Korak do stvaranja kinematografije

Što očekivati od najavljenoga zakona o filmu

Prošla je godina bila je najvažnija za mijenjanje ozračja oko domaćega filma, ponajprije na međunarodnom planu, jer još nikada nije bilo toliko svjetski relevantnih uspjeha. To je ujedno pripomoglo da se promijeni apriorno negativna recepcija u vlastitoj sredini, pa i poveća zanimanje gledatelja za domaći film. Doduše nije u prošloj godini bilo premašivanja magičnih granica od stotinu ili barem pedeset tisuća prodanih ulaznica kao što se to prije povremeno znalo događati. No tada su to bile iznimke ostvarene gotovo jedino zahvaljujući pojedinačnim naporima (uglavnom samo autora) unatoč nezainteresiranosti ili odbojnom stavu kako javnosti tako i gotovo svih faktora koji tvore kinematografiju - od medijske prezentacije do paradoksalno i samih sufinancijaša i producenata kojih je zanimanje prestajalo u trenutku kada je film završen ili prikazan na pulskom festivalu. Zato je do sada prevladavao dojam da ponekad imamo vrijedne filmove, ali da ne postoji hrvatska kinematografija.

PRIJEDLOZI FILMAŠA I NAKANE PREDLAGAČA

Iako takvih iznimnih box-office dometa nije bilo, može radovati činjenica da je veći broj hrvatskih filmova u 2004. uspio u kina privući još (čak i u usporedbi s mnogim američkim hitovima koji inače dominiraju repertoarom) relevantnih deset do trideset tisuća gledatelja, pa je i to uz međunarodna priznanja i povoljniju klimu u vlastitoj sredini pridonijelo zaključku da Hrvatska počinje ostvarivati kinematografiju u pravom smislu te riječi, bez obzira na to što je još jedna od malog broja europskih zemalja koja ne štiti vlastitu filmsku proizvodnju u iznimno bitnu segmentu - prikazivanju, što i nije čudno jer još nemamo zakon o filmu, a - ma koliko to djelovalo birokratski - bez njega je teško ustrojiti kinematografiju koja je znatno šire područje od sama snimanja filmova.

Na taj je problem ukazao nedavno Jurica Pavičić opširnim tekstom u »Jutarnjem listu«, posebno naglasivši razlike između želja i prijedloga filmaša i nakana predlagača zakona - Ministarstva kulture, glavnoga (a uz HRT) često i jedinoga financijaša filmske proizvodnje. Na temelju tih razlika moglo se zaključiti kako filmaši žele mnogo veće ovlasti u uređivanju i organiziranju svoga područja djelovanja, dok Ministarstvo nastoji zadržati odlučivanje države o svim bitnim stvarima. Na Pavičićev tekst Ministarstvo je reagiralo svojevrsnim demantijem, jer da su ocjene izvedene na temelju nekoga starog prijedloga zakona dok je novi pri završetku te da će biti upućen na javnu raspravu, te će tako i filmaši moći iznijeti sve svoje zamjerke i prijedloge. Reklo bi se tako da je sve u najboljem redu i u skladu s demokratskim načelima, te da smo na korak do stvaranja prave kinematografije.

Dvojbe ipak pobuđuje sjećanje na to da se na sličan način govorilo o skorom donošenju tog zakona još od početka devedesetih, a da je filmska djelatnost još organizirana po modelu naslijeđenu iz bivše države i njezina SIZ-a kinematografije, uz stanovite više kozmetičke no bitne promjene. Tako sada više projekte ne izabiru komisije nego povjerenici, a vjerojatno je i više nego nekad filmaša koje Ministarstvo konzultira, posebice od kada postoji Vijeće za kinematografiju. Ipak, prema povremenim reakcijama sadašnjih ili prethodnih članova tog vijeća stječe se dojam da oni ne mogu mnogo učiniti te da za njihove prijedloge uglavnom nema sredstava, a da ih se čak povremeno iskorištavalo i za pokriće odluka s kojima oni nisu imali veze. Upravo zbog toga postoji bojazan da li će zakon doista i biti usvojen, a ako bude, koliko će stvarno pomoći uzlaznoj putanji hrvatskoga filma koju je prošla godina definitivno potvrdila i stvaranju prave kinematografije koja doduše nije jamstvo iznimnih ostvarenja koja ipak ovise o nadahnuću autora, ali jest okvir koji osigurava ili pomaže u realiziranju najboljih potencijala u danom trenutku.

NACIONALNI FILMSKI INSTITUT

Istini za volju, treba ipak reći da nije uvijek vlast ili država jedina smetnja uređenju odnosa u filmskoj djelatnosti te da bi i potpuno autonomno odlučivanje filmaša o sudbini razvitka kinematografije moglo dovesti do prijepora koje bi izazvalo mnoštvo raznih, a nerijetko i suprotstavljenih interesa onih koji se bave različitim vrstama filma - igranim, dokumentarnim, animiranim, eksperimentalnim ili pojedinih grupacija unutar struke (redatelji, producenti, glumci, snimatelji), a i među pojedincima unutar tih grupa koji će (što je ljudski razumljivo, ali ne i odveć produktivno) nastojati svaki za sebe izboriti što povoljniju poziciju. Čini se nemogućom misijom što pravednije i odgovornije (a to znači biti nagrađen za uspjehe i sankcioniran za promašaje) izbalansirati sve te raznorodne interese i uskladiti ih s ostalim elementima koji također tvore kinematografiju - promocijom naših filmova u inozemstvu, ali i u zemlji, konkuriranjem na međunarodnim festivalima, a i potporom domaćima (jer i smotre koje su nastale privatnom inicijativom uglavnom s pravom računaju na financijsku pomoć), izdavanjem knjiga i časopisa te edukacijom.

Preopsežan je to posao i za Ministarstvo kulture, ali i za asocijacije filmskih djelatnika, te mi se čini jedinim rješenjem ugledanje na zemlje (ponajprije skandinavske) koje su te probleme uspješno riješile nacionalnim filmskim institutima. Doduše, takva institucija zahtijeva i prostor i profesionalni rad, što će reći velik novac, a nerealno je očekivati povećanje proračuna. Zato se neslužbeno može čuti (ne samo iz Ministarstva) kako je korisnije snimiti jedan igrani film više svake godine nego ustrajavati na takvu centru, koji je preskup za našu sadašnju situaciju. No, baš bi novi zakon mogao pomoći povećanju sredstava i mimo proračuna, kako olakšicama za moguće sponzore, tako još i više stanovitim (ne prevelikim) postotkom na prikazivanje filmova. Reklo bi se da to i ne bi bilo tako važno s obzirom pad broja gledatelja u kinima, no ako se ne ograniči na kinoulaznice nego proširi na sve oblike prikazivanja filma (DVD, video, ali i televizije, ne samo javna nego i komercijalne od nacionalnih do lokalnih) situacija se bitno mijenja. Jer filmovi se nikada nisu toliko gledali kao danas, te je logično da upravo na tom polju treba tražiti izvore za normalno funkcioniranje vlastite kinematografije.