Povratak temeljima

Povratak temeljima

Od sama početka zapadnoeuropskoga kazališta (antike!) emocija i politika dvije su temeljne odrednice kazališta jer su i dvije temeljne odrednice i osnovne potrebe ljudskoga života: emocija pokušava osjetiti, a intelekt razumjeti i promišljati o životu.

U godini koja je upravo prošla u kazalištu najvažnijom mi se čini pojava dviju retro tendencija. Prva je povratak emociji. Naime, najzanimljivije prošlogodišnje predstave napravljene su prema jakim dramskim, uglavnom domaćim, tekstovima, ali iz osjećaja potrebe za emocijom, iz potrebe da se o njoj progori kao temi, ili da se upravo s pomoću nje komunicira s publikom.

EMOCIJE KAO TEMA

Režijom Našega grada T. Wildera, premijerno izvedena potkraj 2003. godine, taj je povratak najavio Rene Medvešek, umjetnik koji je prije desetak godina i krenuo iz glume u režiju u želji da, kao osamljena lasta, stvara kazalište upravo iz propitivanja osnovnih ljudskih emocija. Pričom o dvjema susjednim obiteljima malog američkog gradića Naš grad uspio je dojmljivo progovoriti o naoko malim i neznatnim stvarima, a zapravo o ljudskim emocijama samim - ljubavi prema obitelji, prijateljima, zajednici.

U tom stilu vraćanja emociji rađene su i uspješne predstave domaćih autora, poput monodrame o patnjama žene u ratu, Slike Marijine Lydije Scheuerman Hodak (HNK Osijek, režija Slaven Špišić), priče o muškarcu i ženi Hajdemo skakati po tim oblacima Elvisa Bošnjaka (HNK Split) ili ženama u najosjetljivijem trenutku njihova života, trudnoći i bolesti, Prije sna Lade Kaštelan (DK Gavella), obje u režiji Nenni Delmestre. Čak su i stariji, ugledni redatelji, posežući za domaćim klasicima i postavljajući ih na velikim scenama nacionalnih kazališta ili uglednih festivala, najvažnije predstave napravili upravo uz pomoć povratka emociji - od Vojnovićeva Ekvinocija u režiji Joška Juvančića (Festival Dubrovnik) i Marinkovićeva/Martinac Otoka sv. Ciprijana u režiji Ivice Kunčevića (HNK Split), do Marinkovićeve Glorije u režiji Božidara Violića (HNK Zagreb), a tu je i Šenoina Ljubica u režiji Georgija Para (Histrioni), koja parodijski govori o emociji i njezinoj krivoj uporabi.

Mala scena tu tendenciju njeguje izborom stranih tekstova, od prošlogodišnje Plave sobe (koja je iz nepoznata razloga zadržala engleski naslov Blue Room) Davida Harea do ovogodišnjega Dokaza Davida Auburna ili Ciranoa Joa Roetsa za mlade, a sve u režiji Ivice Šimića. A kad smo već kod mladih, valja spomenuti Trg ratnika Nicka Wooda (režija Dražen Ferenčina) u Virovitici, koja govori o osjećaju djece prognanika u stranom svijetu.

Zanimljiv je slučaj Opasnih veza na programu DK Gavelle, koja ih je postavila na repertoar upravo iz osjećaja potrebe povratka emociji. Prvo su zaboravili da je Christopher Hampton dramatizirao roman Choderlosa de Laclosa iz 18. stoljeća pa su kao autori morali biti istaknuti obojica, a ne samo dramatizator! Zatim je režija Ivana Lea Leme, slijedeći pomodne redateljske režije hladnih slika i odmaknutih likova, uspjela potpuno poništiti emociju u toj predstavi i tako napraviti dosadnu predstavu iz jedne zajamčene uspješnice - sjetimo se samo odlične davne Violićeve režije u Teatru ITD s Asjom Jovanović, Dubravkom Miletić i Božidarom Bobanom.

POVRATAK POLITIČKOJ DRAMI

Drugi važan povratak u hrvatskom kazalištu prošle je godine povratak političkoj drami, dakle drami koja pokušava odgovoriti na pitanje koje su to političke i društvene sile koje upravljaju našim životima. Nakon osamostaljenja Hrvatske do tada najsubverzivniji autori ili su dramski zašutjeli i otišli u druge žanrove (Brešan, Kušan, Fabrio, Bužimski, Mujčić) ili pišu neke druge dramske vrste (Bakmaz, Senker, Škrabe), a slično se dogodilo i u drugim bivšim republikama Jugoslavije. Kao da je s osamostaljenjem država (ratom i političkim promjenama) pisac izgubio jasno definiranu silu (ili njezinu personifikaciju) koja vlada našim životima.

