NOVI ZAKON VRAĆA KAZALIŠTU ŽIVOST

NOVI ZAKON VRAĆA KAZALIŠTU ŽIVOST

Ne mislim da će ljudi ostati na cesti, kako to katastrofičari predviđaju. Ako svi, kako kažu, odemo na cestu, tko će glumiti u 36 kazališta (brojka je izrečena na dodjeli nagrada hrvatskoga glumišta prošle godine) i još, vjerovali ili ne, stotinjak kazališnih družina? Budući da na našem kazališnom tržištu trenutačno radi manje od tristo glumaca, jasno je da je priča sa svi ćemo na cestu samo - priča

Kakvi su vaši dojmovi o raspravi o Zakonu u kazalištu?

- Ministarstvo kulture donijelo je Nacrt prijedloga Zakona o kazalištu 20. studenoga 2004. Nakon toga Nacrt je doživio mnogo promjena, svakoga su ponedjeljka u Ministarstvu kulture o njemu raspravljali ljudi iz raznih segmenata našega kazališnog života. Rasprava je bila argumentirana i vođena u vrlo demokratskom duhu, argumenti su bili jedini razlog zbog kojeg su neki dijelovi Nacrta doživjeli promjene. U ovom trenutku čeka se zakonodavac, koji će donijeti Prijedlog zakona, koji bi trebao ići u dalji postupak. Kakav će konačni prijedlog biti, u ovom trenutku još ne znam, ali kao sudionik tih razgovora mogu reći svoje mišljenje. Osobno sam više nego zadovoljna kako je vođena rasprava i, iako se činilo da su one silne tribine iz 2003. koje je organizirala naša mala radna grupa pri HDDU-u bile izgubljeno vrijeme, pokazalo se da su itekako pridonijele kristalizaciji stavova i da se lavina promjena ipak kreće. Novi bi ZOK trebao stupiti na snagu 1. siječnja 2006. i ja se nadam da će se do onda još mnogo toga raspraviti i razjasniti u svrhu poboljšanja našega kazališnog života.

Gotovo u svim profesijama samo je po sebi razumljivo da čovjek radi za poslodavca s kojim ima potpisan ugovor o radu. Zašto u kazalištu većina ljudi misli da to ne bi trebalo biti tako

Trebaju li se, po vama, kazališni umjetnici zapošljavati na određeno ili na neodređeno vrijeme i zašto?

- Po meni zapošljavanje na neodređeno vrijeme u kategoriji umjetnosti u suprotnosti je s umjetnošću samom. Jedino zapošljavanje na određeno vrijeme može davati život i živost kazalištu. I inače mislim da je zapošljavanje na određeno vrijeme nešto što stimulira, a zapošljavanje na neodređeno vrijeme nešto što na neki način uspavljuje čovjeka. U kazalištu je to još izraženije nego u drugim segmentima života. Prijedlog novoga ZOK-a predviđa zapošljavanje na četiri, dvije, jednu godinu ili po projektu. Zapošljavati se može po pozivu ili putem audicije. No, to ne bi trebale biti audicije kakva je bila ona čuvena u HNK prije nekoliko godina, općenita audicija, nego bi trebale biti audicije za konkretne uloge. Ne treba zaboraviti i veliku mogućnost samozapošljavanja u našem poslu, kao i to da baš glumački posao, osim rada u kazalištu, nudi i širok spektar različitih poslova koji se mogu raditi.

