Negdje u Africi

Negdje u Africi

Redateljičin sofisticiran autorski svjetonazor, nadahnuto baratanje filmskim izražajnim sredstvima, životno iskustvo, kao i snalaženje u organizacijskim problemima izrade filma, rezultirali su iznimno zanimljivim ostvarenjem

Nakon višegodišnjega asistiranja uglednim svjetskim redateljima (Wim Wenders, Jim Jarmusch, Costa Gavras i drugi), Francuskinja Claire Denis režirala je 1988. svoj debitantski igrani film. Vjerojatno smatrajući da je prošla mladenačke godine traganja za smislom vlastita života (u to vrijeme navršila je četrdesetu) i da posjeduje iskustvo u stvaranju igranoga filma, opravdano je zaobišla početničku fazu iskušavanja u kratkometražnim formama i prionula režiranju cjelovečernjega filma. Rezultat je autobiografskim elementima protkana priča (redateljica je dio djetinjstva provela s obitelji u Africi) o idiličnom djetinjstvu u Kamerunu pedesetih prošloga stoljeća, za vrijeme francuske kolonijalne vladavine, naizgled jednostavne strukture, ali uočljive tematske intrigantnosti i estetske sofisticiranosti.

Budući da je priča iznesena iz perspektive male djevojčice, koja živi s majkom kućanicom (Giulia Boschi) i ocem državnim službenikom (Francois Cluzet), najambicioznije se razmatra njoj neshvatljiv odnos između majke i crnca koji poslužuje u njihovoj kući, prožet međusobnom naklonošću i suzdržanim erotizmom. Nakon što se blizu njihova doma prisilno spusti avion s bijelcima, koji su do uklanjanja kvara prisiljeni stanovati u njihovoj kući, djevojčica ima priliku osjetiti sraz liberalnih pogleda vlastitih roditelja s uglavnom rasistički orijentiranim svjetonazorima pridošlica.

No, Denis je prilično oprezna s umetanjem društveno progresivnih ideja u svoju filmsku priču. Ona je ponajprije vizualna naratorica, umjetnica koja ritmički iznimno precizno i likovno-ugođajno nadahnuto oblikuje filmsku cjelinu. U njezinim pažljivo komponiranim i snimljenim kadrovima osjećaju se ugođaji, boje i mirisi Afrike, lijena i snena ozračja dugih vrućih popodneva, tople nijanse pješčanih sprudova, najezde kućnih insekata i zvukovi noćnih životinja, egzotični mirisi svježeg voća ili pak vonj napuštenih životinjskih strvina.

PRAVA POSLASTICA

Ljudske sudbine pažljivo su usklađene s okolinom koja ih okružuje, između njih postoji nenametljiva interakcija stvorena sofisticiranom naracijom. Kad se već govori o glatkoći pripovijedanja, valja istaknuti i lakoću prelaska između različitih vremenskih razina. Cijela priča zapravo je retrospektiva, prisjećanje mlade žene (Mireille Perrier) koja se nakon niza godina vratila u Kamerun, a prijelazi su izvedeni tijekom njezine vožnje taksijem u tamošnju zračnu luku, vizualno tako vješto (kamerom koja u vožnji prati zelenilo okoliša) da ih gotovo i ne zapažamo.

Najzad vrijedi spomenuti još jednu izrazitu stvaralačku sklonost Claire Denis, istaknutu i u njezinim kasnijim filmovima. Ona je velika umjetnica ljudskih tijela, stvarateljica rijetke darovitosti u predočavanju seksualne privlačnosti svojih likova, sposobna stvoriti snažan erotski potencijal gotovo bez otkrivanja tjelesne golotinje. Redateljičin sofisticiran autorski svjetonazor, nadahnuto baratanje filmskim izražajnim sredstvima, životno iskustvo, kao i snalaženje u organizacijskim problemima izrade filma, nedvojbeno stečeno prethodnom suradnjom s brojnim filmskim ekipama, rezultirali su iznimno zanimljivim ostvarenjem. Iako se naslov odnosi ponajprije na boju kože potlačene rase, ljubiteljima sofisticiranijih ostvarenja nedvojbeno je prava poslastica.

Elvis Lenić