Lažopojka

Ne tako davno oni s televizije neprimjerenim su me inzistiranjem na pitanjima oko budizma, Biblije i biografije u Hermanna Hessea i nehotice - ali žestoko i korisno - potaknuli da oko sveg onog ostalog bitnijeg i izvanpetminutnog, držim kasnije pravi dvosemestarski seminar o tom autoru. Kako oko Elfriede Jelinek nikad nisam mislio govoriti dulje od jednog nastavnog sata, a ovi mi nude pet-šest minuta kao vremenski limit televizijskoga nastupa uobičajen za našu branšu, nevoljko sam pristao. Misleći: kad već govorim što manje, da barem reknem što više. Protiv kratkoće dobro dođu natuknice, što sam ih u cigloj minuti prethodno bacio na papir. Smješkao sam se: što dulje iskustvo, to kraće bude ovo osobito pobiranje. Naš je posao na posebno ironički način nenaplativ; ispečen s deset zanatskih kora, ovaj kruh je tvrd od dugotrajnih predradnji u prošlosti. Tko će reći koliko sjedenja i listanja u Korzu, koliko isprekidana sna u Sveučilišnoj čitaonici! Odlučio sam se na govor i kao pedagoški čin. Jer stručnjaku je - za razliku od sretnijega čitaoca - dužnost znati sve pisce, obveza govoriti i o onima od vlastite recepcijske labavosti, a vrhunski nalog da se ustegne od vrijednosnoga suda, koji ionako više govori o označitelju, a manje o označenom.

Spomenuo sam dakle da rečena autorica nije obvezna nego izborna lektira u mom kolegiju iz suvremene književnosti njemačkoga jezičnog izraza. Onda ili ja nisam pravi sugovornik za emisiju, ili dobitnica Nobelove nagrade za književnost nije prava kandidatkinja za nju. Ako je laureat trebao biti iz te književnosti - a od nagrade Grassu proteklo je premalo vremena - i ako se mislilo na žensko pismo, onda je Njemica Gisela Elsner zacijelo uvjerljivija kao autorica. Nemajući sugovornika - a ja ih sve ljubim - produžio sam konstatacijom o bajkovitosti austrijskoga takvu pisma u autorica Bachmann, Frischmuth, Puganigg; za razliku od ekologijskoga kompleksa u bivših istočnonjemačkih (Morgner) - naspram tvrde socijalnopolitičke angažiranosti onih oko prvospomenute.

Rekao sam i da mi austrofobičnost Jelinekove vraća spomen na Bernharda, ali da to čini i sve ono malograđansko te autobiografsko na odjelite načine, no da je ovdje neviđeno proširen ženski mazohizam autorice i figure. Pri čemu mi je osupljivo vidjeti ciničnog autora na poslovima ciničnog lika. Njezin prezent konstatacije da pojačava dojam komentarskog, jer da je za epsko pripovijedanje dežuran imperfekt. - Preostalo je da kao kvalitete šokantnosti istaknem morbidnost, blasfemiju, općenito vrlo razuđenu mizantropiju, čak i prema novorođenčadi, a ne samo prema ženama i, napose, majkama. Dometnuo sam da je čovjek u nje definiran osim što on nije, dok je književnost, pa i kao vremenska umjetnost, oduvijek govor o ljudskome.

No ako je u autorice, u vrijeme muškoga nasilja nad ženama, lozinka žensko nasilje nad muškarcima, tad će ona uza sve ostalo biti i krivo prepoznata u takvu revanšističkom kaputu. Ne dotaknuvši se nigdje nasljednih korijena njene patologije, sarkastično sam dodao da je Steinhof (bečka ludnica) jedan od opjevanih motiva austrijske književnosti 20. stoljeća. A kao recepcijske adresate njezine proze naveo sam »Playboy«, prije negoli seminarske čitaonice, dodavši da u austrijskoj književnosti ima i bolje i literarno ambicioznije pornografije. Imena ću ovom prigodom izostaviti. - Načelno sam se, i zaključno, zapitao i za neke igre oko dodjele Nobelove nagrade i piscima njemačkog jezičnog izraza, i šire.

Oni s televizije obasegnuli su sve to uglavnom jednom mojom rečenicom, koja međutim nije htjela ništa rezimirati, a otprilike glasi kako poznajem autoričino djelo. Zapravo su me mogli i konkretnije zaobići, švenkom mi zaći za leđa te svojim kolorom stvoriti efektan kontrast prema žutilu papira što je tamo stajao, stariji od dvadeset godina, ponešto uvrnut od prosudbe i od zuba vremena. Dakako da je jednostavnije reći kako su me nedopustivo kratili, kako nisu prenijeli moju poruku, napravivši loš posao od neznanja ili nerazumijevanja. Posao od deset posto, izrezavši me devedeset posto. Jer kojoj god materijalnoj ili duhovnoj supstanciji da oduzmete devedeset posto od njezine tvari, pa ma kako gradiva bila, uništili ste je stopostotno. Jedino će ona isključivo razgradiva, dakle štetna, virusna supstancija - tijela ili duha - nastaviti postojati na svoj otrovni način.

