Školjke i ruže Mediterana

Školjke i ruže Mediterana

Davor Mojaš slaže niz dojmljivih i scenski iznimno izražajnih slika, do pred sam kraj neverbalnih, u kojima evocira davno izgubljena vremena Mediterana, brodova koji odlaze i dolaze, žena u crnom, izgubljenih i potopljenih ljubavi

U dubrovačkom Teatru Bursa, u utorak 21. prosinca, premijerno je izvedena predstava Ruže s juga autora i redatelja Davora Mojaša u produkciji dubrovačkoga Studentskog teatra Lero, a prema predlošku teksta Come and Go Samuela Becketta.

Najnovija Lerova predstava jedna je od onih kazališnih izvedbi koje organski izrastaju iz likovno-glazbenoga diskursa sama teatarskog snoviđenja: izvanredne scene i kostima dubrovačke slikarice Dubravke Lošić, koji u simbolizmu ruža, galebova i crnih oprava evociraju nepovratno izgubljena sredozemna vremena te izvrsno odabranih glazbenih ulomaka Straussovih valcera, ciganskih i mediteranskih napjeva. Iz takvih eksternih obilježja autor i redatelj Davor Mojaš slaže niz dojmljivih i scenski vrlo izražajnih slika, do pred sam kraj neverbalnih, u kojima, također, evocira neka davno izgubljena vremena Mediterana, brodova koji odlaze i dolaze, žena u crnom, izgubljenih i potopljenih ljubavi koje su se jednom dogodile ili se nikad nisu ni ostvarile.

Iznimno je tu naglašena upravo mediteranska likovnost i glazbenost, ali i dramaturgija što iz njih proizlazi, u kojima se mogu prepoznati i Vojnovićeve i Vodopićeve Jele, praznina dubrovačkoga, dalmatinskog i mediteranskog doma 19. stoljeća u vječnom očekivanju povratka brodova i muškaraca te rijetkim trenucima dolazaka. Četiri glumice iznimne scenske energije i jasne pojavnosti, Ksenija Medović, Jasna Žitnik, Vesna Matić i Nila Miličić-Vukosavić ostaju tu simboličke osobe, djevojke i žene koje slažu svoje školjke iz djetinjstva i beru svoje ruže koje možda više i neće ubrati, dok ih njihovo uranjanje u vodu, makar i na elementarnoj razini, povezuje s njihovim voljenim u vječno ponavljajućem mediteranskom krugu remiscencija na žene u crnom.

MEDITERANSKI UGOĐAJ

Upravo je nevjerojatan taj mediteranski ugođaj koji prožima cijelu predstavu i koji se organski i dramaturški začudno spaja s Beckettovim tekstom u cjelinu sastavljenu od niza poznatih lerovskih kazališnih slika. Beckettov tekst Come and Go, iako potpuno druge estetske, teatarske pa i etičke provenijencije, a koji se pojavljuje na samu kraju predstave, čini se kao da je prisutan od sama početka, čuvena beketovska apsurdnost pomaknuta je ovdje u drugi plan, a tri Beckettove žene, Flo, Vi i Ru, unatoč prividnoj besmislenosti njihova razgovora, ostaju snažno i jasno uvučene u prethodne slike sredozemne tuge, nadanja, maštanja; mediteranskih ljetnih popodneva i podneva, robe koja se suši i ženskih moskara prizivajući, čak, i elemente tipične južnjačke erotičnosti u tekst koji bi mnogi, po uzoru na poznatijega Godota pročitali isključivo kao situacijsku apsurdnost tri žene u bezvremenskom trenutku. A možda je upravo tu i Beckettova veličina budući da se sam tekst može pročitati i na potpuno neočekivan način i da ne predstavlja nikakav eskurs unutar sveukupnoga južnjačko-mediteranskog ozračja same predstave.

Tako je u predblagdansko vrijeme Dubrovnik dobio nekonvencionalnu teatarsku poslasticu koja prelazi uobičajene dubrovačke kazališne diskurse dajući teatru u Dubrovniku novi poticaj i zamah. Jer unatoč uspjehu (?) ovosezonskih premijera Kazališta Marina Držića, nekako smo se zasitili pučkoga smijeha koji nas zabavlja, no u kazališno-dramaturškoj estetici ne donosi ništa novo. Možda bi i dubrovački kazališni profesionalci trebali pogledati dramaturški i estetski, ipak, nešto Novo.

Tomislav M. Bonić