Tragom akribije

Tragom akribije

U brojnim zanimljivim izlaganjima na tri sjednice skupa, u Beču i u Dubrovniku, u mjestima gdje je Milan Rešetar djelovao i živio, izloženo je mnogo raznovrsnih pogleda na znanstvenikov bogat i višestran znanstveni opus, pogotovo onaj filološkoga i književnopovijesnoga usmjerenja

U Beču i Dubrovniku održan je potkraj rujna i početkom listopada 2004. Međunarodni znanstveni skup o Milanu Rešetaru u organizaciji humanističkih studija hrvatskih sveučilišta (Filozofski fakulteti iz Zagreba, Zadra, Osijeka, Rijeke), Međunarodnog centra hrvatskih sveučilišta iz Dubrovnika, hrvatskih filoloških društava iz Zadra i Zagreba, Matice hrvatske iz Varaždina, a izvršni organizator skupa bili su Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. Skup se održao u gradovima važnim za Rešetarov život i rad; tako je prva sjednica održana 25. rujna 2004. u Beču, na Institutu za slavistiku Sveučilišta u Beču, a druga 1. listopada 2004. u Dubrovniku, u Međunarodnom centru hrvatskih sveučilišta. Milan Rešetar bio je ugledni znanstvenik druge polovice 19. stoljeća i prve polovice 20. stoljeća; bio je član JAZU, redoviti profesor bečkoga sveučilišta, urednik hrvatskog izdanja Liste državnih zakona u Beču, priređivač mnogih kritičkih izdanja tekstova starijih hrvatskih pisaca. Autor je nezaobilazne studije o hrvatskim kolonijama u južnoj Italiji, a među stručnjacima visoko je ocijenjen njegov rad Dubrovačka numizmatika, 1. i 2. dio. Ipak, najagilniji je kao filolog; autor je brojnih književnopovijesnih prinosa, napisao je elementarnu gramatiku hrvatskog jezika za Nijemce, a bavio se i dijalektološkim te akcentološkim problemima čakavskoga narječja. Priredio je i deset izdanja Njegoševa Gorskog vijenca s komentarima. Na Međunarodnom znanstvenom skupu o Milanu Rešetaru o bogatu opusu toga hrvatskog uglednog filologa, književnoga povjesničara i numizmatičara izlagalo je 39 znanstvenika iz zemlje i inozemstva. Na prvoj sjednici u Beču nastupilo je deset sudionika. Akademik Radoslav Katičić izvijestio je o Rešetarovu radu u Balkanskoj komisiji Austrijske akademije znanosti. Na temelju Rešetarovih terenskih istraživanja o štokavskom dijalektu starih hrvatskih naseobina u južnoj Italiji izrađene su temeljite monografije o štokavskom narječju. Prof. dr. sc. Gerhard Neweklowsky s Instituta za slavistiku Sveučilišta u Beču govorio je o Rešetarovoj disertaciji, koja je bila temelj njegova dijalektološkog rada, posebno se osvrnuvši na Rešetarove metode terenskog istraživanja gdje se prvi koristio fonografom za dijalektološka istraživanja. Prof. dr. sc. Tihomil Maštrović obradio je Rešetarov interes kao književnoga povjesničara za proučavanje pisaca tzv. starije hrvatske književnosti koji su djelovali u Dubrovniku, koji se osobito očitovao u u njegovu priređivanju kritičkih izdanja Ignjata Đurđevića, Marina Držića, Šiška Menčetića i Đore Držića. Po Maštrovićevu mišljenju Rešetarovi književnopovijesni prilozi filološke su, pozitivističke, ali i eklektičke orijentacije. Akademik Nikica Kolumbić posvetio je svoj rad Rešetarovu objavljivanju i filološkom komentiranju starih hrvatskih proznih tekstova, osobito onih latinističkih. Prof. dr. sc. Dunja Fališevac obradila je Rešetarov znanstveni interes za Gundulićev rad, posebno Osmana, za kojega je on smatrao da je najveće epsko djelo u slavenskom svijetu do romantike. Gerda Lechleitner iz Fonogramskog arhiva u Beču pozabavila se