Ali to su preozbiljne riječi, možda su posrijedi i čije smicalice; svakako bi takvo što bilo prestrogo reći, jer ne bi uključivalo onaj serapionski pristup, kao uvid u duplicitet svih stvari, na što sam gotovo ovlašno bio prisegnuo u prethodnom pobirku. A i znano je: svijet - pogotovo televizijski - od ambivalentne je lakoće, šaren, bez ozbiljnosti, zabavn i zoran, od neobvezujućih načela, gotovo postmoderan. Opažate da ih od početka - one s televizije - ne nazivam imenom, niti kao kuću, ni kao osobu; kao da i sam oponašam njihovu tehniku kraćenja i prešućivanja, od koje sam im zaboravio i samo ime. Oni su posada jednog drugog broda šaljivih jedara, a na palubi se dokono igraju pabiraka, što samo slično zvuči, ali je potpuno različto od pobiraka. S njima, onima s televizije, jednako je kao i s ljudima od filma, ili kao sa sviračima što se spremaju za pučku veselicu. Ili ću se popeti na ta kola, ili im se skloniti. Napola ne mogu sjediti u njima. Zato sam ih bio i pozvao kući, a nakon što samo završili, oni su mene odvezli na posao. Dirljivo je njihovo bavljenje stvarima u funkciji bavljenja ljudima: uživao sam u njihovoj poslenosti oko žica, mikrofona, osvjetljenja...

Ovog puta bilo je to govorenje u kameru, odakle glas i slika odlaze svojim kanalima, kao kroz kakvu rupu u veliki keson od ekrana, premda tu, gdje su me stjerali kao rijetku zvjerku s rijetkom porukom, ne može stati baš sve, a sve je od kulture važnije; sport, moda, biznis, prirodne katastrofe, terorizam. Dok zabavljačka flota kreće, ja ostajem bez sugovornika u kutiji, čije stijenke bolno osjećam. Da je bar rupa negdje, taman i polukružna, kao one u crtanim filmovima, gdje mačke predu s jedne strane, a miševi s druge zvižde. No ovo je nešto kao zakovani saduk, gdje sam - čini se - sudionik pokusa jednog suverenog iluzionista. No i filologija ima čime uzvratiti, jednom sam bio zapisao, pa se sad toga i držim, pokušavajući humorno ćurlikati s one treće, pobiračke, strane. I gle, zvuk se odmah pretvara u neokrnjen govor, dok televizor odjednom postaje nešto bezlično, ali nalik kovčegu iz kojega strše loše pospremljeni komadi odjeće, poput velikih krpa koje netko reže, da ne bi ružno virile. U meni se javlja bodar, premda ne i vedar zaključak: ono su napisani govori političara, škodljivi za formu, pa se ovaj sve veći prtljažni komad sav izobličio, ne probavlja svaku glupost. To zemaljsko pomoćno putno sredstvo sad je odjednom poput meteorita iz drugoga svijeta. I ja padam, ali me zaustavlja kvadrant moje kolumne. A oni s televizije - i ne znajući - upravo su ispunili sve uvjete uvrstivosti u moj pobirak, koji poput okvira naprosto čeka da kao mnogo jezgrovitiji medij još jednom postane kritika života kad mu naiđe nešto uvrnuto, iskošeno i ushodano, riječju: televizija. Sve u meni potiče tad još snažnije osjećaje zatečenosti nečim što je upravo ušlo u okvir. Jer pobirak nije plod zaostao na polju i podobran zaoravanju. On je klica koja se polaže u brazdu od novog oranja.

Istina je bolno ovisna o tome tko je prikazuje, a prije svega da li je netko prešućuje, jer se ona time najprije pretvara u laž. Već je čuveni Brechtov razgovor o stablima laž ondje gdje taj razgovor šuti o nečem važnijem, primjerice o ljudima. Televizije čitavoga svijeta u osjetljivim domenama sigurnosti forsiraju doduše i razgovor o deblima, da ostanem kod slike. No ne mislim da kultura i umjetnost imaju ikoga baš zabrinuti ili plašiti, jer je istina znanstveni postulat, dok se umjetnička istina stvara kreativnim postupkom pojedinca, u čemu je važna strategija pretjerivanja, pa i laž. Istina tad, primjerice, postane lijepa književna lažopojka. istina s dodatkom ljepote oduvijek je bila sumnjiva kao umjetnička.

No to ne treba žalopojno uznemiravati dušebrižnike istine u životu. Ondje se istina iznevjerava, kad u prikazu predmetnog, događajnog ili iskustvenog svijeta izostane gesta oponašanja. A ta gesta ionako ubija umjetnost, pogotovo danas. - Sa zbiljom je čini se barem malo jednostavnije, naime kroz to što je svatko od nas svakodnevno doživljava, premda i kao sve čudniju ili sve nevjerojatniju stvarnost.

Pa tako i televizija, samomistificirana svojim faktorom fikcionalizacije, postaje toliko sofisticirana, da misli kako smije biti vješta pomagačica, pokazivačica, ili što sličnoga misli. Skroz pogrešno, ona u slobodnim zeljama ne bi smjela zaboraviti da nije nikakav arbitar ni prezenter! Njezin se servis odbija. Dok se to u nas ne ostvari, mom bečkom kolegi i prijatelju, inače po roditeljima i rođenju Zagrepčaninu, Wendelinu Schmidt-Dengleru, bit će lakše nego meni. On je naime istoga dana kad i ja, ali na austrijskoj televiziji, govorio valjda pola sata, zapravo odgovarao na pitanja sugovornice, o predmetnoj autorici. Je li morao otići iz Zagreba u Beč, da bi ga televizija bez svojih zahvata pustila na miru govoriti?