Oni koji se okreću

Oni koji se okreću

Kružno kretanje i vrtnja mavlavija nadahnuta je kozmičkim simbolizmom, vrtnjom planeta oko Sunca, vrtlogom života u težnji za Bogom

Plesni obredi derviša oduvijek su fascinirali zapadnjake. Plesna vrtnja koja je, prema nekim opisima, katkada završavala suludim tempom i ekstatičnim stanjem u kojima su se derviši mogli probadati bez ikakva znaka boli, i bez kapi krvi, upućivala je na arhetipove i potvrđivala vjerovanja u moć plesa koji čovjeka moše učiniti neranjivim.

Turski mevlana-derviši (mavlavije, mevlevije, kako ih zovu u Bosni, gdje je, pokraj Sarajeva, također bila tekija njihova reda), koji su u organizaciji Multikulture i Croatia osiguranja nastupili u KD Lisinski u nedjelju 16. siječnja 2005, daleko su od tih divljih priča. Svečani, mirni, pažljivi, misaoni i predani, izveli su pred prepunom dvoranom glazbeno-plesni obred Sema (Vrtnja).

Derviši su skromni, povučeni i pobožni ljudi, islamski mistici čiji se obred sastoji od glazbe, pjesme i plesa. Služe jedni drugima i božanskom Svijetu; ništa ne posjeduju, a nastupima ostvaruju donacije za svoj hram. Kružno kretanje i vrtnja mavlavija nadahnuta je kozmičkim simbolizmom, vrtnjom planeta oko Sunca, vrtlogom života u težnji za Bogom.

Svi sudionici izvedena ceremonijala (jer ne možemo govoriti o izvođačima u, u nas, uvriježenom smislu profesionalnih umjetnika), bez obzira na spol, jednako su odjeveni, jednako se polagano kreću, u neobičnoj kombinaciji dostojanstva i poniznosti. Odostraga se postavlja zbor/orkestar s tradicionalnim glazbalima, odnosno zvučna pratnja ceremonije. Svi su u crnim ogrtačima i s visokim kapama od devine dlake koje simboliziraju nadgrobni spomenik. Crvena ovčja koža sa strane na podu označava grob, mjesto Mevlane Celaleddin-i Rumija (osnivača, učitelja reda i najvećega sufističkog pjesnika iz 13. stoljeća), prema kojem i pred kojim međusobno izvode naklone glave, i s kojega poslije kreću u okretanje.

PLESNI MISTICI

Šeik koji vodi obred stoji na koži, a Rumijevi sljedbenici semazeni, nakon što skinu crne ogrtače i zasvijetle (kao uskrsli, ponovno rođeni) u haljinama, bijelim, ali i različitih lijepih boja, naklonom glave kreću u selame - pozdrave. Tekst pozdrava usporediv je biblijskim psalmima: veliča Boga kao ljubav, pravednost, tješitelja, ljepotu stvorenoga Svijeta, očekivani Konačni sud, Uskrsnuće...

Sama tehnika vrtnje islamskih plesnih mistika uistinu zadivljuje. Semazeni drže čistu, dakako i simboličnu, vertikalu, a ruke su im prekrižene na prsima (šake su na ramenima). Impuls kreće iz naklona glave, i glava cijelo vrijeme ostaje opušteno nagnuta, predana. Ruke polako klize prema dolje, a onda ih sile vrtnje diže i održava negdje u visini ramena. Dlan desne ruke okrenut je prema gore, nebesima, spremna da primi Božju dobrotu, dok je dlan lijeve lagano opušten prema zemlji, u gesti darivanja. Tijekom okretanja ni u jednom trenutku ne gube vertikalu. Zapravo lijeva noga je dio te vertikalne osi tijela, a desna je stalno križa, grabi oko nje i odgurujući se od tla okreće. I dok noge imaju neki svoj ritam, tijelo oko kojeg je raširena haljina, mirno, prepušteno plovi u prostoru, poput cvijeta na vodenoj struji. Trajanje je određeno duljinom pjesme, ali imate dojam da bi oni to mogli još jako dugo, polagano izlazeći iz vremena i prostora u neku drugu dimenziju. Po završetku svakoga pozdrava oni odjednom mirno stanu, prekriže ruke i polagano othodaju krug do šeika na crvenoj koži.

Dakako, mi izvedene pozdrave možemo razlikovati jedino po duljini okretanja, ali lijepo je, i poslije, prisjećajući se procvjetalih derviša čitati stihove iz obreda Sema tiskane u programu ove začudne poetsko plesno glazbene večeri: ...Za vas koji moje tajne ne razumijete / Ja sam na svoja usta stavio lokot. / O, zbore! Reci sviračima da ustanu. / Sada je vrijeme za vječnu opijenost!...

Maja Đurinović