Rešetarovim terenskim istraživanjima godine 1901. u Hrvatskoj i godine 1907. u južnoj Italiji te tonskim zapisima s tih putovanja. Akademik Josip Bratulić govorio je o Rešetarovim izdanjima Starih pisaca hrvatskih (1930. djela Marina Držića, 1937. Šiška Menčetića i Džore Držića i godine 1938. godine Ivana Gundulića). Njegovim izdanjima djela tih pisaca postala su poznatija širem krugu čitatelja te je započelo veće zanimanje za književnu i jezičnu problematiku djela starije hrvatske književnosti. Dr. sc. Andrea Sapunar s Instituta za slavistiku Sveučilišta u Grazu govorila je o Rešetarovim studijama o hrvatskim kolonijama u južnoj Italiji (pokrajina Molise). Ona ističe da Rešetar točno zaključuje da su Hrvati na to područje došli iz Makarskog primorja te da je riječ o štokavcima - ikavcima. Na drugoj sjednici u Dubrovniku akademik Radoslav Katičić izlagao je o Rešetarovu prinosu hrvatskom književnom jeziku, razmatrajući činjenicu što je Rešetar, zbog očitih povijesnih i socioloških smjernica njegova doba, svojevoljno taj jezik nazivao srpskohrvatskim. Akademkinja Anica Nazor obradila je Rešetarov interes za dubrovački ćirilski molitvenik iz godine 1512. Sam Rešetar kaže da je Molitvenik dubrovačko-jekavski spomenik. Prof. dr. sc. Josip Lisac bavio se u izlaganju prilozima Milana Rešetara o najstarijem dubrovačkom govoru i najstarijoj dubrovačkoj prozi. On ističe da je riječ o štokavštini ijekavštini, ne slažući se s tezom da je to hercegovački štokavsko jekavski. Prof. dr. sc. Mirko Tomasović osvrće se na Rešetarovo zanimanje za pjesnike Ranjinina zbornika, osobito na njegov uvodni tekst u izdanju iz godine 1937. Doc. dr. sc. Stjepan Ćosić pozabavio se osobom Milana Rešetara između dva ideološka pojma, srpstva i hrvatstva. Pritom analizira Rešetarove neobjavljene rukopise, korespondenciju i tiskane radove. Prof. dr. sc. Maria Rita Leto sa Sveučilišta u Pescari bavila se Rešetarovim pismima Vatroslavu Jagiću, a svojim je izlaganjem pokušala prikazati sliku jedne epohe. Prof. dr. sc. Vinko Brešić obradio je Rešetarovu Antologiju dubrovačkih pjesnika iz godine 1894, jedno od onih djela u kojem je mogoće detektirati Rešetarov interes za estetske vrijednosti hrvatske književnosti. Dr. sc. Slavica Stojan govorila je o povijesnoj svakodnevici staroga Dubrovnika i Rešetarovu djelovanju na prelasku 19. u 20. stoljeće. Doc. dr. sc. Nina Aleksandrov-Pogačnik govorila je o metodološkim osnovama Rešetarova rada, pri čemu u njegovu djelovanju uočava određene metodološke nedostatke. Prof. dr. sc. Branka Brlenić-Vujić prikazala je jednu verziju Rešetarova čitanja kazališnog djela. Prof. dr. sc. Vojislav Nikčević s Filozofskog fakulteta u Nikšiću Univerziteta u Podgorici govorio je o Rešetarovu zanimanju za Njegoša, čiji je rad sustavno proučavao, književnopovijesno, filološki i bibliografski, te sastavio jedan od najboljih komentara Gorskog vijenca. Rešetarovim radom oko Gorskog vijenca pozabavio se i prof. dr. sc. Milorad Nikčević. On je na trećoj sjednici skupa uspoređivao komentare toga djela Stefana Mitrova Ljubiše i sama Rešetara. O Rešetarovim tumačenjima Njegoševa jezika govori i prinos mr. sc. Milice Lukić. Prof. dr. sc. Alojz Jembrih osvijetlio je prinos Rešetarova mentorstva na Bečkoj slavistici mnogim doktorantima. Prof. dr. sc. Zlata Šundalić detaljno je prikazala Rešetarovu tipologiju Držićevih djela prema zastupljenosti književnog jezika odnosno narodnoga govora u tekstu. Dr. sc. Sanja