U ovom trenutku audicije su bauk koji kruži među glumcima. Dok glumci srednjih godina i oni stariji tvrde da su audicije potpuno promašen način dobivanja posla, mladi su se već jako dobro prilagodili tomu u svijetu posve uobičajenu načinu dobivanja posla. Kad smo prije dvije i pol godine u Maloj sceni oglasili prvu audiciju za glumce, rezultat je bio porazan. Iskreno, bili smo posve obeshrabreni i uistinu razočarani. No, nismo odustali. I to je bila dobra odluka. Za predstavu Dokaz na audiciju je došlo 25 glumaca! Tada su nam govorili da je to zato što je riječ o predstavi za odrasle. No, za predstavu Bio jednom jedan zmaj, dakle, predstavu za djecu od pet godina na više, došlo je opet više od dvadeset ljudi. Kad nam je za Odštetu ponovno došlo više od 25 ljudi, više nismo bili iznenađeni, i to je potvrdilo da se mladi ljudi žele provjeriti na audiciji i žele dobiti posao. Sad smo krenuli još dalje, podjele za naše dvije posljednje predstave napravili smo u alternacijama. Dodatni stimulans!

Jasno da je starijim ljudima teško prebaciti se na novi sustav, no primjena novoga ZOK-a ionako ne bi trebala, po mom mišljenju, obuhvatiti umjetnike koji u trenutku stupanja ZOK-a na snagu imaju ugovore o radu na neodređeno vrijeme. Mislim da bi bilo najbolje preuzeti slovenski model, što znači da nema drastičnih rezova i promjena, nego da kako ljudi ulaze u sustav - ulaze prema novom ZOK-u, a ne na stari način. Vrlo brzo, za nekoliko godina, stvari bi se počele mijenjati, a bez velikih stresova.

Što mislite o rokovima koje novi zakon propisuje za prelazak u radni odnos na neodređeno vrijeme: 25 godina u drami, 20 u operi i 18 u baletu? Nose li navedene odredbe opasnost za umjetnike koji se približavaju toj dobi? Osobito u baletu i operi u tim godinama umjetnici često nisu u na vrhuncu snaga, odnosno može se lako dogoditi da ih onda nitko više neće uzeti u stalni radni odnos jer bi ih morao držati do mirovine, nego će radije uzeti nekog mlađeg o kojem nije dužan dugoročno skrbiti. Postoji opasnost diskriminacije umjetnika srednje generacije, koji su upravo pred godinom ulaska u stalni radni u odnosu na mlade, koje se ne mora stalno zapošljavati.

- Mislim da su to dobro određeni rokovi za dramu. Za operu i balet ne mogu vam reći, jer ne poznajem dovoljno specifičnosti posla.

Više ima uloga u dramskoj literaturi za srednju i stariju generaciju nego za mlade. Također mislim da ne možete za neku ulogu u kojoj vam treba glumac ili glumica od pedeset godina uzeti mlada glumca. To bi bilo smiješno.

Pogledajte strukture ansambala u našim kazalištima pa ćete vidjeti tko čini temelj ansambla. I to se sigurno neće mijenjati.

Osim toga, uvijek je najveća potražnja za glumcima srednje generacije. Ako uzmete koliko iz jedne generacije mladih ljudi upiše akademiju i koliko ih ostane u tom poslu do pedesete godine, vidjet ćete da ih dosta na tom putu ne ostaje u glumi. U mojem naraštaju, recimo, koji bi sad bio taj kritični naraštaj, kako vi kažete, od sedam žena koliko nas je upisalo glumu poslom se bavimo samo Mladena Dervenkar i ja (i to ne previše). Zapravo, posve nedovoljno za jednu generaciju.

Kako mislite da će se izmjene Zakona o porezu na dohodak kojima je porez na honorare koji poslodavac plaća smanjen sa 35 na 25 posto, a paušalni odbitak sa 40 na 30 posto, odraziti na umjetnike honorarce, koji nisu u stalnom radnom odnosu, s obzirom da se honorar najčešće dogovara u neto iznosu?

