Prevelika distanca

Prevelika distanca

Weissove Patnje gospodina Mockinpotta u režiji Ozrena Prohića svakako su repertoarni iskorak (ili korak u stranu) Gradskoga kazališta Komedija; no, riječ je i o zahtjevnoj predstavi koja pomalo zbunjuje uobičajenu Komedijinu publiku, naviklu na komercijalno-bulevarski program

Dramu duga i opisnoga naslova, koji je u nas prikladno skraćen u Patnje gospodina Mockinpotta, švedsko-njemački prozaik i dramatičar Peter Weiss (1916-1982) objavio je godine 1968. Već sljedeće, 1969, postavljena je na pozornicu zagrebačke Gavelle, u režiji Božidara Violića i s Perom Kvrgićem u naslovnoj ulozi. Bez obzira na to što je upravo tada Weiss bio na vrhuncu karijere (proslavio se ponajviše, i s pravom, dramom koja se danas ponajčešće skraćeno naziva Marat/Sade, izvedenom 1965. u New Yorku u režiji Petera Brooka) te što su i do nas dopirali stanoviti odjeci europske ’68, ipak je to podatak koji svjedoči o ažurnosti i aktualnosti tadašnjega hrvatskog teatra: danas su produkcije kvalitetnih recentnih stranih djela tako rijetke da ih možemo smatrati iznimkama.

Pero Kvrgić ulogom gospodina Mockinpotta dosegnuo je jedan od vrhunaca dotadašnje karijere te je snažnom glumačkom osobnošću za dugo razdoblje (zapravo, za cijeli jedan naraštaj) taj lik u našim prostorima definitivno obilježio. Ta činjenica, kao i jake brehtovske crte Weissova djela, vjerojatno su uvjetovale tridesetpetogodišnju stanku između prvog i drugog Mockinpottova ukazanja zagrebačkoj publici; naime, koliko je teško biti Mockinpott u poredbi s Kvrgićem, toliko i Brechtova poetika nije uvijek bila u modi, i doista je njezine postulate i učinkovitost, s posve kazališnoga gledišta, ostavljajući ideologiju po strani, moguće na relevantan način osporavati.

MALI ČOVJEK

Tko je Mockinpott? Njegovo ime moglo je postati metaforom, poput Kafkina K.; on i jest neka vrsta komične inačice glasovita aktera još slavnijega Procesa. Mali čovjek, nesiguran i tjeskoban, kotačić u svjetskome mehanizmu: povlačenjem u izolaciju i osamu, u malograđansku rutinu, vjeruje da će osigurati nesmetanu egzistenciju - čini što mu autoriteti nalažu, živi kako je propisano, plaća sve svoje račune. Ali... jednoga dana bude (dakako, bez razloga) uhićen, i tako zapada u žrvanj velike mašinerije: gubi ženu, posao i ušteđevinu (utrošivši je na mito organima vlasti i pravde) te potom kao groteskni lutalica krene u potragu za razlogom (dapače, Razlogom) nezaslužene i nesretne sudbine. U logičnom slijedu ispituje zemaljske i nebeske, male i velike bogove: Poslodavca, Liječnika, ministre u vladi, Gospoda na nebesima; odgovora, dakako, nigdje nema. Svijet je, jednostavno, takav. Uz pomoć Wursta (potomka srednjovjekovnoga, tradicionalnog lakrdijaša Hanswursta, poslije izjednačena s Brighellom iz talijanske commedije dell’ arte), Mockinpott napokon shvaća da mogućnost oslobođenja leži u njemu samu: konačan odgovor nije potrebno tražiti, a svemu se može smijati. Drugim riječima, strukture svijeta tek su fasada, a sloboda je uvijek ponuđen izbor - za nju je potrebna hrabrost, osvještenje i odbacivanje nametnutih konvencija.

