RAZUMIJEVANJE SVIJETA

RAZUMIJEVANJE SVIJETA

Generaliću je priređeno više od stotinu pedeset samostalnih izložaba, a sudjelovao je i na velikom broju skupnih. U nekoliko je navrata djelovao kao kazališni scenograf, bavio se tapiserijom, a brojnim je crtežima opremio niz knjiga i časopisa. Objavio je nekoliko grafičkih mapa u tehnici svilotiska i bakropisa. Posljednjih godina snažno se angažirao oko ustroja i vođenja Galerije Ivan i Josip Generalić u Hlebinama, s nizom očevih remek-djela te velikim fundusom vlastita stvaralaštva. Skupio je i vrlo respektabilnu zbirku etnografske građe rodnoga kraja

U srijedu 22. prosinca 2004. u koprivničkoj je bolnici iznenada preminuo Josip Generalić, klasik hlebinske škole i istaknuta osobnost hrvatske naive, uvaženi slikar, grafičar i kolekcionar. Rođen u Hlebinama 1936, nakon završene osnovne, pohađa Učiteljsku školu u Križevcima, a diplomirao je 1962. na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Slikati je počeo početkom pedesetih godina, ugledavši se u oca Ivana. Prvi put izlaže 1954, a samostalno 1959. Pojavio se dakle na likovnoj sceni istodobno s Ivanom Večenajem i Mijom Kovačićem. Razlika je između njega i spomenutih umjetnika u tome što je Generalić mlađi napustio rodne Hlebine, školovao se, i od 1960. živi i radi u Zagrebu. Prema tome, on otad više nije u neposrednom dodiru sa selom i prirodom, pa je u njegovoj poetici memorijska slika njegovo ishodišno načelo: došljak u grad slika pejzaže i selo svoje mladosti i svojih sanja.

Isprva je radio kao učitelj u osnovnim školama u Podravini, a potom je nastavnik tjelesne kulture u Zagrebu. Sredinom šezdesetih, uz potporu švicarskoga galerista Brune Bischofbergera, posve se posvetio slikarstvu i postao profesionalnim umjetnikom. Godine 1998. vratio se u zavičajne Hlebine.

HLEBINSKA MOTIVIKA

U prvom stvaralačkom razdoblju slijedi standardnu hlebinsku motiviku, stilistiku i poetiku, slika podravske ljude, krajeve i idilične prizore seoskoga života. Deskriptivan je, predočuje niz anegdotalnih situacija i služi se plošnim kolorističkim tretmanom. Od svih umjetnika podravske naive Josipu Generaliću bilo je vjerojatno najteže, jer ga je neprestano pratila sjena slavna oca i uvijek se morao višestruko potvrđivati. U nekoliko navrata napušta čak hlebinsku motiviku, morfologiju i tehniku slikanja na staklu. U doba traženja vlastitoga puta okušavao se i u djelima nadrealnih i apstraktnih značajki. Zanimljivo da ga je u tomu podupirao Krsto Hegedušić, smatrajući da školovan čovjek nema što tražiti u hlebinskoj školi. Mnogi nesporazumi i antagonizmi, koji su Generalića pratili gotovo cijeloga života, rezultat su takvih pogrešnih premisa. Srećom, on se nije dao ni zadiviti ni smesti te je nastavio slikati onako kako je smatrao da slikati mora.

Sredinom šezdesetih mijenja tematiku, stilske i poetičke karakteristike, združuje idealizirane hlebinske prostore i novoosvojeni cvjetni dekor. Od sporednih, cvijeće i cvjetne arabeske postaju središnjom temom njegova slikarstva. Uz niz florealnih elemenata česti su i erotski naboji: slika brojne kupačice, nage žene bujnih oblika u hedonističkim prizorima. Sve je poopćeno i nadindividualno, oblici su stilizirani i reducirani do znaka, do pojma o predočenome, a prizori često simbolički.

Ta florealna faza nedvojbeno je reakcija na sivilo velegrada u kojemu slikar živi; riječ je o nostalgiji za cvjetnim predjelima djetinjstva, reminiscencijama na Hlebine i rodni krajolik. U njemu je naime i nadalje snažno pulsirala legenda o sretnom dobu i prirodnom životu. Zato podravske pejzaže i pretvara u arkadijske, irealne vedute: slika blaženstvo prirode, katkad i s melankoličnim nabojima.

Mijenja i tehniku: sve više slika uljem na platnu i lesonitu, a sve manje na staklu.

IRONIJA, GROTESKA, ZAČUDNOST

Početkom sedamdesetih djelo Josipa Generalića pretrpjelo je nove metamorfoze: počinje slikati prominentne ličnosti iz svijeta glazbe, filma, show-businessa i pop-kulture. Uz seljačke figure i scene iz seoskoga života pojavljuju se planetarne estradne zvijezde smještene u ambijente i krajolike slikarova djetinjstva. Umjesto u Woodstocku, hipiji održavaju koncert na podravskim ledinama, u pozadini portreta Sofije Loren zasnježeni je hlebinski krajolik, a isto je i u slikama s likovima Yula Brynnera i Johna Lennona. U parodiji Rousseauove Jadwighe, umjesto mlade, stasite djevojke vidimo otežale oblike ostarjele seljakinje smještene na tratinu ispred hlebinske crkve. I tako dalje. Portreti su prepoznatljivi, no težište je na ironiji i grotesknosti, čime autor demitologizira predočeno. Anegdotalnost i romantičnost hlebinske matrice preobrazile su se u alegorijske i satiričke slike. Time ostvaruje sintezu rustikalnog i urbanog, modernog. U tim je djelima zamjetljiva i autorova zaokupljenost mondenošću.