Majer-Bobetko govorila je o ulozi Milana Rešetara u hrvatskoj glazbenoj historiografiji. Pritom su važna dva njegova priloga, prvi popis Bajamontijevih skladbi te tekst iz godine 1922. o prvim hrvatskim operama u 17. stoljeću. Na trećoj sjednici u Dubrovniku dr. sc. Pavao Knezović govorio je o mnogim Rešetarovim radovima vezanim uz hrvatski latinitet. Dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek izlagala je o Rešetarovim jezično-dijalektološkim, komparativnim i književnopovijesnim istraživanjima najstarijih hrvatskih lekcionara, dok je dr. sc. Antun Pavešković izvijestio o Rešetarovu znanstvenom interesu za Vetranovića, naglašavajući kako je Rešetar pozitivistički pridonio i književnoj povijesti i teatrologiji. Prof. dr. sc. Diana Stolac govorila je o Rešetarovu vrednovanju starijih hrvatskih gramatika, a prof. dr. sc. Vlasta Rišner usporedila je shvaćanje pojma književnoga i narodnoga jezika u Milana Rešetara, Dragutina Prohaske i Ivana Milčetića. Ispitivala je i utjecaj zagrebačke filološke škole i vukovaca na Rešetarova jezikoslovna vrednovanja. Estela Banov Depope bavila se Rešetarovim radom na istraživanju folklornoga teatra u Dubrovniku, a mr. sc. Sanja Vulić je govorila o Rešetarovim zapažanjima u dubrovačkom govoru. Donijela je i razlike u dubrovačkom govoru unutar sto godina od Rešetarovih analiza. Doc. dr. sc. Ines Srdoč-Konestra razmatrala je Rešetarov prinos proučavanju Ignjata Đurđevića. Dr. sc. Mateo Žagar govorio je o nekoliko Rešetarovih priloga paleoslavističkim temama, gdje je analizirao Metodov prijevod Biblije, Starocrkvenoslavensku gramatiku W. Vondraka te je objavio rad o Pariškom glagoljskom abecedariju iz 12. stoljeća. Prof. dr. sc. Šimun Jurišić govorio je o zastupljenosti Milana Rešetara u Stanojevićevoj Narodnoj enciklopediji. Bojan Marotti izlagao je o prigovoru Vuku S. Karadžiću u svezi s pisanjem jata u tekstovima objavljenima u Archivu i Radu HAZU. Dr. sc. Acija Alfirević iz Berlina iznijela je niz važnih činjenica o splitskom djelovanju Milana Rešetara, mr. sc. Vesna Čučić izlagala je o Rešetarovoj korespondenciji u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku, dok dr. sc. Gorana Doliner donosi prikaz Rešetarovih radova s muzikološkim temama, bilo onim u kojima donosi izvješća o istraživačkim radovima na terenu ili onima koje sadrže analize komediografskih djela 17. stoljeća. Skup je završen 2. listopada 2004. cjelodnevnim posjetom sudionika skupa Boki kotorskoj (Kotor, Perast, Tivat, Lastva), uz koju su vezana i brojna Rešetarova filološka istraživanja. U brojnim zanimljivim izlaganjima na tri sjednice skupa, u Beču i u Dubrovniku, u mjestima gdje je Milan Rešetar djelovao i živio, izloženo je mnogo raznovrsnih pogleda na znanstvenikov bogat i višestran znanstveni opus, pogotovo onaj filološkoga i književnopovijesnoga usmjerenja. U skladu s projektom Hrvatski književni povjesničari i ovaj znanstveni skup o Milanu Rešetaru kao svoj konačni cilj ima objavljivanje zbornika znanstvenih radova pročitanih na skupu. Do sada je u tom nizu objavljeno osam svezaka izvornih znanstvenih radova i stručnih članaka o hrvatskim književnim povjesničarima (Kombol, Ježić, Fancev, Matić, Haler, Vodnik, Milčetić, Prohaska). Bogat u broju i kvaliteti predočenih istraživanja i ovaj uspješno održani znanstveni skup obećava da će Zbornik o Milanu Rešetaru, koji su organizatori već najavili, biti jedan od dosad najkvalitetnijih.

Ana Kapraljević