Sjaj izvorne verzije

Sjaj izvorne verzije

Šaroliki svijet novog-starog uprizorenja Zrinjskog u Osijeku počiva na našim najvrsnijim mladim vokalnim umjetnicima, kakve jedino Zajc i zaslužuje

»Orfej naših panjeva i životinja«, kako ga je nazvao pjesnik Antun Gustav Matoš, skladatelj Ivan pl. Zajc jedan je od ključnih spomenika hrvatske kulture koji se uzdižu iz bezdana stihije i diletantizma 19. stoljeća. Obilježio je cijelo četrdesetšestogodišnje razdoblje sustavna stvaranja i profesionalizacije glazbenoga života u nas (između 1870. i 1916), i to nakon što je kao mladi glazbenik u stvaralaštvu i dirigiranju imao velika uspjeha u povijesnim opernim centrima, najprije u Milanu, a zatim punih osam godina Beču, gdje je kao traženi autor popularnih opereta svakako imao dobrih razloga za ostanak. Okrenuvši leđa udobnosti i slavi, u punom naponu radnih snaga - u 37. godini života - stiže u posve mu strani Zagreb (naime, rođen je u Rijeci, a školovao se u Italiji), dovoljno iskusan, ali još dovoljno mlad da zadrži potrebnu dozu odlučnosti, energije i entuzijazma. Ustanovio je i postavio na noge dvije ključne ustanove u nas - Zagrebačku operu i školu Hrvatskoga glazbenog zavoda (današnja Muzička akademija) - djelujući jednakim intenzitetom na sva tri polja bavljenja glazbom: stvaralaštva, reprodukcije i pedagogije.

Visoku razinu zanatske dorađenosti, kreativnost velikog orkestralnog kolorita i neiscrpnost karakterne melodioznosti danas nam otkrivaju njegova brojna djela, na čelu kojih je slavna glazbena tragedija u tri čina i osam slika Nikola Šubić Zrinjski. Po mnogima naša najbolja opera, koja je u Hrvata pokrenula niz reprezentativnih ostvarenja na tom polju, čemu je tek pola stoljeća poslije Jakov Gotovac uz bok postavio svojega Eru s onoga svijeta, a u novije doba blistavim ostvarenjima neveliku ali kontinuiranu tradiciju nastavili Frano Parać (Judita) i Igor Kuljerić (Životinjska farma), trebala bi kao i uz nju spomenuti naslovi biti stalnim repertoarom domaćih nam kazališnih kuća. Svaki bi stranac koji dolazi u neki od naša četiri grada s nacionalnim kazalištima morao biti u mogućnosti u svakoj sezoni vidjeti i čuti barem jednu od ne bilo kojih, nego samo zanatski i umjetnički najkvalitetnijih i najreprezentativnijih hrvatskih opera, s kojima bismo itekako mogli konkurirati na međunarodnoj sceni. No, činjenice nam ne idu u prilog. Repertoari kuća samo ponavljaju pojedine naslove svjetskog opernog repertoara (po kriteriju... reći ćemo, ponovno stihije) u kojima snage kojima objektivno raspolažemo često nemaju što reći ni u našim okvirima, a kamoli da bi mogli pobuditi pozornost inozemne javnosti.

U tom je kontekstu za posebnu pohvalu inicijativa Osječke opere i njezina umjetničkog savjetnika Zorana Juranića da ovogodišnju sezonu započne novim uprizorenjem staroga i dobro nam znana Zrinjskog u jedru poletu mladenačke svježine. Nova predstava premijerno uprizorena 19. studenoga mlade interprete na sceni, koji djelu daju novu dimenziju, stavlja u kontekst povijesnih slojeva. Izvedba se temelji na rekonstruiranoj i detaljno revidiranoj verziji partiture koju je još prije deset godina od mnogih naslaga promjena i prilagodbi kroz povijest pročistio dirigent i skladatelj Mladen Tarbuk. Prvi put u moderno doba u drugom je prizoru Lovro Juranić svojoj voljenoj Jeleni zapjevao ljubavnu romancu koju je još za skladateljeva života izvedbena praksa izbacila iz uporabe. Arija je na sceni zahvaljujući maestru Juraniću i njegovu neumornom muzikološkom radu zazvučala nakon više od stotinu godina i u dramaturškom smislu bacila svjetlost na lirsku stranu karaktera lika. Poveznice s povijesti u ovom su uprizorenju djela mnogobrojne i višeznačne te obuhvaćaju presjek dosadašnjih predstava u kojima je ono živjelo.

Redatelj Ivica Krajač svojim povijesnim konceptom odaje počast učitelju i prijatelju Kosti Spaiću u povodu desete godišnjice njegove smrti. U skladu s time, raskošni kostimi Ike Škomrlj i Dženise Pecotić, povijesnih kontura prema modi iz doba hrvatskih banova, posuđeni iz zagrebačkoga HNK. Tu su još i scenograf Zlatko Kauzlarić-Atač, trenutno dekan Akademije likovnih umjetnosti, kao autor jednostavnih i simetričnih kulisa u kojima prevladavaju simulacije drva i kamena, a u koje se lijepo uklapaju projekcije nemirnih oblaka, prirodnih krajolika, sunčeve svjetlosti i na kraju vatrenih jezika plamtećega grada maštovita majstora svjetla Denija Šesnića. Istaknutim se umjetnicima suautorima uprizorenja pridružila i naša koreografkinja Sonja Kastl, koja je svoju staru poetično osmišljenu koreografiju orijentalnog plesa u II. činu prilagodila novom scenskom kontekstu.

Prigodom predstave u srijedu 8. prosinca maestru Juraniću nijedna pojedinost glazbene izvedbe nije promaknula: vodio je dinamičan i vrlo slojevit zvuk orkestra, u kojemu su se osobito istakle dionice drvenih puhača, a na sceni je prednjačio solidan zbor uz odlično troje mladih pjevača u glavnim ulogama: predivni zapjev iznimno muzikalne i glumački nadarene sopranistice Valentine Fijačko kao Jelene, energičan ton impresivne sonornosti basa Berislava Puškarića kao turskoga cara Sulejmana Velikog te mekani topli bariton jednako izražajan i fleksibilan u svim registrima Siniše Hapača u naslovnoj ulozi bana hrvatskoga, zapovjednika Sigeta. Prodornim se glasom kao iskusni Lovro Juranić s već brojnim predstavama Zrinjskoga u nogama iskazao tenor Miljenko Đuran, a među brojnim epizodnim likovima istaknuli su se Slobodan Cvetičanin kao Levi, liječnik Sulejmanov, te Damir Baković kao komični Timoleon. Indisponirani i nedovoljno razrađeni bili su nastupi sopranistice nekontrolirane amplitude vibrata Katalin Brunjai-Hihlik u ulozi banice Eve i tenora užarenih glasnica Damira Fatovića, koji se očigledno pjevački neudobno osjećao u interpretativnim zahtjevima uloge velikog vezira Mehmeda Sokolovića. Sve u svemu, šaroliki svijet novog-starog uprizorenja Zrinjskog u Osijeku počiva na našim najvrsnijim mladim vokalnim umjetnicima, kakve jedino Zajc i zaslužuje.

Jana Haluza Lučić