Vijenac 284

Ples

NASTAVIMO S KRETANJEM NA TREŠNJEVAČKOJ PLESNOJ SCENI

Specifično područje

Činjenica je da su svakom kazališnom, ne samo usko plesnom umjetniku, nužne mogućnosti istraživanja i rada na sebi kako bi se i oni sami pa onda i čitava scena mogli nastaviti kretati

NASTAVIMO S KRETANJEM NA TREŠNJEVAČKOJ PLESNOJ SCENI

Specifično područje

Činjenica je da su svakom kazališnom, ne samo usko plesnom umjetniku, nužne mogućnosti istraživanja i rada na sebi kako bi se i oni sami pa onda i čitava scena mogli nastaviti kretati

Protekle je godine grupa hrvatskih plesača sudjelovala u luksuznome projektu za ovdašnje prilike u organizaciji Irme Omerzo i MARMOT-a. Luksuz je naime bio u tome što su se upustili u poveće istraživanje, a bez obveze ishodišnoga rezultata opipljiva publici, radeći eksperimente čiji su rezultati bili samo za njih i za njihovo iskustvo plesanja, zahvaljujući čemu su se doista mogli upustiti u konkretnije probleme, ispitivati granice i dobiti od svega nešto dublje i neopterećeno ishodom.

Plesnoistraživački projekt Nastavimo s kretanjem osmislila je i realizirala Irma Omerzo na način da se tijekom nekoliko mjeseci okupe skupine plesača i podijele prema područjima istraživanja te se njima intenzivnije pozabave zajedno sa stručnim gostima ovisno o području. Teme ples i fiziologija, ples i crtež, psihofizičko stanje putem plesa na specifičnoj lokaciji, ples i fotografija te ples i tekst ispitivalo je četrnaestero plesača na različitim lokacijama, a sve je zabilježeno u videomediju, fotografiji i tekstu čija se prezentacija dogodila 20. prosinca prošle godine u prostoru Centra za kulturu Trešnjevka.

Svaka je skupina sukladno temi imala dostupno još jedno iskustvo, poput predavanja na Medicinskom fakultetu u okviru teme ples i fiziologija, pomoć profesionalnoga fotografa Jasenka Rasola unutar istraživanja o plesu i fotografiji ili pak sudioništvo dramaturga Saše Božića u području istraživanja plesa i teksta. Vlastita razmišljanja o problemima kakve su uspjeli dotaknuti plesači su uobličili u zanimljive, ponegdje neobične tekstove koji su zajedno s fotografijama bili izloženi na prezentaciji, a izveden je i jedan kratak plesni solo koji je ipak odlučila oformiti jedna od sudionica, Iva Hladnik. Publika je na videozapisu mogla vidjeti iz kakva je okruženja potekao taj solo i kako se gradio.

Na poduljoj raspravi koja se razvila nakon prezentacije očito je bilo koliko je takvo iskustvo mladim plesačima sudionicima bilo korisno i konstruktivno, što se ne može postići u nekim gotovo instant-projektima pritisnutim financijama, prostornim i vremenskim ograničenjima i rokovima. Činjenica je da su svakom kazališnom, ne samo usko plesnom umjetniku, nužne mogućnosti istraživanja i rada na sebi kako bi se i oni sami pa onda i čitava scena mogli nastaviti kretati. Ples je u pogledu prostornih ograničenja specifično i još neriješeno područje. Za sada sve ostaje na ovakvim povremenim projektima.

Jelena Mihelčić

Vijenac 284

284 - 20. siječnja 2005. | Arhiva

Klikni za povratak