smislu kazališnog prostora samog, i zadanog okvira iz kojeg uspjelom intervencijom scenografa Branka Hojnika izlazi, naglašava introspektivni pristup moralističkom i filozofskom segmentu Moli#reovog opusa.

OSAMLJENIK SPUTAN VLASTITOM OPSESIJOM

Slika Lorencijevog Umišljenog bolesnika smrznuta je freska epohe. Predstava se iza zastora otvara kao platno zlatnog doba nizozemskog slikarstva, gdje likovi izranjaju iz mraka i u njega se minimalnim pokretima vraćaju. I takav chiaroscuro odgovara Lorencijevom razumijevanju Moli#reove komedije kao onog dijela svjetskog dramskog naslijeđa koji izaziva prepoznavanje u komičnom, a ne samo katarzično tragičnom. Ipak, njegov Umišljeni bolesnik nije smiješan, prije nostalgičan i, preblijedom titlu prijevoda u HNK unatoč, univerzalno razumljiv.

Prema čitanju dramaturga Nebojše Popa Tasića, naslovna uloga otkriva se u svojoj samoći, jer su prema njemu i sva ostala Moli#reova glavna lica usamljenici, točnije zatočenici orgijanja vlastitih nesavršenosti. Lorenciju takvo viđenje nije strano, pa predstavu otvara zaista fantastičan prizor samog Argana, u dojmljivoj interpretaciji Vlade Novaka, golog do pasa, na iščašeno previsokom stilskom dvosjedu, koji izgovara svoj nastupni monolog gotovo bez kretnje, što najavljuje uznemirujuću statičnost ostataka predstave kojim on dominira gotovo nepokretan, sputan vlastitom opsesijom. Svi ostali likovi, u izvedbi Ive Babič, Ksenije Mišič, Vojka Belšaka, Kristijana Ostaneka i drugih, koliko god minuciozni u razradi odnosa ili u rijetkim proplamsajima fizičke akcije, tako su samo okolina, ili hranjiva podloga, Arganove potrebe za pažnjom.

Namišljeni bolnik predstava je koju je trebao vidjeti veći broj hrvatskih kazalištaraca, pogotovo onih koji se zaklinju u suvremeno čitanje klasika u ipak mainstream produkcijama. Mariborskom SNG-u uspjelo je pomiriti nekoliko različitih estetika i stvoriti komad koji zadovoljava i starije pretplatnike naviknute na željezni repertoar i mlađu publiku željnu suvremenije kazališne prakse.

Igor Ružić