Sedamdesetih godina nastaje i serija njegovih vrlo ekspresivnih i psihološki uvjerljivih seljačkih portreta, s nizom verističkih značajki, u čemu prepoznajemo Generalićev vjerojatno najvažniji obol hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Mislimo ponajprije na portrete Jendrašiz 1973. i Furijan iz 1975. godine. U tim se djelima autor iznova posve priklonio slikanju na staklu, reducira na bitno, sve pročišćava i sažima, čime postiže iznimnu sugestivnost i modernost izraza.

Unatrag nekoliko godina dogovarali smo s umjetnikom komornu izložbu u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti upravo takvih radova, u nastojanju da ga predstavimo kao eminentna portretista. Generalić je to odgađao, želeći naslikati još nekoliko takvih djela, kako bismo dobili što čvršću cjelinu, no, nažalost, to je sada nedosanjan san.

OPORO NALIČJE SVIJETA

Potkraj sedamdesetih započinju nove mijene u njegovu stvaralaštvu. Ako je dotad tražio sklad, nakon 1978. okreće se neskladu, ako je isprva bio opsjednut ljepotom, sada počinje naglašavati nakaznost. Sa slika nestaju Podravina i Arkadija, pastorale i idilični prizori. Na temelju vlastite drame (majčina smrt, nesporazumi s ocem) počeo je svjedočiti o tragičnom osjećanju života. Sve postaje prepuno oporih poruka, prikazuje naličje svijeta, osuđuje animalnost ljudske naravi, vidimo brojne bizarne erotske aluzije. Ruga se pohlepi i iskvarenosti, mračnim ljudskim strastima, ističe moralnu nakaznost i slika tragične scene suvremenoga života. To više nisu simboli strave, nego prikazi užasa sama, nepodnošljive egzistencijalne mňre. Očito bijaše opsjednut rasapom suvremenoga svijeta i čovjeka. U toj crnoj fazi sve je prepuno čudovišnih bića, mutanata, podjednako ljudskih i životinjskih značajki. Uz ikonografiju strave, vladaju dijaboličnost, sarkazam i ironija.

Promjena tema i sadržaja uvjetovala je i izmjenu tehnike: umjetnik sve manje slika na staklu, a sve se više bavi akvarelom i grafikama.

Već od kraja šezdesetih Generalić je prepoznat kao vrlo osebujan umjetnik. Od njegovih najzapaženijih uspjeha valja izdvojiti: sudjelovanje na izložbi Ivan Generalić und die Schule von Hlebine, City-Galerie, Zürich, 1964; niz samostalnih nastupa s ocem od sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih godina u brojnim švicarskim, njemačkim i talijanskim galerijama; sudjelovanje na međunarodnim trijenalnim smotrama naive u Bratislavi (Insita 1969, 1994) i Zagrebu (Naivi 1970, 1973, 1977, 1987). Slijedi sudjelovanje na povijesnim izložbama Die Kunst der Naiven, Haus der Kunst, München, 1974. i Yougoslavie, Peintres et sculpteurs naďfs, Grand Palais, Pariz, 1976. Godine 1981. sudjeluje na izložbi Hlebinski krug / 50 godina naivnog slikarstva, u Galeriji primitivne umjetnosti u Zagrebu, 1986. na putujućoj izložbi Japanom Eleven Naive Artists from Yugoslavia, započetoj u Setagaya Art Museumu, Tokyo, a 2000. na kritičkoj izložbi The Fantastical World of Croatian Naďve Art u Museum of Fine Arts u St. Petersburgu, Florida.

Generaliću je priređeno više od stotinu pedeset samostalnih izložaba, a sudjelovao je i na velikom broju skupnih. U nekoliko je navrata djelovao kao kazališni scenograf, bavio se tapiserijom, a brojnim je crtežima opremio niz knjiga i časopisa. Objavio je nekoliko grafičkih mapa u tehnici svilotiska i bakropisa. Posljednjih godina snažno se angažirao oko ustroja i vođenja Galerije Ivan i Josip Generalić u Hlebinama, s nizom očevih remek-djela te velikim fundusom vlastita stvaralaštva. Skupio je i vrlo respektabilnu zbirku etnografske građe rodnoga kraja.

Smrt ga je otrgla u trenutku kada smo intenzivno surađivali na dvama projektima koje će Hrvatski muzej naivne umjetnosti predstaviti tijekom ove i sljedeće godine. To je izložba Umjetnost hlebinske škole, koja će se otvoriti početkom svibnja u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, te nastup osam klasika hrvatske naive u Tokiju, Osaki i Suwi što započinje u rujnu.

Vladimir Crnković