- Umjetnici bi trebali shvatiti da je primanje u bruto iznosu naprosto mnogo bolja varijanta i da će u konačnici dobiti više novca. Znam da ćete reći da su umjetnici - umjetnici i da je to preteško za njih. Ja ne mislim tako. Potrebno je uložiti zaista malen napor, a novca će imati više. I to je nešto što treba mijenjati - način razmišljanja o porezu, poreznoj prijavi i vođenju vlastitog računovodstva kao važne zadaće svakoga pojedinca. Umjetnici imaju i porezne olakšice koje također moraju naučiti iskoristiti.

Mislim da bi tu HDDU mogao nešto napraviti, organizirati predavanje za umjetnike da im se objasne osnovne stvari, otisnuti možda knjižicu s uputama, eventualno postaviti na web-stranice HDDU-a te upute. Stalno slušam kako su poslodavci zakinuli umjetnike za osobnu olakšicu od 25 posto. Kada bi se umjetnici uputili o svojim pravima mislim da bi zlouboraba bilo manje.

Kakve bi bile vjerojatne umjetničke, a kakve društvene posljedice provođenja novoga Zakona o kazalištu?

- Mislim da bi i jedne i druge posljedice bile pozitivne. Umjetničke bi pridonijele živosti u kazališnom životu, omogućile bi umjetniku da sam izabere karijeru unutar svojih mogućnosti, a ne da uvijek bude izabran i da mu, de facto, netko drugi odlučuje o cijelom umjetničkom životu. Izbor je ono što je vrlo vrijedna posljedica takvih novih odnosa. Što se socijalnog statusa tiče, mislim da tu zaista ne bi trebalo biti problema, jer u Hrvatskoj ima veće potrebe za glumcima nego što ima glumaca. Novi ZOK predviđa i pretvaranje kazališnih kuća u kazališta, dakle otvaranje novih ansambala i radnih mjesta za glumce. Ne mislim da će ljudi ostati na cesti, kako to katastrofičari predviđaju. Ako svi, kako kažu, odemo na cestu, tko će glumiti u 36 kazališta (brojka je izrečena na dodjeli nagrada hrvatskoga glumišta prošle godine) i još, vjerovali ili ne, stotinjak kazališnih družina? Budući da na našem kazališnom tržištu trenutačno radi manje od tristo glumaca, jasno je da je priča sa svi ćemo na cestu samo - priča. Također smatram da će u novom načinu organizacije zarade biti - veće.

Mislim da je zbog boljeg razumijevanja potrebno naglasiti da ansambli i dalje ostaju, ali s većom fluktuacijom. Pozitivne strane veće fluktuacije glumaca možete vidjeti na nekim primjerima i u sadašnjem sustavu. Primjerice, u posljednjih nekoliko godina najbolje predstave, predstave koje redovito osvajaju nagrade hrvatskoga glumišta za najbolju predstavu, dolaze sa Dubrovačkih ljetnjih igara. Isti redatelji kao i u drugim, redovitim produkcijama režiraju predstave, isti glumci igraju, a kvaliteta je predstava redovito bolja nego u redovnoj produkciji. Zašto? Postoje dva razloga: jedan je što umjetnici kad dođu u Dubrovnik rade samo taj posao i nisu rastrgani po različitim kazalištima, radijskim stanicama, televiziji, filmu. Posvećeni su ulozi koju rade i to se jasno vidi i u rezultatu. Druga je, ne manje bitna, stvar da su u ansamblu Dubrovačkih ljetnjih igara glumci ispremiješani. Ne gledaju ista lica na pozornici koja godinama gledaju u svom kazalištu, u koje su jednom došli, a ostali zauvijek, neke druge energije i nadahnuća susreću se na pozornici. I uspjeh je gotovo pa zajamčen. Obje te situacije predviđaju se novim Zakonom o kazalištu: članak kojim se regulira da umjetnik radi isključivo za poslodavca s kojim ima sklopljen ugovor o radu i članak koji predviđa potpisivanje ugovora o radu na određeno vrijeme.