Ono što nam se posljednjih godina nudilo kao politička drama bila je takozvana nova europska drama, koja je bezuspješno tvrdila da je politika puki prikaz šokantnih slika s ruba društva. Ta se drama najavljivala s velikom pompom, ali kratko ostajala na repertoaru i to od ranijih predstava poput Gavellinih Parazita ili Popcorna do ovogodišnjega Ravenhilova Shopping and Fucking, (koji je također postavljen s izvornim engleskim naslovom) u Teatru ITD.

Drugi oblik političke drame koji nam se nudio bio je obračun s poviješću. Od Latinovicza i Vitezova dramaturškog i režijskog istraživanja Krleže (DK Gavella), koji propituje blato u koje hrvatski intelektualac uvijek upada, preko Šnajderova ponovnog bavljenja ustašama ovaj put u Petom evanđelju (ZKM, režija Branko Brezovac), do Šerbedžijina kazališta na Brijunima, u kojem propituje grijehe prošloga sustava tražeći uzroke njegove propasti - kazališni su ljudi pokušavali shvatiti što nam se dogodilo tražeći odgovore u prošlim situacijama i događanjima. Različita uspjeha (Vitezova je adaptacija scenski značajna, Šnajderova predstava imala je velik medijski odjek, ali nema publike, a Šerbedžijin eksperiment ove je godine propao do te mjere da ga nisu došli ni pokazati u Zagreb) taj pristup ne može biti dovoljan odgovor na probleme naše zbilje jer unatoč duhovima prošlosti koji stalno izviru iz naših boca, svijet ide dalje i uspostavljaju se novi omjeri snaga u njemu, snaga koje dotiču i nas.

Tako da se pravi povratak političkoj drami dogodio prošle godine s dramom Mire Gavrana Kako ubiti predsjednika (Teatar ITD, režija Zoran Mužić), jer je napisana s tezom da danas naše živote ne određuju ni više ili manje nacionalističke vlade, ni birokracija i njezini aparatčiki, ni mafija, nego globalizacija. Globalizacija je shvaćena kao amerikanizacija (vidjeti koliko je predstava u nas igrano s engleskim naslovima!), a drama prikazuje četiri lika koja se prema tom suvremenom fenomenu određuju na četiri različita načina - od posezanja za terorizmom do pronalaženja izlaza u duhovnim vrijednostima.

RETRO ILI POTREBA ZA TEMELJIMA

Te se tendencije osjećaju i u svijetu. Velika Britanija, koja nas je posljednjih godina opskrbljivala tekstovima punim krvi i sperme, sada izvozi tekstove koji govore o emocijama poput Pod plavim nebom Davida Eldrigea o ljubavi nekoliko učiteljskih parova ili Susjedi Henryja Adamsa o susjedima koji postaju obitelj. S druge strane najveći hitovi prošle godine na londonskim scenama bili su tzv. verbatim - dokumentarno političko kazalište, od pravih i stvarnih izjava političara (na primjer Stuff Happens Davida Harea prema poznatoj rečenici Donalda Rumsfelda, kojom je ispričao pljačku nakon osvajanja Bagdada) do žrtava te politike (na primjer Guantanamo Victorije Brittain, svjedočanstva rodbine zatočenih u američkom logoru za afganistanske ratne zarobljenike).

Ove sam tendencije nazvala retro tendencijama, jer one i jesu povratak, povratak temeljima kazališta. Od sama početka zapadnoeuropskoga kazališta (antike!) emocija i politika dvije su temeljne odrednice kazališta jer su i dvije temeljne odrednice i osnovne potrebe ljudskoga života: emocija pokušava osjetiti, a intelekt razumjeti i promišljati o životu. Treća je duhovnost, dakle pomišljanje i doživljavanje onostranog, ali na nju ćemo u kazalištu još malo pričekati. No, mnogo smo dobili ako se dvije tendencije iz prošle godine nastave, jer to znači da su hrvatska kazališta na putu oporavka i povratka vlastitoj biti.

Sanja Nikčević