Suhoparni recital

Suhoparni recital

Sve u svemu, predstava se nije uspjela izdići iznad razine kultivirano osmišljena glazbenoscenskog recitala koji bi svoj smisao ispunjavao kao svojevrsna prigodna priredba, no s obzirom da takav prigodni kontekst ne postoji, zaista ne mogu iznaći razloge njezina uprizorenja i igranja

Predstava Majstorska klasa Marije Callas u izvedbi Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca i režiji i dramaturgiji Laryja Zappije, iako zanatski rafinirano i kultivirano osmišljena, spotaknula se o jedan presudan i ključan problem. Stoga ovaj kritički osvrt započinjem, in medias res, upravo definiranjem toga problema.

GLAZBENOSCENSKI RECITAL

Tekst suvremenog američkog dramatičara Terrenca McNallyja nadahnut je majstorskim klasama koje je početkom sedamdesetih u New Yorku održala slavna operna diva Maria Callas. Iako žanrovski određen terminom glazbena drama, on sadrži minimalno dramskoga naboja. Sveden uglavnom na solilokvije Marije Callas te na povremene operne arije mladih pjevača, tekst istovremeno nosi klicu dramskoga i komičnoga. No, snažni dramski elementi u tom razdoblju života Marije Callas, operne dive koja više ne pjeva, koja je izgubila ljubljena čovjeka i njegovo dijete, u tekstu su uvelike reducirani te prikriveni njezinom izvanjskom hladnoćom i strogoćom prilikom održavanja klasa. Strastveno predanje umjetnosti poprima odbojna obilježja fanatizma i rigidnosti; vanjski je oklop zaklonio pogled na fascinantnu unutarnju eruptivnu lavinu i dubinu osjećanja. Čini mi se da ovakav tekst nužno iziskuje emotivnu strast scenske igre, da upravo ona može nadopuniti njegovu emocionalnu osušenost i prodrijeti u emotivne ponore koji zjape između ispisanih riječi. U supotnome, on ostaje, što se u riječkoj predstavi dogodilo, na razini glazbenoscenskog recitala.

I redatelj Zappia i glumica Elvia Nacinovich umjetnici su hladnoga, racionalnog principa, koji je, uz naglašen Zappijin idejni koncept usmjeren ponajprije na obračun s Marijom Callas kao novovjekovnim mitom, ionako prilično suhoparan tekst pretvorio u još suhoparniju predstavu zarobljenu unutar matematički precizne mentalne konstrukcije. Karakteristični Zappijin brehtijanski odmak od mimetičke igre i od scenskog iluzionizma, te otklon ka teatralizaciji izgubili su njegovu prepoznatljivu ironijsku oštricu te spali na manirističku formu bez pravoga pokrića. Stoga je i navedeni obračun s mitom ostao uglavnom na izvanjskoj razini, doduše zanimljive, ideje - Elvia Nacinovich već tjelesnim izgledom ne može, a i ne nastoji oponašati Mariju Callas, upravo suprotno, ona je glumica Elvia koja komentira lik, a Zappia uvodi lik mitske Marije Callas (u tumačenju Dunje Bogner), koji se povremeno pojavljuje kao oživljena slika legendarne dive. Uglavnom kontrasnim odnosom tih dviju Marija Callas, Zappia nastoji podcrtati svoj obračun s navedenim mitom.

DVIJE MARIJE - DVA PROBLEMA

No, na razini glume dviju Marija Callas javljaju se dva problema koja esencijalno utječu i na nedovoljno sljubljivanje idejne razine s predstavom. Kao prvo, Dunja Bogner, iako vanjštinom zaista slična Callasovoj, ostaje isključivo na razini uobičajeno lijepe žene bez imalo unutarnjega zračenja, bez aure eteričnosti kakvu bi duh dive iz prošlosti trebao imati. Takva plastična, lijepa i prazna slika ne može djelovati snagom mita, čak ni ukoliko se naspram njega zauzima ironijski odmak. S druge strane, inače zaista sjajna glumica Elvia Nacinovich nije se, kao što smo rekli, utekla mimetičkom glumačkom izrazu, nego je odmakom od mitskoga lika Marije Callas nastojala izraziti esenciju, destilat, gestus La Divine. No, njezin je izraz, upravo suprotno, ostao prvenstveno na izvanjskoj razini Marije Callas, a takav mi se način obračunavanja s mitom čini vrlo jednodimenzionalnim. Jer, čak i ukoliko strast shvatimo kao dio mita, posve je ukinuti ne znači obračunati se s mitom, nego dokinuti ne samo mit, već i cjelovitu osobnost Marije Callas. A obračun s mitom podrazumijeva upravo prodor unutar njega, u prostore osobnosti Marije Callas, koje je moguće izraziti i unutar brehtijanskog odmaka - svojevrsnim fenomenološkim stilom glume unutar kojeg glumac ne kreira karakter, nego ga komentira.

Ostali su glumci/pjevači uvjerljivo utjelovili sporedna lica koja tumače - Roberto Haller (Korepetitor), Ingrid Haller (Drugi sopran), Lucio Slama (Rekviziter), te Mayumi Kamei (Prvi sopran) i Voljen Grbac (Tenor), koji su u predstavu upisali komične tonove. Jednostavnu scenografiju moderne elegancije koja, u skladu sa Zappijinom idejnom koncepcijom, izbjegava scenski iluzionizam osmislio je Dalibor Laginja, a kostimografiju, koja varira od elegantnih, strogih linija, pa do prilično staromodna, tipično američkoga kiča, potpisuje Danica Dedijer. Duško Rapotec Ute skladao je efektnu glazbu, a dizajn svjetla i projekcije potpisuje Deni Šesnić.

Sve u svemu, predstava se nije uspjela izdići iznad razine kultivirano osmišljena glazbenoscenskog recitala koji bi svoj smisao ispunjavao kao svojevrsna prigodna priredba, no s obzirom da takav prigodni kontekst ne postoji, zaista ne mogu iznaći razloge njezina uprizorenja i igranja.

Tajana Gašparović