Gotovo u svim profesijama samo je po sebi razumljivo da čovjek radi za poslodavca s kojim ima potpisan ugovor o radu. Zašto u kazalištu većina ljudi misli da to ne bi trebalo biti tako, ja ne znam. Ali mislim da na tome treba raditi, objasniti ljudima da je to nešto što bi samo po sebi trebalo biti razumljivo.

Također se razgovaralo o tome da se pojednostavni prelazak iz statusa samostalnog umjetnika na ugovor o radu i obrnuto. Tim pojednostavnjenjem postupka umjetnicima bi se i formalno olakšao prelazak iz jednoga statusa u drugi i ne bi bilo psiholoških prepreka.

Ne treba zaboraviti da je u Hrvatskoj zaista lakše biti mladi umjetnik nego, na primjer, mladi znanstvenik.

Zapošljavanje na neodređeno vrijeme u kategoriji umjetnosti u suprotnosti je s umjetnošću samom

Očekujete li pobune i štrajkove glumačkih sindikata zbog Zakona?

- U Hrvatskoj, kad govorimo o drami, postoji samo jedan sindikat, a to je sindikat zaposlenih glumaca, koji je dio sindikata zaposlenih u kulturi. Najveći problem predstojeće reforme upravo je nedostatak pravoga sindikata koji bi štitio prava struke. Postojeći sindikat ne štiti struku. Također ne štiti prava samostalnih umjetnika, a ni onih umjetnika koji nemaju status i nisu članovu HZSU-a. Ne štiti ni prava ostalih umjetnika koje rade u kazalištu (dramaturzi, redatelji, dramski pisci, kostimografi, scenografi...). A hoće li se taj segment ljudi koje bi novi ZOK trebao obuhvatiti odlučiti na štrajk, ne bih znala reći. Štrajk je legitimno pravo, pitanje je samo argumentacije.

Mislim da je upravo pitanje sindikata najslabija točka reforme. U najkraće moguće vrijeme trebali bi se postaviti temelji sveobuhvatnoga sindikata koji bi štitio sve profesije koje rade u kazalištu. Sindikat mora biti druga strana na vagi, treba štititi umjetnike od toga da se dobra ideja promjene ne pretvori u nešto što bi mogao biti podivljali kapitalizam. Osim toga, sindikat bi morao štititi profesionalne umjetnike od sve žešće navale amatera u našu profesiju i regulirati nered koji vlada na tržištu. To može napraviti samo sindikat. Valja također uzeti u obzir da se Zakon o strancima već promijenio i da nema više nikakvih ograničenja za rad stranaca u Hrvatskoj. Mislim da bi i tu sindikat morao odigrati važnu ulogu. U ovom trenutku još nismo osjetili otvaranje, ali pitanje je dana kada ćemo ga osjetiti. Zakonodavac nam ne može ponuditi taj segment reforme, za to se moramo pobrinuti sami, no, nažalost, ne vidim kako bi se to moglo napraviti. Još prije otprilike dvije godine nas nekoliko ukazivao je na potrebu osnivanja sveobuhvatnoga sindikata, ali je prijedlog sindikatu zaposlenih glumaca u kulturi da se otvore bio jednoglasno odbijen.

Da ne govorim o tome da bi sindikat trebao štititi umjetnike i u segmentu plaćanja honorara. Javna je stvar da je HNK nekim umjetnicima dužan i po četrdeset tisuća kuna, i to dulje vrijeme, svakako dulje od svakoga zakonskog roka plaćanja. Kada bi postojao sindikat o kojem govorim, takva nevjerojatna situacija bila bi jednostavno - nemoguća.

Što mislite o razdvajanju ovlasti intendanta i poslovnoga ravnatelja nacionalnih kazališta na način kako je predloženo u zakonu?