Weiss je, dakle, posluživši se brehtovskim modelom, još jednom scenski ispričao moralitet: u poučnoj (klaunskoj igri koristio se raznolikim referencijama iz povijesti teatra (primjerice, Calderóna i njegov Veliki svjetski teatar u kojem se simbolički izjednačavaju Bog i Autor/Redatelj), no, u biti, Mockinpott je još jedna verzija drvenoga Jedermanna (koja kao Svatković, Everyman ili Ognuno) egzistira unutar općeeuropske tradicije. Dakako, Weissov je moralitet skeptičan, ovozemaljski, lišen metafizičko-misterijskog elementa: u njemu se pojedinac ne suočava sa smrću, nego sa životom. Ipak, poučak za gledatelja, taj element zajednički i moralitetu i Brechtu, ni ovdje ne izostaje: koliko je Brecht socijalno radikalan, toliko je Weiss takav u egzistencijalističkom smislu - živjeti valja slobodno, bez straha i tjeskobe, a taj je učinak moguće postići spoznajom defektnih mehanizama svjetskoga ustroja, te otvorenim i odvažnim odnosom prema njima, bez zatvaranja u ljušture rutine, društvenoga poretka ili mistifikacije sudbine. Ako vlast, bilo koje vrste, nešto ne može podnijeti (jer na to nema odgovora), onda je to - smijeh.

KORAK U STRANU

Redatelj Ozren Prohić situirao je predstavu negdje u Kafkino doba (o čemu svjedoče i odlični kostimi Mirjane Zagorec te aplikacije pojedinih gegova podrijetlom iz onodobne filmske slapstick-burleske), no s jasnom tendencijom govora i o našoj (tzv. tranzicijskoj) suvremenosti (scene s bezdušnim Poslodavcem koji do krajnosti eksploatira radnike). U pozadini su kotačići velikoga svjetskog mehanizma, i pokretna (industrijska) traka (logična i dojmljiva scenografija Vesne Režić); u prvome planu uvijek je Mockinpott i različiti smiješno-tužni aspekti njegove egzemplarne sudbine. Damir Lončar svoje tumačenje nije temeljio na kvrgićevskoj tradiciji: krenuo je u samostalno istraživanje lika, i u njemu pronašao niz latentnih potencijala, koje je, nažalost, tek djelomice uspješno iskoristio; naime, izgledalo je kao da je između sebe i Mockinpotta postavio preveliku distancu, koja se potom odrazila kao (zbunjujuća) distanca između lika u njegovoj interpretaciji, i publike. (Mockinpott je tako izgledao kao groteskno-apsurdan lik, s kojim se gledatelji ni na koji način ne mogu poistovjetiti.) Svojstvenom lakoćom i sigurnošću Dubravka Ostojić interpretirala je lik Mockinpottove žene-preljubnice, dok je Igor Mešin bio ponešto slabunjav i nedorečen Wurst, koji gotovo nikad nije uspijevao uspostaviti partnerski odnos s protagonistom, a ni sam se afirmirati kao (u pojedinim prizorima) presudni impuls dramskoga zbivanja. Svi ostali likovi u predstavi zapravo su epizodni te među njima možemo izdvojiti tek Ljubu Zečevića kao Liječnika i Boga, te Dražena Čučeka kao Odvjetnika, Namještenika i Slugu.

Weissove Patnje gospodina Mockinpotta u režiji Ozrena Prohića svakako su repertoarni iskorak (ili korak u stranu) Gradskoga kazališta Komedija; no, riječ je i o zahtjevnoj predstavi koja pomalo zbunjuje uobičajenu Komedijinu publiku, naviklu na komercijalno-bulevarski program. Kako je sljedeće djelo na rasporedu Brechtova Majka Courage, to se ove Patnje (nisu pretjerane, traju devedesetak minuta, bez stanke) mogu promatrati i kao stanovita priprema ili ispitivanje terena. No, njihova budućnost (glede ostanka na repertoaru i broja izvedaba) ipak ostaje neizvjesna.

Boris B. Hrovat