Kuće kao dijagrami

Kuće kao dijagrami

Izložba u MAK-u događa se u vrijeme kada je Eisenmanova karijera na vrhuncu. U Beč je pristigao ovjenčan Zlatnim lavom za životno djelo i statusom glavne zvijezde na nedavno održanu Venecijanskom bijenalu arhitekture (premda takav epitet sam energično odbija), nastavljajući nakon toga put prema Berlinu

Nakon arhitektonskim izložbama bogate pretprošle sezone u bečkom Muzeju primijenjenih umjetnosti, čiji je raznoliki program u rasponu od komornih studijskih eksperimenata do izložbenih megaprojekata kulminirao spektakularnom retrospektivom Zahe Hadid ljeti 2003, protekla je godina u popularnom MAK-u bila deficitarna sličnim (arhitektonskim) atrakcijama da bi jednogodišnji arhitektonski post bio prekinut u prosincu pravom delicijom za arhitektonske sladokusce - izložbom planetarno utjecajna i slavna arhitekta Petera Eisenmana, čije su provokativne prezentacija uvijek težile onkraj granica discipline i postavljale nove standarde vrsnoće na području arhitektonske medijacije. Bosonog na bijelo žarećim zidovima, kako je naslovljena recentna izložba što će potrajati do 22. svibnja ove godine, prvo je sveobuhvatno predstavljanje američkog arhitekta još od retrospektivne izložbe u Kanadskom arhitektonskom centru iz 1994, koje osim što donosi pregled najvažnijih autorovih projekata u posljednja četiri desetljeća, s naglaskom na recentnim radovima, također prezentira Eisenmana u svim aspektima njegova djelovanja - kao teoretičara, pisca, učitelja i iznad svega arhitekta.

KARIJERA NA VRHUNCU

Izložba u MAK-u događa se u vrijeme kada je Eisenmanova karijera na vrhuncu. U Beč je pristigao ovjenčan Zlatnim lavom za životno djelo i statusom glavne zvijezde na nedavno održanu Venecijanskom bijenalu arhitekture (premda takav epitet sam energično odbija), nastavljajući nakon toga put prema Berlinu, gdje je u završnoj fazi izgradnja Memorijala ubijenim Židovima Europe, čije je otvaranje najavljeno za svibanj. Istodobno se na drugom kraju Europe, u španjolskoj Galiciji, gradi njegovo životno djelo Ciudad de la Cultura de Galicia u Santiagu de Compostela.

Bečka izložba odlično oslikava svu kritičnosti i provokativnost, izazovnost i posebnost, kompleksnost i kontradiktornost Eisenmanova arhitektonskog stvaralaštva, i mnogo je više od uobičajene samostalne izložbe, s obzirom da je cjelokupni prostor izložbene dvorane muzeja transformiran radikalnom arhitektonskom intervencijom što ju je Eisenman posebno kreirao za ovu prigodu. Iako je autor izjavio kako u izložbenom setingu operira uobičajenim arhitektonskim sredstvima - stropom, zidom i podom, a ne njihovom reprezentacijom, te da mu nije bila namjera raditi spektakularne skulpturalne instalacije poput Zahe Hadid, već sama težnja ne-spektakularnosti u njegovu slučaju dobiva značenje spektakularnosti, a izložbeni je postav sve prije nego uobičajena izložbena inscenacija, podjednako iznenađujući i uznemirujući, što konfrontira posjetitelje s iznimnim prostornim iskustvom.

TEMPORALNA ARHITEKTONSKA STRUKTURA

Unutar izložbenoga prostora Eisenman je konstruirao temporalnu arhitektonsku strukturu s novim spuštenim stropom na visini od 2,55 metara i rasterom od trideset kvadratičnih šupljih stupova, zapravo malih sobica-tornjeva, širine 2,65 metara i visine pet ili devet metara, što probijaju spušteni strop i u funkciji su prezentacije sadržaja i konteksta autorova opusa. Kompresijom prostora galerije Eisenman je preobrazio njegov volumen od pozitivnoga figurativnog interijera u sabito nefigurativno horizontalno polje s dvostrukim konstruktivnim gridom i negativnim prazninama unutar stupova. Neki od stupova eksponati su u obliku oprostorenih fragmenata pojedinih projekata, a većinom figuriraju kao izložbena scenografija oblikovana u rasponu od rastvorenih prohodnih kubikula za prezentaciju modela, fotografija i renderinga do nepristupačnih zatvorenih praznina u koje posjetitelji mogu tek voajerski zavirivati kroz minimalne otvore što ne dopuštaju sagledavanje njihove unutrašnjosti jednim pogledom.

Bjelina stropa i stupova te traka ortogonalnoga rastera, što na drvenom podu galerije tvori staze, križanja i mjesta susreta, naglašavaju apstraktni karakter instalacije, koja prekriva pa čak i niječe ne samo poznatu arhitektoniku muzeja nego i samih eksponata, predstavljajući istovremeno svjesnu iritaciju i konfrontaciju posjetitelja nečim njima stranim i neočekivanim.