- U svim velikim kućama u svijetu imate intendanta i poslovnoga ravnatelja. Pritom je svatko čuo za Trevora Nunna, a nitko za Genistu Mcintosh (poslovnu ravnateljicu) Royal National Theatra. Intendant, umjetnički ravnatelj, glava je kazališta, a poslovni ravnatelj pomoćnik je intendanta za pitanja poslovanja. Mislim da je to jako dobra i korisna promjena. Osobno mislim da je pomoćnik za poslovanje u većini slučajeva potreban i dobrodošao i u manjim kućama, ne samo u onim nacionalnim. No, zakonodavac je to dao na izbor u gradska i ostala kazališta. Moram priznati da sam po vlastitu iskustvu iznimno sklona takvoj podjeli.

No, sve lijepe ideje past će u vodu ako program ne bude taj po kojem će netko voditi neko kazalište ili ne. Sve dok političke stranke budu postavljale ravnatelje bez obzira na umjetnički program - bilo kakav Zakon o kazalištu bit će besmislen.

U prijedlogu zakona stoji i da se intendant i poslovni ravnatelj imenuju na temelju predloženoga četverogodišnjeg programa rada. Je li moguće imati odvojene umjetničke i financijske planove rada, s obzirom da financije najviše ovise o programu?

Prijedlog ZOK-a o kojem vi govorite (od 20. studenoga 2004) u raspravi je doživio već mnogo promjena (na bolje). Tako je i u tom dijelu već raspravljen i promijenjen u smislu da umjetnički i poslovni ravnatelj dolaze u timu. S time da je intendant (umjetnički ravnatelj) taj koji je glava kazališta, a poslovni je ravnatelj onaj koji financijski i poslovno provodi program intendanta.

Što mislite o prijedlogu da poslovni ravnatelj kazalište ne može biti netko s završenom Akademijom dramske umjetnosti, nego osoba koja je završila ekonomski ili pravni fakultet ili studij kulturnoga menadžmenta? Može li kazalište predstavljati i njime poslovno upravljati netko tko uopće nema veze s kazališnim svijetom?

- I po tom je pitanju zakonodavac već prihvatio promjene koje je predložila radna skupina. Naime, na Akademiji dramskih umjetnosti već imamo studij produkcije (organizacije) pa je i to uvedeno u novi prijedlog ZOK-a.

Jasno da kazalište ima svoje specifičnosti, ali osnove dobra poslovanja jednake su u svim djelatnostima. Ne mislim da je velika prepreka da ekonomist postane poslovni ravnatelj kazališta.

Kako ste zadovoljni odredbama koje reguliraju rad privatnih kazališta?

- Iskreno, ne gledam na novi ZOK iz uska gledišta privatnika. Mislim da jedino promjena koja će unijeti novi način razmišljanja u cjelokupan kazališni život može rezultirati pomacima. Kada bi se promjene u novom ZOK-u odnosile samo na privatnike ili samo na institucije - ne bi bilo dobro. Ako se uredi rad nacionalnih kuća i gradskih kazališta, i nama će na dnu te piramide biti lakše i bolje raditi. Jasno je da će nam biti teže dobiti neke glumce nego što je bilo dosad, ali mislim da imamo mnogo više dobrih glumaca nego što se to vidi po našim kazalištima i da će šansu da se pokažu i u drukčijem svjetlu tako dobiti mnogi glumci koji su zbog tko zna kojih razloga i predrasuda bili u drugom planu.

Osim toga, mislim da će nama malima biti daleko jednostavnije raditi kada veliki budu imali unaprijed postavljen svoj plan.

Prijedlog ZOK-a nije za privatna kazlišta napravio ono što je, recimo, u Sloveniji već na snazi, a to je da, ako privatno kazalište radi programe koji su u interesu grada ili države, ima pravo i na sredstva za opremu prostora, materijalne troškove, plaće. Takve stvari nisam ni predlagala, jer mislim da bi to donijelo mnogo više zle krvi nego što bi od toga bilo koristi.

U mnogim je zemljama, što se financiranja tiče, posve svejedno tko je vlasnik kazališta, važno je kakve predstave radi. No, mi smo na početku toga puta.

