Konac djelo (ne) krasi

I dok je Opera gala brodila uspavanim i otežalim stilom za (pre)popularne i toliko puta odsvirane i otpjevane odjeljke iz tužno-sretnih opernih libreta, Filharmonijski se bal dosjetio jadu: nećemo ni operetu ni valcere bečkog društva, nego ćemo baš ono pravo, hercig-zagrebačko iz jednako bogate, popularne, ali ne još i preigrane popudbine s Kaptola broj 9

Jedan bezukusno mlačan i jedan zabavno šarmantan komad s pucanjem i pjenušcem za publiku i izvođače ispratili su staru, a najavili novu koncertnu godinu na prosječno urešenu podiju zagrebačke palače glazbe za Dan dvorane Lisinski, odnosno s pridjevkom likovno uvijek maštovitih aplikacija Latice Ivanišević za Filharmonijski bal najstarije hrvatske orkestralne institucije. I tako se noć uz noć, od 29. na 30. prosinca prošle godine, a u dobro zamišljenu kontrapunktu što na koncu djelo (ne) krasi, dogodio simfonijsko-scenski dvojac vrlo različitih i upitnih i zanatskih i umjetničkih postignuća.

OPREZ S GALA SADRŽAJIMA

A da s gala sadržajima bilo koje vrste uvijek valja biti oprezan, lijepo je i na početku, u sredini, a i na kraju, prikazao najnoviji Opera gala naslov za središnju večernju priredbu 31. rođendana Dvorane. Nije se mnogo toga naprosto poklopilo za nastupa Simfonijskog orkestra HRT-a i dirigenta Pavla Dešpalja. Od nekako nemotivirana orkestra s nezainteresiranim samostalnim istupima u Rossinijevoj (vapim i preklinjem: drugi put u nekoj drugoj!!!) predigri za Kradljivu svraku te polonezi iz Evgenija Onjegina Čajkovskoga, do onoga najvažnijega: za gala-štimung zapravo nesposobnih šarmera u liku tenora Dona Bernardinija i sopranistice Elene Mosuc. A navodno uvaženi solisti došli su nam sa svih strana opernoga svijeta. I to će reći da im je težina u eurima (ili dolarima) gala, a ni putovanje za noć i pol iz pretpostavljam daleke, one prave Amerike i nešto bliže Moldavije, nije zanemarivo. Bilo kako bilo, koloraturna akrobatika nije više dovoljna da čiste, glanc-role Linde, Violette, Julije i Musette, nigdje u svijetu, pa onda ni u Zagrebu, zabljesnu iskonskim sjajem zvijezde od kakva drukčijeg formata. A Elena Mosuc očito nije u tom kolu odabranih i izabranih, bez ozbira na svoju pokretljivu i danas imperativno razumljivu tehniku, ali i boju bez dovoljno sjaja i zvonkosti. Što tek reći, pristojan sam, na apsolutno komorni, a kadšto i intonativno klimav ton Amerikanca Dona Bernardinija, čiji nemoćan, a mat-volumen s jecajućom glumom u kadenci svake arije teško prelazi rampu prevelike mu velike dvorane Lisinski?! A pjevao je gospodin sve same evergrine lirico-spinto faha, od Una furtiva lagrima do La fleur... i E lucevan le stelle. Bio je naš američki Don smanjeni don u crtama Nemorina, Don Josea i Cavaradossija, da bi se onako tenorski onizak svim vratnim žilama i nožnim prstima propeo i do Alfreda u zaključnome duetu s partnericom mu Elenom za Napitnicu iz Verdijeve Traviate. Dakako, sve u nimalo ozarenu tonu i mirisu glasova bez karaktera, što gusto svjetsko tržište možda jednom honorira, a potom interesno i prirodno prebacuje u nižerazredne lige.