Sadržaj izložbe moguće je doživjeti jedino prolaženjem kroz neobičnu instalaciju osmišljenu da u posjetitelja izazove snažne emocije. Dojmu nelagode pa čak i tjeskobe pridonosi labiritni karakter sabita prostora te, osobito, šturo osvjetljenje što dopire iz unutrašnjosti stupova kao jedinog izvora rasvjete. Posjetitelji navikli na tradicionalne izalagačke forme osjećaju se stiješnjeno i dezorijentirano unutar postava koji je nemoguće sagledati u cjelini, a kretanjem unutar ortogonalnoga grida nenadano im se otvaraju neočekivane vertikalne vizure, kroz stropne proboje na mjestu stupova, na prepoznatljive motive originalnog interijera muzeja, signalizirajući njegovu prikrivenu grandioznu prostornost.

SVE FAZE RAZVOJA

Prezentirana ostvarenja obuhvaćaju sve faze u razvoju arhitektovih kreativnih strategija od najranijih obiteljskih kuća u kojima istražuje obilježja nefigurativnih kubičnih gridova, preko unošenja figurativnih arheoloških elemenata u kompozicijama figure/pozadine i njihove metamorfoze u smjeru iskrivljenih gridova do novijih meko moduliranih tektoničkih površina. Postupna translacija od guste rasterirane prostornosti prvih radova do vokabulara zakrivljenih površina u kasnijim projektima dobiva znakovit obrat u najnovijim radovima povratkom na operiranje početnim gridovima iz ranih projekata, ali sada s njihovom infleksijom, što rezultira transformacijom prostora iz kartezijanskog u izvitoperen.

Najraniji radovi predstavljeni su na izložbi projektom Kuće IV (Falls Village, Connecticut, 1971), gdje Eisenman istražuje odnos oblika i značenja, te Kućom VI (Cornwall, Connecticut, 1972-75), što je dio njegove serije kartonske arhitekture, a arheološke reprezentira projekt Cannaregio (1978). Neki projekti probijaju granice stupa u koji su udomljeni, poput prezentacije Centra vizualnih umjetnosti i knjižnice lijepih umjetnosti Wexner (Univerzitet države Ohio, Columbus, Ohio, 1983-89), u kojem su preklopljeni planovi grada i kampusa povezujući građevinu podjednako s gradom i sveučilištem, a drugi su predstavljeni 3D-dijagramom poput kuće Max Reinhardt (Berlin 1992) ili Eisenmanova dizajna za njujorški World Trade Center (2002). Maketa kao tradicionalni oblik arhitektonske prezentacije uporabljena je za samo četiri rada: projekt za Musee du Quai Branly u Parizu (1999); projekt za FSM tornjeve u New Yorku (2001); postaju superbrze željeznice u Napulju (2003), natječajni rad za lokaciju na rubu grada, te Ciudad de la Cultura de Galicia, tektonički oblikovan kompleks što uključuje muzej, knjižnicu i operu. Podjednako važan aspekt izložbe posvećen je fenomenu teorije i povijesti arhitekture, čijem je izučavanju Eisenman posvetio znatan dio istraživanja. Uostalom, kako je izjavio, za njega su knjige o arhitekturi što ih je napisao važnije i trajnije od kuća koje je sagradio.

KOMPLEKSNO STVARALAŠTVO

Stvaralaštvo Petera Eisenmana kompleksno je, ponekad hermetično i teško razumljivo, osobito onima koji nisu upućeni u sustav njegovih promišljanja i kreativnih strategija. Davno prevladavši uvriježeno poimanje tradicionalnih koncepata poput fasade, zaklona, funkcije ili reprezentacije, njegovo propitkivanje biti arhitekture stalno se razvija, izazivajući radikalno redefiniranje arhitektonske pojavnosti. U analizama povijesnih arhitektonskih fenomena u radovima Palladija i Terragnija, omiljenih arhitekata i izvora inspiracije; kao i u iznalaženju novih kreativnih postupaka, Eisenman presudnu ulogu pridaje dijagramu. Za njega je dijagram sredstvo za dekonstrukciju i analizu arhitektonskih struktura i dešifriranje u njima zapisanih značenjskih kodova, kao i oblikovna metoda koja eliminira ruku autora te istovremeno otvara beskonačno polje oblikovnih mogućnosti. Stoga je posebno za izložbu u MAK-u produciran veći broj trodimenzionalnih dijagrama koji manifestiraju autorov oblikovni postupak, a cijela izložba figurira kao njegov arhitektonski autoportret.

Predstavljanje Zahe Hadid u MAK-u prije dvije godine bio je svojevrstan prolog kasnijem izboru britanske arhitektice za Pritzkerovu nagradu. S obzirom na Eisenmanov nezaobilazni prinos suvremenoj arhitekturi kao plodna stvaratelja, provokativna mislioca i utjecajna učitelja nije nerazumno očekivati da bi recentna izložba, koja vjerno preslikava svu kompleksnost njegova stvaralaštva, mogla imati sličan epilog.

Vinko Penezić