Jesu li predviđene odrebe o sprečavanju sukoba interesa dovoljne?

- Po meni nisu, ali, s druge strane, mnogi misle da su odveć stroge. Sve ovisi o tome do koje će se mjere opet pokušati - zaobići zakon. A poznati smo po tome da zakon još nije izglasan, a mi mu već tražimo rupe. Takav smo narod.

Smatrate li neke dosad nespomenute odredbe Zakona spornima ili štetnima?

- Osobno imam prigovore na dio novoga ZOK-a koji se odnosi na upravna vijeća. No, većina kolega smatra da je to nešto što je potrebno i nužno. Svatko je obrazložio svoje mišljenje i više je ljudi do čijega mišljenja držim bilo za. Nemam svježih iskustava koja su imala neke moje kolege u instituciji pa mogu razumjeti njihovu potrebu da se ta vrsta nadzora uvede obvezno. Ali i dalje ne mislim da su upravna vijeća ta koja će riješiti probleme. U nas su upravna vijeća još jedna mogućnost upletanja politike u kazalište, a smatram da politici u kazalištu nije mjesto.

Drugi je mogući način podizanje svijesti ljudi, a to je dugotrajan proces.

Također smatram da bi natječaj za novoga ravnatelja trebao biti završen godinu prije početka mandata kako bi novi ravnatelj imao vremena u potpunosti pripremiti predloženi program i kako bi od prvoga dana bio odgovoran za svoj, a ne za prethodnikov program. Prijedlog je ZOK-a produljeni rok, ali još nedovoljno.

Što mislite o izlasku nekolicine članova HDDU iz Društva, objavljenim razlozima tog čina i najavama osnivanja novog udruženja?

- Stvarno ne mislim ništa. Neka ulazi svatko kamo želi i osniva društvo koje želi. Slobodna je zemlja...

Nevezano uz to smatram da je osnivanje bilo kakva novog društva koje bi okupljalo dramske umjetnike potpuno nevažna i nebitna stvar. Da ste mi rekli da netko osniva novi sindikat, e, to bi me već itekako zainteresiralo.

Društva su po svojoj registraciji udruge, a kao takve nemaju ništa što mislim da bi moglo bitno utjecati na naš kazališni život.

Smatrate li da treba mijenjati i doraditi sadašnji sustav nagrada hrvatskog glumišta i na koji način?

- Naravno. Svoje sam primjedbe i pismeno dala prije nekoliko godina i nosila pravilnike drugih država kolegama na uvid, da saznamo kako to neki drugi rade. Ali bez rezultata. Odgovor je na sve drastičnije prijedloge - nema novca.

Najbitnije je od svega da žiri gleda cjelogodišnju produkciju kazališta. To je jedini način da Nagrada bude zaista relevantna. Sve promjene koje ne bi obuhvaćale gledanje cjelokupne produkcije samo su kozmetika.

Jeste li zadovoljni časopisom Hrvatskoga društva dramskih umjetnika?

- Stvar je izbora koncepcije. Časopis kakav je sada služi jedino tomu da jednoga dana naša djeca izvade s police prašnjavu, lijepo ukoričenu knjigu i vide što se događalo nekih dana u kazalištu u Hrvata. Ja sam sklonija informativnom časopisu od kojega će njegovi čitatelji imati koristi. Ovaj sadašnji to nikako nije.

Smatrate li da se zagrabačka kazališta profiliraju ili idu prema repertoarnoj zbrci?

- Nažalost, jedan od većih problema zagrebačkih kazališta upravo je ta repertoarna zbrka. To je ono što zbunjuje publiku i kazalištu čini medvjeđu uslugu. No, budu li ravnatelji repertoare, kako je predviđeno novim ZOK-om, prezentirali nekoliko godina unaprijed, vlasnik će imati mogućnosti (putem kulturnih vijeća) smanjiti zbrku.

