Milovanje zvukom gitare

Milovanje zvukom gitare

Glazba zauvijek ostaje sekundarno sredstvo te se do kraja osjeća kao dodatak filmskoj slici koji baš i nije bio nužan

Marija milosti puna - filmski naslov prepun višeznačnosti što ih dodatno otkriva i razvija sadržaj - djelo je redatelja Joshue Marstona koje u prvim trenucima neodoljivo podsjeća na Slučajnu suputnicu Srećka Jurdane (mlada i lijepa junakinja nezadovoljna obitelji, položajem i uopće životnim statusom, daje otkaz u tvornici u kojoj radi). Dvije junakinje - Jurdanina Vanja i Marstonova Marija - potom kreću na putovanje i svaka proživljava svoju odiseju. No dok se Jurdanina priča zaustavlja na zanimljivu potencijalu, Marston ozbiljno progovara o problemu naivnih mladih djevojaka (tzv. mazgi) upletenih u mrežu dilanja drogom.

Na špici su potpisana dva skladatelja: Jacobo Lieberman i Leonardo Heiblum (dvojica se u svojoj kraćoj glazbenoj karijeri uvijek pojavljuju zajedno). No jedan je skladatelj možda mogao biti dovoljan, jer Marija milosti puna nije tip filma koji odlazimo gledati radi zanimljive glazbe. Dapače, glazba se šturo provlači kroz film (slično kao u Jurdane), ali (za razliku od Jurdane) zadržava koheziju ne pokušavajući opisati pojedine situacije. U početku se čini da se glazbenim brojevima samo nastojalo popuniti prazan prostor. Glazba djelomično jest i to, ali daleko je važnija njezina uloga otkrivanja perspektive nezadovoljne tinejdžerice koja se usred rodnoga grada (s kojim nije zadovoljna), s prijateljima (koje shvaća olako), sestrom (koju ne cijeni) i dečkom (kojeg ne voli), osjeća osamljeno, tužno i prazno. Gitara, kao u filmu najčešći, a također najočekivaniji instrument (Marija živi u Kolumbiji), podcrtava osjećaj praznine i nezadovoljstva.

DVA SVIJETA

Gitara znači i vezu s domovinom. Gitara je dom, majka i baka, poznate ulice i poznata lica s kojima se Marija oprašta prije odlaska na put. Poput zvukova gitare koji miluju sve to, njezin je pogled odsutan, ali nježan - kao da zna da se nikada više neće vratiti.

Strašna pripovijest o prenošenju droge preko granice Sjedinjenih Država odvija se kroz maglu. Zamagljivanju perspektive služi i glazbena podloga, koja se neopazice pretvara u razlivene zvukove. To se osobito čuje u sceni očekivanja prtljage u zračnoj luci, gdje je pronalaženje kovčega prikazano kao nešto strašno bitno, a istodobno iznimno nebitno. U toj je sceni preobrazba jednostavne gitarske glazbe s domaćim mirisom u neraspoznatljivo zvukovno muljanje odlično ocrtala izmaglicu malaksalosti kroz koju se Marija teško probija, pitajući se kako će sve to završiti.

Kada se film počinje odvijati u Sjedinjenim Državama, glazba dolazi k sebi, a Marija postaje prisebnija i odlučnija. No njezina perspektiva pripada samo njoj, pa promjena glazbenoga žanra koji svira na ulici (kolumbijski song posve je drukčiji od američkog) prolazi mimo nje. Istodobno je gledateljima uskraćen i pogled na ono što se dogodilo s Lucy, jer to nije ono što Marija vidi. Jednako slijepa, ali svjesna, ostaje gitarska podloga, koju povremeno obogaćuje poneki solo instrument (duboki tonovi violončela prije mučna gutanja paketića droge; i glasovir uz dolazak u Sjevernu Ameriku i potragu za Lucynom sestrom). Ali bez obzira na koheziju, na praćenje pojedinih filmskih tranutaka i ocrtavanje djevojčine buntovne osamljenosti, činjenica je da se film od početka drži nekih dokumentarističkih načela. Zbog toga glazba (koje u zbiljskom životu nema) zauvijek ostaje sekundarno sredstvo te se do kraja osjeća kao dodatak filmskoj slici koji baš i nije bio nužan.

Irena Paulus