Nasmijane datulje

NA VRH JEZIKA: ALEN GALOVIĆ

Nasmijane datulje

LEDENA ŠUMA

nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;

Janko Polić Kamov: Ledeni blud

Na cesti više nikog nema.

Na mojoj ruci nježna žena snije.

Svud oko nas,

mirisna sniježi tišina.

Cesta nestaje u tmini.

Jedno nas dijete čeka iza šume.

Iza stabala je neki drugi svijet

TVOJU VELIKU,

VELIKU TIŠINU

Gladne su zvijeri pojele njen grob.

Htio sam ti ispričati onog dana

kad je na autobusnoj stanici progutala tablete

iz crne bočice.

Htio sam ti ispričati da su te zvijeri

stvarno postojale.

Strašne i nemoćne.

Kao novorođena djeca,

napuštena u mračnim kontejnerima za smeće.

Gladne su zvijeri pojele njen grob

i pola sata gledale u zemlju koja je letjela prema nebu...

Ha, mislit ćeš da je netko preorao tvoju livadu,

tvoju veliku, veliku tišinu...

ANĐELI

Volio bih sanjati s anđelima.

Ujutro će mi govoriti:

Nikad nećeš voljeti ženu koja brzo korača,

iskrivljenih cipela i krvave suknje.

Nakon nove zore

ispred nas će zasjesti mali isuseki,

koji pjevaju pobožne pjesme

i u kojima treperi nejasna sjena.

Kao fina prašina

na visokom tavanu bez prozora.

SPAVANJE, USKRS

Ispred ogledala prolaze bučni gradovi.

Govore cestama:

Da, to su naša nova, ukleta tijela.

Telefonske govornice u bolničkom predvorju,

bijele plahte,

poštari...

Svećenik viče:

Sutra se smrt odriče svog privilegija!

Sutra smrt neće imati zadnju riječ nad životom!

Slušam. Uzbuđen i zapanjen.

U zrcalu se mijenjao moj lik...

Kako izgleda odijelo od devine dlake?

Kakva je okusa divlji med?

Odlazim zauvijek iz velike, hladne kuće...

ČOVJEK SKAČE U RIJEKU

U našem su dvorištu žene plesale,

zanosne i divlje. Žene koje se grle,

drže ruke na ramenima.

Čovjek skače u rijeku!

Očajne su bile riječi našeg pijanog susjeda.

Nemoćno viče:

Čovjek skače u rijeku!

Riječi ne mogu spasiti čovjeka.

Glasovi žena koje plešu,

zanosne i divlje,

snažniji su od njegovih riječi.

BOLNICA

U bolnicu si otišla dva sata kasnije.

Pomogao ti je zlatni dimnjačar,

sa svojim crnim biciklom

Rekla si mu:

Svi bi dimnjačari htjeli biti srećonosci.

Liječnici su ti objašnjavali:

Slatka si.

U tvojoj duši vidimo tragove ribica,

ribica od sjena i srebra.

Tvoja je duša akvarij za sreću.

RIBE SU PLIVALE U NJEMU

Vlastitim rukama izdubio sam korito za san.

Vene su mi se zato razboljele,

iz njih je izlazila žalost,

pomiješana sa zemljom iz korita...

A ribe su plivale u koritu,

kao u praznom lijesu.

Ispod tamnog neba,

u naborima oblačne, prošivene navlake,

rasplamsavala se pulsirajući

crvenkasta vatrica.

Netko ujutro promuklo poviče:

Potrči do rijeke!

I ribe su plivale u rijeci,

kao u praznom lijesu.

PRAŠUMA

Volio bih postati stablo u prašumi,

a ja sam samo grana u vrbiku.

Puna tjeskobe i plača.

Ipak, mogao bih ući u lišće,

odjenuti tijelo u koru...

A sad, evo,

postajem krošnja u ledenoj šumi!

Ta je promjena

uzvišena i puna nježnosti.

Tijelo je moje od nevidljive zemlje,

bit će to tijelo tamna uspomena

u drugim dušama.

NASMIJANE DATULJE

Tražim u tebi kamene zidine Sane,

arabeske nad prozorima,

obojeno staklo,

jutarnje svjetlo,

planine na zapadu,

gradove na vrhu stijena,

orlova gnijezda,

brodove koji voze kavu,

koralje iz Crvenoga mora,

žarku pustinju,

zelene doline, oaze i polja,

žene sa slamnatim šeširima,

njihova tijela u crnim tkaninama,

bijela sela, palme,

nasmijane datulje ubirem iz tvoga srca,

datulje koje govore:

Hvala, ljube moja.

Alen Galović (Zagreb, 1971) studirao je hrvatski jezik i književnost. Godine 1994. dobio je Gorana za mlade pjesnike, a 1995. nagradu Zlatko Pucak za najbolji pjesnički rukopis. To je pomoglo da do danas objavi tri zbirke: Malo tijelo jutra (SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 1994), Usamljeni fragment (Matica hrvatska, Karlovac, 1995) i Srebrni letač (Naklada MD, Zagreb, 2001) te postane jedno od spominjanijih imena poetske scene. Danas radi kao novinar i, srećom, i dalje, neumorno piše. Iz niza pjesama koje nam je poslao teško je bilo odabrati reprezentativne, pa sam se odlučio za konceptualniji mračniji izbor. Dodatan motiv za ovakav izbor našao sam u Kamovljevim citatima i oksimoronskoj napetosti, a vjerojatno i u tome što mi se pjesma Tvoju veliku, veliku tišinu jako sviđa. No, mračnost odabranih pjesama, koje su odreda nastale blizu smrti, produbljena je i neutralizirana kršćanskim doživljajem svijeta, tako prisutnim i u naslovima i u leksiku. U Galovićevim pjesmama uvijek postoje i stubovi kršćanstva; duša, nagovještaj spasenja, svećenik, sveotkupljujuća ljubav i njezin zanos, najprisutnija u Nasmiješenim datuljama.

Alen Galović poznat je i po svojim recitalima, po meni odreda odveć agresivnim, s obzirom na, inače, uglavnom nježno tijelo njegove poezije, ali ovaj izbor čini mi se primjerenim za galovićevsku viku sa scene, za skandiranje i buđenje, jer riječ je o ključnim stvarima, onima koje dopuštaju povišenu i agresivnu interpretaciju.

Kruno Lokotar