Koje kazališne projekte za djecu pripremate ove godine u Maloj sceni?

- Već početkom veljače (pretpremijere od petoga, a svečana premijera 8. veljače) izlazimo s novom predstavom za djecu od pet do deset godina nizozemske autorice Pauline Mol Bio jednom jedan zmaj. Njezine tekstove Mala scena već je igrala (Bizon i sinovi, Bok, čudovište) i kao i u prošla dva slučaja, Mol uzima poznatu priču (ovaj put priče) da bi ispričala novu priču o putovanju djetinjstvom. Predstavu režira Ivica Šimić. Za viši uzrast, od jedanaest godina i više, pripremamo adaptaciju Ifigenije u Aulidi. Ta je predstava nastavak naše linije igranja klasika za djecu. Nakon Parsifala, Henrika i Cyranoa na redu je Ifigenija. U ciklusu naših predstava pripovjednoga kazališta pripremamo predstavu Skitnica Jakoba Mendela i Gitte Kath, poznatih danskih autora. Iskreno, za potrebe naše publike trebao bi nam još jedan naslov, ali nismo sigurni da ćemo ga uspjeti napraviti zbog financijskih razloga.

Kako će se razvijati Večernja scena Male scene i koje predstave pripremate?

- Kao i do sada, na Večernjoj sceni želimo biti aktualni. Tako da smo naslov koji smo početkom ove godine planirali igrati zamijenili novim - tekstom koji je tek izašao u Londonu i koji itekako korespondira s našim sadašnjim trenutkom. Predstavu Odšteta (Damages) britanskog autora srednje generacije Stevena Thompsona prevela je i režira Nora Krstulović, čija je režija predstave Closer dugo punila Kazalište Gavella. Gotovo cijelu podjelu Nora je izabrala, kako to već dulje vrijeme u Maloj sceni pokušavamo - na audiciji. Jako mi je drago da će u predstavi uz mlade glumce Petru Dugandžić, Maju Petrin, Frana Maškovića i Amara Bukvića prvi put u Maloj sceni igrati Milan Pleština, a nakon dugog vremena u predstavama za odrasle i Ivica Šimić.

Tekst je vrlo zanimljiv i napet, a pitanja do koje mjere novine i novinari mogu utjecati na naš život, imaju li čitatelji pravo na istinitu informaciju ili ne, imaju li novinari pravo uništiti nečiju karijeru ili ne - iznimno su nam zanimljiva danas.

Osim toga, nakon zaista velikog uspjeha predstave Yasmine Reze ŽivotX3 dolazi posve drukčiji tekst, no tekst kakav publika koja dolazi u Malu scenu očekuje. I dalje smo okrenuti urbanom kazalištu i mislim da nećemo u skorije vrijeme odustati od te linije.

Posebno se brinete o popratnim aspektima predstave, od knjiga do CD-ova. Spremate li nešto novo u tom području?

- Dakako. Uz Odštetu izlazi i knjiga-program. Budući da je svečana premijera predviđena za 1. ožujka (pretpremijere od 25. veljače) nova knjiga u biblioteci Male scene izlaze već 24. veljače. Naš paket urbane kulture koji obuhvaća on-line rezervacije, kreativni baby-sitting za vrijeme trajanja večernje predstave subotom, simultano prevođenje na znakovni jezik za osobe oštećena sluha, besplatan ulaz i besplatan koktel po izboru nakon predstave u sklopu programa Theatreclubbing u klubu Gjuro II, proširili smo i na program večera nakon kazališta. U suradnji s gostionicom LR nudimo našoj publici i večeru po posebnoj cijeni nakon predstave, dakako, uz našu ulaznicu.

Već ovoga proljeća ponudit ćemo još jednu novost - english speaking theatre. No, više o tome projektu kada dođe vrijeme za to.

Razgovarao Zlatko Vidačković