Tko kako voli

Ušli smo u novu 2005. godinu, i to je nerijetko dobar datum da se osvrnemo i sublimiramo događaje proteklih 365 dana. To čine mnogi i to je s kronološkoga stajališta uvijek zanimljivo. Isto je tako zanimljivo kako brzo zaboravljamo pojedine, pa i one najvažnije datume događaja u kulturi, pa tako i u jazzu. No ova rubrika neće se ovaj put baviti time, nego načinima na koji je jazz bio prošle, a i prošlih godina u nas prezentiran.

Odmah na početku može se zaključiti da se naša jazz-scena ne razlikuje mnogo od one europskih zemalja, koje se mogu pohvaliti relevantnijom aktivnošću na tom glazbenom polju. Jednako tako uočava se već gotovo standardna shema prezentacije jazza, koja je karakterizirana trima segmentima: klupskim, koncertnim i festivalskim, što može biti u zatvorenim ili na otvorenim prostorima. Vjerujem da će ta raspodjela za mnoge biti i nevažna, ali razlike su ipak s brojnih apsekata velike.

KLUBOVI

Klupska je tradicija jazza u nas duga. Datira zapravo još iz kasnih tridesetih godina prošloga stoljeća, kad je u tadašnjoj zagrebačkoj Boškovićevoj ulici proradio klub Devils, u kojem je stasao niz za povijest našega jazza relevantnih glazbenika. Nakon Drugoga svjetskog rata jazz se dosta svirao u manjim prostorima, koje bismo mogli nazvati klupskim. Primjerice, u prostorima političkih organizacija mladih iznad Gradske kavane te u Mihanovićevoj 28. Potom u Gundulićevoj u prostorima Omladinskog kluba, pa u negdašnjoj kavani Medulić, u kojoj je neko vrijeme u svojim počecima djelovalo satiričko kazalište Jazavac pod vodstvom Fadila Hadžića. Zagreb je kao središte jazz-događanja tu glazbu povremeno ugošćavao i u nekim drugim klupskim prostorima, primjerice u Gajevoj i Dalmatinskoj ulici. I danas je klupska aktivnost vezana uz jazz (B. P. Club, Klub Sax). Ima velik broj pobornika napose u medijima, u kojima nerijetko možemo pročitati kako su ti prostori sa svim pripadajućim zvukovima, dimom cigareta, raznoraznim mirisima i stalnim kretanjima do šanka i natrag, najprimjereniji za prezentaciju jazza. A legendarni se Benny Goodman potkraj tridesetih godina toliko namučio da jazz napokon iz takvih klubova dovede na pozornicu džezistima dotad nedostižne pozornice glasovitog njujorškog Carnegie Halla, omogućivši mu dignitet jednak najzahtjevnijim glazbenim projektima te dvorane. Počelo je tako razdoblje koncertnoga prezentiranja jazza, što je rezultiralo i dovođenjem publike posve drukčijega profila. I tu se Zagreb mogao pohvaliti takvim predstavljanjem u nekadašnjoj Koncertnoj dvorani Istra, u kojoj je nastupio niz domaćih i stranih sastava i orkestara. Danas tu tradiciju, istina na drukčiji način, nastavlja Koncertna dvorana Lisinski, ali i neki naši drugi gradovi, primjerice Rijeka, koja je svoje prve festivale jazza imala u dvorani Guvernerove palače, a potom i u prostorima Filodrammatike, Čakovec u svom Centru za kulturu te Varaždin, koji već jedanaest godina Međunarodni festival tradicionalnog jazza održava u Koncertnoj dvorani HNK. Nije potrebno posebno naglašavati jasne razlike između klupskoga prezentiranja jazza, koji ima svoje pobornike, i koncertnoga, koje su bile više negoli očite tijekom nedavna nastupa Angela Debarrea i sastava Hot Club Zagreb u Gavelli.

FESTIVALI

Kao treći oblik valja spomenuti onaj festivalski, koji jazz može približiti većem broju slušatelja ukoliko je na otvorenom, ali se festivali jazza vrlo često održavaju u koncertnim prostorima, u načelu s nešto manje stege i obvezne garderobe posjetitelja. Termin jazz-festival u nas se nerijetko zlorabi i upotrebljava sasvim pogrešno i za neke manifestacije koje imaju izrazito klupski značaj. Bilo je i u nas pokušaja organiziranja jazz-festivala na otvorenom, koji se ponajprije zbog tehničkih problema nisu održali (Dubrovnik, Bjelovar). Zanimljivo da se gostovanja u pokrajinskim gradovima Hrvatske nastoje ipak organizirati u koncertnim prostorima, no posljednjih se godina sve češće održavaju u manjim klupskim prostorima, pa čak i kafićima.

Svako od spomenutih predstavljanja jazza ima svoju publiku, koja se nerijetko po svom profilu razlikuje, razlikuju se dakako i pristupi glazbenika i sastava kad se s njima pregovara, pa su i honorari sudionika različiti. Za njih nije isto nastupiti u klubu koji implicira neobvezniji način izvođenja ili na koncertu, a pogotovo festivalu. Organizatori takvih manifestacija to vrlo dobro znaju, a o različitosti predstavljanja jazza u nas moglo bi se i opširnije pisati, no prema dosadašnjim iskustvima s publikom ipak preteže zanimanje za koncertnu prezentaciju jazza, koja daje i najpotpuniji glazbeni doživljaj. S time se slaže i najveći dio jazz-stručnjaka pa i diskografa, koji ipak preferiraju snimanja u koncertnim dvoranama, iako postoji velik broj izvrsnih snimaka i ploča ostvarenih u klupskim ambijentima. U Hrvatskoj gotovo da, s iznimkom festivala na otvorenom, imamo mogućnost izbora, i to ne samo u metropoli. Pa tko kako voli!