Treći dio tetralogije

Treći dio tetralogije

Imre Kertész, Kadiš za nerođeno dijete, prev. Xenia Detoni, Fraktura, Zaprešić, 2004.

Unatoč tomu što se u posljednje vrijeme često moglo činiti da nam je književni svijet vlastitih susjeda egzotičniji od primjerice južnoameričkih, ili nekih drugih prekooceanskih literarnih trendova, neki su susjedni književnici ipak uspjeli doživjeti hrvatske čitateljske premijere. Svoj su trenutak tako dočekali i pojedini suvremeni mađarski pisci, čiji su naslovi u samo dvije godine doživjeli pravi procvat. Pritom je ulogu dakako odigrao i Nobel za 2002, koji je Mađaru Imreu Kertészu, među brojnim svjetskim izdanjima, osigurao i prigodno hrvatsko objavljivanje. Da na kraju u Hrvatskoj nije sve ostalo samo na toj jednoj, nobelovskoj knjizi, pobrinula se Kertészova matična izdavačka kuća na ovim prostorima - Fraktura. Njezinom zaslugom nobelovski se anonimac u rekordnom roku uspio prometnuti u jednog od stalnih stanovnika domaćih knjižarskih polica, a upotpunjavanje njegove znamenite tetralogije o holokaustu Fraktura je ove godine nastavila kronološki trećim po redu naslovom - Kadišem za nerođeno dijete.

SLAGANJE DIJELOVA KOJI NEDOSTAJU

Kao dječak Kertész je na vlastitoj koži iskusio posljedice njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu, preživjevši neke od najzloglasnijh nacističkih logora. To potresno iskustvo obilježilo je njegov život, a kao za jednu od djelotvornijih metoda suočavanja s time što je proživio Kertész se odlučio za pisanje. I iako je dosad napisao već priličan broj knjiga, može se reći da sve one imaju zajedničku temu - holokaust, odnosno, kako sam autor ističe: »Kada razmišljam o novom romanu, uvijek mislim na Auschwitz. » I ovaj novi naslov, baš kao i posljednji Kertészov uradak iz 2002. godine - Likvidacija, donosi tako neke nove dijelove za upotpunjavanje potresna mozaika stradanja, koji je Kertész počeo slagati još davnih šezdesetih u sad već svjetski poznatom klasiku - Čovjeku bez sudbine.

U ta dva prethodno objavljena romana Kertész je holokaust promatrao sa svojevrsnim odmakom - u prvom romanu s malo naivnom i nevinom perspektivom dječaka koji još nije u potpunosti svjestan sve veličine tragedije koja se odvijala pred njegovim očima, a u drugom naslovu s pomoću perspektive nekoga tko ta stradanja nije osobno doživio i koji zapravo promatra kako su ona utjecala na druge ljude. Kadiš za nerođeno dijete u prikazu je patnji mnogo izravniji - pripovjedač je osobno preživio holokaust i zrela je, odrasla osoba svjesna sve veličine i tragičnosti zbivanja. S druge strane, priča što prethodi dvama romanima bila je vrlo čvrsta, s opipljivom fabulom, dijalozima te nekolicinom važnih sporednih likova. Kadiš za nerođeno dijete nema konkretne fabularne niti, dijaloga, a i drugi se likovi spominju tek izlaganjem glavnoga junaka. A glavni junak, pisac i književni prevoditelj, na privremenom je boravku u pansionu smještenu negdje u mađarskom gorju, zajedno s još nekoliko intelektualaca. Na šetnji obližnjom šumskom stazicom susreće jednog od njih - doktora filozofije Oblátha, i pomalo se nevoljko upušta s njim u razgovor. Taj razgovor čitatelj prati isključivo iz perspektive Kertészova junaka koji uskoro, potaknut Obláthovim pitanjem, počinje raščlanjivati svoj život tražeći razloge zbog kojih je, jednom davno, oštro odbio svaku pomisao na to da ima dijete.

