Pejzažno i portretno

Pejzažno i portretno

Namjera je autorice izložbe bila pružiti uvid u samu zbirku, stvoriti polazište za njezinu potpuniju obradu kako bi se kao konačni cilj moglo temeljitije obraditi nacionalno slikarstvo toga razdoblja

Iako u zagrebačkoj Modernoj galeriji još traju građevinski radovi, njezini su kustosi i dalje aktivni. Tako je potkraj godine Dajana Vlaisavljević priredila izložbu pod nazivom Strani slikari 19. stoljeća (28. prosinca 2004 - 30. siječnja 2005). Riječ je o sedamdesetak najkvalitetnijih djela iz Galerijine zbirke. Namjera je autorice izložbe bila pružiti uvid u samu zbirku, stvoriti polazište za njezinu potpuniju obradu kako bi se kao konačni cilj moglo temeljitije obraditi nacionalno slikarstvo toga razdoblja.

To je jedino moguće nakon razumijevanja tadašnje kulturne, ali i društveno-političke situacije u Europi. Veći broj naprednih impulsa dolazio je iz centara poput Pariza. Ondašnja je kritika u početku zbog nerazumijevanja odbijala umjetnike poput Maneta i Moneta. No zbog obrata koji se od tada dogodio danas su onodobni eminentni slikari, pretežno pripadnici akademskoga stila, ili potpunoma zaboravljeni ili upravo na primjerima njihovih djela povjesničari umjetnosti tumače avangardnost i genijalnost tih drugih. U srednjoj je Europi, kamo i mi pripadamo, situacija bila mnogo manje napeta, kreativna trvenja kao da su izgubila na oštrini u tokovima prevladavajućega bidermajera.

HETEROGENOST ZBIRKE

Zbirku majstora Moderne galerije, koja heterogenost duguje upravo spontanom, a ne sustavnom sakupljanju radova, tvore djela tadašnjih mainstream-autora, što znači da je naše visoko društvo bilo upoznato s tokovima ondašnje mode, ali i da nije moglo, u skladu s povijesnom situacijom zbog koje su mnoge stvari bile preče od umjetnosti (primjerice koji će nam jezik biti službeni), promišljati dva koraka unaprijed.

Na ovoj je izložbi predstavljeno četrdseset i sedam autora, mađarskih, austrijskih, čeških, njemačkih, poljskih, ruskih, talijanskih, engleskih, francuskih i američkih, sa sedamdeset tri slike, koje se tematski mogu podijeliti u skupine: pejzažno slikarstvo, portretno slikarstvo, povijesno slikarstvo i alegorijsko-mitološke kompozicije, sakralno slikarstvo, žanr-slikarstvo i animalizam. I unutar tih podcjelina vidljiva je stilska i kvalitativna raznolikost.

Što se pejzažnoga slikarstva tiče, ta se raznovrsnost očituje primjerice u sučeljenu odnosu klasicističkih topografskih veduta Franza Jaschkea, manje umjetničke, a veće dokumentarne vrijednosti, te stiliziranih pejzaža simboličkog naboja Nikolasa Roericha, iznimno slojevite umjetničke ličnosti. Portreti su dosta zastupljeni u zbirci, i to sa svojim podvrstama - konjičkim (npr. Albrecht Adam, Martin Agnesi na konju) i reprezentativnim portretom. Varijacije su od zanatski besprijekorna, ali emotivno prazna Portreta austrijske carice Elizabete Franza Xavera Winterhaltera do intimnijeg i stilski inovativnijeg Portreta gospođe Jaroslava Čermaka.

Isti je autor važan i za povijesno slikarstvo te alegorijsko-mitološke kompozicije posebno karakteristične za razdoblje romantizma. Čermak koji je prešao Njemačku, Italiju, Francusku (čak održavao vezu s Victorom Hugoom!), zatim hrvatsku obalu, Bosnu i Hercegovinu te Crnu Goru, na naše je slikarstvo, točnije na Vlahu Bukovca, utjecao scenama u duhu akademskog realizma, snažnoga dramatskog i emocionalnog naboja, iz turskih ratova (Ranjeni Crnogorac).

Slike sakralne tematike slabije su zastupljene, no njihovi se autori ubrajaju među najvažnije slikare (Alessandro Castelli, Nicola Consoni, Leopold Kupelwieser). Za nas su bitni otac i sin, Aleksander Maximilian i Ludwig Seitz, koje je biskup Strossmayer angažirao za izradu fresaka đakovačke katedrale.

Unutar tematske skupine žanra i animalizma na izložbi nalazimo scene raskalašena života Carla Duxe, slikara pod utjecajem baroknoga, holandskog žanr-slikarstva, dopadljiv prizor Na izvoru Uroša Predića, zatim u onodobnoga građanstva popularne slike peradi (Max Hänger) i mačaka (H. Oxhumg) te djela Juliusa von Blaasa i Jaroslava Vešina, koja ujedinjuju elemente žanra i animalističku vještinu.

Prikazujući djela europskih majstora, autorica izložbe na posredan način zacrtava osnove proučavanja nacionalne baštine. Još potpuniji uvid dobio bi se obradom privatnih zbirki, što ostaje poticaj i zadaća za buduće projekte.

Barbara Vujanović