KRIM, KAVKAZ, SVIJET

I dok je Opera gala brodila uspavanim i otežalim stilom za (pre)popularne i toliko puta odsvirane i otpjevane odjeljke iz tužno-sretnih opernih libreta, Filharmonijski se bal dosjetio jadu: nećemo ni operetu ni valcere bečkog društva, nego ćemo baš ono pravo, hercig-zagrebačko iz jednako bogate, popularne, ali ne još i preigrane popudbine s Kaptola broj 9! I rodio se tako sviranjem i dirigiranjem visokosofisticirani potpuri autentičnih zagrebačkih mjuzikla, gdje brojka od čak 560 Jalti na pozornici Komedije, ili 212 Gubec-bega u Lisinskome kao sceni rođenja prve hrvatske rock-opere, i stare i mlade obvezuje na novo i uvijek novo slušanje i gledanje.

I dobro je to osjetio i šef dirigent Zagrebačke filharmonije Vjekoslav Šutej kao davnašnji štapić ansambla s Kaptola, a njegova sklonost pomicanju granica ozbiljnoga prema zabavnome na pravome je mjestu u pravom trenutku ponovno bila pun programski pogodak. Zatvarajući koncertnu knjigu jedne godine s odškrinutim listom za novu i bolju, Điđi od Šuteja u maniri je rasna šoumena što po potrebi i pjeva i puca i dirigira leđima okrenut orkestru, vedrim kajdama Kabilja, Metikoša, Prohaske, Jusića i Stipice Kalogjere pridodao notu vrsna brzaca od blistava (da ne kažem reprodukcijski ozbiljna) orkestralnoga vodopada s pridruženom ritam-sekcijom. I tako je fešta s konca 2004. dobila na ležernosti, ali i vrijednoj umjetničkoj profiliranosti, kojoj su poneki pjevači, dobrohotno ih nazivljem naivci, poput Đanija Stipaničeva i legendarnoga Borisa Pavlenića, podarili prirodnost zapjeva i dar scenske kretnje. Tko neće stoga i preko »Vijenčeva« slova i papira osjetiti brio Jalte, Jalte iz Kabiljeva i Grgićeva remek-djela uz topot kazačoka i seljačke rubaške s Krima, Kavkaza ili tko će ga znati kojih i kakvih sve ne bjelostepskih prostranstava?!

NISMO SVI ZA SVE

Barem pjevuše i mlađi i srednji i svakako stariji zaljubljenici u zagrebački mjuzikl i rock-operu i glasovitu Janinu molitvu Ave Maria, kao i upitnicu Što će biti s nama sutra?, o koju se s nadom i pogledom u svjetliju, da - baš budućnost u finalu Jalte nadovezuje i himna Neka cijeli svijet! Svega toga nije, nažalost, bilo za inače s posebnim zanimanjem očekivana nastupa naše kažu nove, a možda preuranjene i precijenjene operne nade Mirne Orehovec, čiji mezzosopran s mikrofonom ni po stilu, ni po dramskoj snazi i izrazu nije dokučio originale u djelu Josipe Lisac, Radojke Šverko i Sande Milanov Langerholtz. Zasad očito nismo svi za sve, ali tko pjeva, zlo nek’ ne misli, a tko piše nek’ redak dobrohotnosti ostavi za sutra kad će gđica Orehovec s impresivno popunjenim mjestima u englesko-austrijsko-njemačkoj biografiji, manje operno i s manje afektirajuće postavljenim, a više i još jednom dobrohotno kazujem sirovim glasom, i glumački uspješnije prigrliti opća i već zadana mjesta zagrebačkoga mjuzikla. No, to je već stvar iskustva po čijim plodovima mlada pjevačica tek kroči i to, dao Bog, uz vječnu zaigranost iskričava rječnika i bunio se on ili ne bunio ipak oca zagrebačkih mjuzikla Vlade Štefančića, kako je to bilo i za posljednjega Filharmonijskoga bala. A bilo je i uz vokalno bojažljiv i jednako nedovoljno iskusan, ali i scenski ljubak propjev mladih sopranistica Vlatke Burić i Danijele Pintarić, kojima se po lijepom smislu za komično pridružio i bariton Siniša Hapač u kaubojskom kasu zagorskoga O’Kaj, te po svim točkama, a posebno u Dundu Maroju, filharmoničari prštava zvuka na čelu s najpoglavicom Vjekoslavom Šutejom.