ČOVJEK BEZ BUDUĆNOSTI

Kadiš je židovska molitva za mrtve, a iako junakovo dijete nije umrlo, nije se ni rodilo, čak nije ni začeto, on ipak osjeća da je to dijete na neki način ubio već samim svojim odbijanjem ideje da ga uopće ima. Pokušaj da se samu sebi, pa i nerođenu djetetu, na neki način opravda zbog toga na prvi pogled nije neposredno vezan za iskustva Auschwitza. No, vrlo brzo postaje jasno da su sva junakova razmišljanja i djelovanja nedvojbene posljedice njegova logorskog iskustva. Prvi pojam kojim nas autor približava toj spoznaji jest značenje židovstva.

Baš kao i u prethodnim romanima Kertészu i ovdje uspijeva od tog pitanja ne napraviti tešku filozofiju, politički problem ili optužiti cijeli svijet za antisemitizam. Naprotiv, njegov je junak i sam pomalo ironičan dok sebe opisuje kao gradskog Židova koji nikad nije previše razmišljao o stvarnom značenju te svoje religijske pripadnosti sve do trenutka kada ona nije postala nešto čemu posljedica počinje biti smrtna kazna. Pa i tada, svjestan eventualne neprikladnosti svojega razmišljanja, svoje je židovstvo junak prihvatio ponajprije kao nepobitnu, a s obzirom na povijesni trenutak, čak i pomalo nezgodnu životnu činjenicu. S druge strane, činjenica da je preživio Auschwitz imala je mnogo presudniji utjecaj na njegovo negativno shvaćanje života. Udio u pristupu svijetu kao mjestu gdje je sloboda definirana nerazumnim činom pojedinca, a dobro, za razliku od zla, iracionalna pojava, definitivno je imalo i pomalo nesretno djetinjstvo junaka čiji su se roditelji rano rastali, školovao se u internatima, a za oca je prije mogao reći da ga je žalio nego volio. Sa svakom novom stranicom romana, tako, Kertészov junak sve više napreduje u kopanju vlastita groba sred oblaka i sve je teže zamisliti neko dijete u takvu njegovu svijetu.

LAKOĆA PISANJA TEŠKIH MISLI

Iako je svaki Kertészov roman cjelina za sebe, jasno da su svi dijelovi njegove tetralogije međusobno povezani i teško ih je ne promatrati kao jedinstvenu književnu tvorevinu. Zapravo, tek se njihovim povezivanjem dobiva potpuna emocionalna, psihološka, filozofska i povijesna slika cjelokupnog autorova ratnog iskustva, čemu pomaže i izvrstan prijevod Xenije Detoni, svaki put prilagođen vremenu i trenutku. I dok je Čovjek bez sudbine, kao prvi iz niza, najneposrednije prikazao sama povijesna zbivanja, Kadiš za nerođeno dijete toj realnoj, povijesnoj slici ratnoga stradanja dodaje kompleksnu psihološko-filozofsku pozadinu. Kertész ovdje analizira ponajprije posljedice samih događaja te ih promatra s vremenskim odmakom u tijeku kojeg je njegov junak oformio vlastiti stav i pogled na prošlost. Pri tome zadivljuje lakoća kojom Kertész različite životne pojave - religiju, brak, ljudsku potrebu za objašnjavanjem, totalitarističke režime, psihoanalizu, književnost i samo pisanje, pomalo prustovski, stavlja jedne do drugih, smije se samu sebi i vlastitoj, zapravo tragičnoj sudbini, te ironično propituje duboka filozofska pitanja.

Doduše, zbog neprestana opterećenja sudbinom, preživljavanjem, kao i zbog sveprisutne pasivnosti, Kertészov junak, usprkos tragičnu iskustvu, može ponekad djelovati pomalo antipatično ili iživcirati dobronamjerna čitatelja. No, ne zadugo. Stotinu i tridesetak stranica gusto zbijena teksta, ponajprije u smislu koncentracije osjećaja i misli, ali i doslovno - bez dijaloga, poglavlja i ulomaka, Kertész je uspio transformirati u naizgled lagano štivo, koje ipak tek uz punu čitateljsku koncentraciju otkriva svoju pravu, fascinantnu književnu vrijednost. Mnogo veću od tek pukog obračuna s holokaustom.

Jelena Gluhak