Miksanje manirizma

Murtićeva metrika

Nije li bajkovita njegova neusporediva sposobnost da gotovo istodobno bude baštinikom duboke domaće tradicije, eksponiranim zagovornikom kontinuiteta hrvatskoga pejzažizma, a pritom i prononsiranim pionirom svježih kozmopolitskih tekovina borbenim promotorom, a ne tek pobočnim pobornikom univerzalnih vrijednosti

Programsko-polemički tekst u katalogu retrospektivne izložbe Ede Murtića, održane u Modernoj galeriji prije tri godine, pisac Igor Zidić okrunio je kodom: »Završio sam bajku o djelu...« Ne mislim, dakako, da je racionalna piščeva argumentacija doista bajkovita, ni da je Zidić pretjerao u mitizaciji i herojskom portretiranju svojega slikarskog junaka - koliko god bi se inače o pojedinim tezama moglo raspravljati. Mislim jednostavno da je s razlogom zaključio kako svaki govor o Murtiću zastaje pred nemogućnošću potpunoga obuhvaćanja, kako umjetničko djelo takva izraza i napona nužno ima elemente začudnoga, čudesnoga, neskvakidašnjega.

GLAD ZA SLIKANJEM I ŽIVLJENJEM

Doista, nije li bajkovito danas evocirati opus slikara, koji se javnosti predstavio prvi put kao četrnaestogodišnjak, daleke 1935, a kojemu je smrt takoreći uzela kist iz ruke upravo proteklih dana, na razmeđu 2004. i 2005. godine. Ako kreativni raspon od čak sedamdesetak godina smatramo ponešto preuveličanim, nategnutim, nećemo nikako moći osporiti da početkom četrdesetih Edo Murtić stvara već posve zrela, osobno obilježena ostvarenja te da mu i najkasnije nastala platna i papiri ne nose nikakav znak zamora ili ugasnuća. Takav se vitalizam rijetko javlja, ta nezasitna glad za slikanjem kao življenjem pripada neobičnim sudbinama, ta sposobnost trajne aktivne preobrazbe viđenoga i slućenoga u boje i oblike odlikuje samo iznimne pojave.

Na rubu bajke također je Murtićeva uloga u kulturnoj povijesti, u kojoj se živo prepleću funkcija slobodarskoga svjetionika i status zakonodavca, umjetnika koji je zadobio najveću službenu potporu. Nije li bajkovita njegova neusporediva sposobnost da gotovo istodobno bude baštinikom duboke domaće tradicije, eksponiranim zagovornikom kontinuiteta hrvatskoga pejzažizma, a pritom i prononsiranim pionirom svježih kozmopolitskih tekovina borbenim promotorom, a ne tek pobočnim pobornikom univerzalnih vrijednosti.

U duhu poslovične izreke kako hrabre sreća prati Edo Murtić je uspijevao ostvariti gotovo nevjerojatne raspone i dosege, ako ne baš pravu bilokaciju, a onda ples teško pomirljivih krajnosti. Primjerice, početkom četrdesetih na kratkoj je stipendiji u Rimu, a koju godinu potom već je u Topuskom, u partizanima, gdje radi opjevane ilustracije za Goranovu Jamu (kojima, da se idejna koherentnost ne dovede u pitanje, prethodi jednako dramatična i ekspresivna oprema Kaštelanova Crvenog konja). Ako se neposredno prije Drugoga svjetskog rata ogledao u spokoju enterijera, prigradskih krajolika i intimističkih portreta, u ratu i prvom poraću svoje najodređenije nadahnuće nalazi u dinamizmu motiva ruševina, u isprekidanu linearizmu i kramatskoj breči elemenata što ih je raznijela eksplozija.

VELIKI INOVATOR HRVATSKOG SLIKARSTVA

U hrvatsko slikarstvo (i južnoslavenski kulturni ambijent) Murtić na velika vrata početkom pedesetih unosi svjetlosti velegrada, afirmativnu motiviku zapadnjačke, kapitalističke (da ne kažemo: imperijalističke) metropole, te redukciju mimetičnosti koja vodi do dokidanja predmetnosti - što se smatralo ne samo nespojivim sa socrealističkim premisama nego i s općenitim humanističkim idealima. Ali ubrzo nakon kolorističkih i gestualnih vatrometa američkih prizora uslijedit će faza zagasitosti, prigušenosti, muklosti boje i enformelističkih struktura obrade površine, koja će faza kao korektiv pridonijeti osjećanju tvarnosti pigmenta i autonomiji površine.

Kao proslavljeni inovator i jedan od najgorljivijih apostola apstrakcije Murtić će početkom osamdesetih godina učiniti važan i plodan obrat prema figuralnoj motivici, prema evokacijama i asocijacijama sredozemnoga krajolika. Kao najglasovitiji kolorist i upravo euforični svirač po svim rubovima palete, povremeno će se zadovoljavati crno-bijelim polarizacijama, manihejskim sukobima čiste svjetlosti i guste tame. Kao najizrazitiji likovni hedonist, kao apologet biofilnih harmonija, on ipak neće moći odoljeti zovu tragedije, te će naslikati neke od najdojmljivijih sekvenci uništavanja Dubrovnika i okoline za Domovinskgoa rata. Kao društveno angažiran umjetnik, kao muralist javnih prostora (uključujući komitete, škole, pošte i hotele), on će prihvatiti i izazov oslikavanja crkava, vjerujući dakako da snaga umjetnosti ima mogućnost transcendiranja zbilje, da je fizičkost kreacija možda ipak najbliža metafizičkim protegama.

ORGANSKA POVEZANOST SVIH DIONICA

Ocrtali smo samo malu amplitudu mogućih krajnosti, koje bi u svakom drugom slučaju vjerojatno urodile nedostatkom homogenosti, eklektičkim patchworkom, nekoherentnim opusom. U Murtićevu primjeru međutim nalazimo gotovo organsku povezanost svih navedenih (i nenavedenih) dionica, iznimnu koheziju inače raznorodnih elemenata. Opus kao cjelinu, dakako, drži slikarev osobni stil, nezamjenjiv rukopis s upravo urođenim osjećanjem ritma. Ako je ornamentalna podloga svojevrsni basso continuo, ona nikad nije i mehanička, nije puki prijenos arhetipske matrice nego svaki put iznova ovjerovljen doživljaj latentnih i strukturalnih veza optičkog fenomena.

Murtićeva metrika, da je tako nazovemo, zanovana je na gipkim i vizualnim asonancama, ne na čvrstim i monotonim formalnim rimama nego na povezivanju po srodnosti i oprekama. Neosporna gestička kaligrafija ipak nije konvencionalno ljepotna nego jedino fiziološki uvjerljiva (što nipošto nije manje, nego samo manje učestalo). Ritam gibanja po kadru najčešće je određen dijagonalama i kosim prodorima u središte, pa su i kompozicijske dominante uglavnom u cik-cak, spiralnom, zubastom toku. Prisjetit ćemo se slike nazvane O. K., u kojoj se amblematski spajaju kružni i zrakasti potezi, gdje dio napona teži centrifugalnom pražnjenju, a dio pak centripetalnom punjenju. Uostalom, uzmimo prva slova monograma Ede Murtića. Slovo E, ispisano poput grčkoga epislon, svojim zaobljenim crtama gradi obris poput palme (ili položenoga plamena), a slovo M svojim oštrim kutovima siječe površinu odlučnim rezovima. Doista, u znaku tih, slučajno eksponiranih direktrisa, može se sintezno odčitati Murtićeva specifična morfologija.

Tonko Maroević