Kombinirani prašak

Spremišta knjiga imaju jak miris. Iskusni knjiški moljci mogu, čim uđu u neku zgradu, slijedeći samo svoj istančani nos, nepogrešivo stići do knjižnice. A kad stignu, ako se u prostoriju probije zraka sunca, oni i vide ono što taj miris stvara: u svijetlom slapu lebde bezbrojna zrnca knjižne prašine.

Ta prašina nije nalik na ostalu prašinu. Ne samo da ima osobit miris nego su joj i ostala svojstva osobita: nekako je oštrija od kućne ili ulične prašine, sitnija je, ostavlja na rukama trajnije mrlje, a ima i moć da neizostavno izazove kihanje. Jedni ljudi u tom kihanju uživaju, kao da su ušmrknuli burmut, a drugi ga mrze, jer je ono siguran znak da će sad dobiti alergiju od te proklete prašine koja ih sav život prati.

I doista, ljudi se zapravo dijele na dvije velike skupine: na one koji vole miris knjižne prašine i na one koji ga ne trpe. Zapravo, možda bi bolje bilo kazati da postoje dvije skupine knjiških moljaca, jer oni koji to nisu, jednostavno ne idu na mjesta gdje ima knjižne prašine, i kvit posla. Ali, i među knjiškim moljcima ima onih koji udišu taj prah s golemim užitkom, kao da su na rascvjetanoj livadi, i onih koji se namršte čim im on dopre do nosnica, a onda stisnu zube i tjeraju dalje.

Ako poželimo znati odakle ta podjela dolazi, zašto je tako nepomirljiva i kakve rezultate izaziva, moramo najprije utvrditi što knjižna prašina zapravo jest. Postoji plića i dublja njezina definicija.

Plića kaže otprilike ovako: ta je prašina toliko oštra zato što nastaje raspadanjem papira na kojem se nalaze tiskana slova. Papir i sam po sebi može biti iritantan za dišne organe, a ako još uzmemo da su ona slova napisana uz pomoć olova i drugih nekih opasnih sastojaka, imat ćemo objašnjenje zašto ta prašina tolikim ljudima (knjiškim moljcima) tako jako smeta.

Dublja definicija kaže nešto suprotno od toga: knjižna prašina nije tako oštra ni zbog papira ni zbog olova, nego zbog simbolike. Jer, istina jest da se knjige u polutami skladišta raspadaju na sitne čestice, ali to je raspadanje zapravo alegorija nestajanja njihova smisla. Većina knjiga, naime - knjiga kao duhovnih proizvoda - ima ograničen rok trajanja: neko vrijeme vrijede, a onda prestanu vrijediti. Spoznaje, doživljaji, emocije što su u njima pohranjene prestanu zanimati nove čitatelje, i knjiga bude zaboravljena na polici. Skupa s njezinim papirom i olovom stane se truniti i osipati i njezin smisao. I upravo to stvara onu osobitu aromu skladišta knjiga.

Nećemo ovdje odbaciti ni pliću ni dublju definiciju, jer svaka od njih ponešto otkriva. Pođimo od dublje: ako pristanemo uz nju, ona će nam otkriti zašto jedni ljudi vole miris knjižne prašine, a drugi ga mrze. Svi oni, naime, barem podsvjesno znaju da je to miris raspadanja onoga značenja što ga knjige donose, samo što se prema toj spoznaji odnose različito.

Jedni misle da je raspadanje smisla nešto pozitivno, da je ono nalik na slične procese u prirodi. U jednu ruku, stare ideje i emocije nestaju i ostavljaju mjesta novima; čitatelj ne može prigrliti svu prošlost, nego samo dio te prošlosti. U drugu ruku, kao što u prirodi raspadanjem lišća i trave nastaje humus, na kojemu nove biljke još bolje uspijevaju, tako i u svijetu duha stare ideje daju hranu novima, premda su same već nestale.

Drugi pak misle da je to raspadanje nešto negativno, pa čak i nešto tragično. Jer, duhovna bi sfera, tvrde oni, morala biti posve drukčija od prirodne. U njoj bi sve što vrijedi moralo biti trajno, moralo bi težiti beskonačnom. Kako možemo znati da tako trunu i nestaju samo loše, nadmašene ili nepotrebne ideje i emocije, kako možemo biti sigurni da nisu stradale i mnoge dobre i vrijedne? Kako da čovjek podnese misao kako će slično završiti i ono čime se sam bavi, zbog čega je i došao u tu biblioteku i udahnuo miris knjižne prašine?

I sad, tko je od dvije skupine knjiških moljaca u pravu? Tu nam pomaže ona druga, plića definicija nastanka knjižne prašine, koja upozorava na materijalni aspekt cijele pojave, na papir i olovo: nije u pravu nitko, jer stav prema takvim stvarima ne može se birati, on i nije pitanje volje odnosno logike. Kao što čovjek ne može birati hoće li ili neće biti alergičan na trulež ili na knjižnu prašinu, tako ne može birati hoće li taj proces - koji se zbiva u bibliotekama kao i u šumama - shvatiti kao nešto dobro ili kao nešto zlo. Svatko se s tim stavom rađa, kao što se rađa kao platonist ili aristotelovac, ljubitelj pasa ili ljubitelj mačaka. Odnos prema knjižnoj prašini zapravo je sudbina.

A sudbina je, kao što se znade, hirovita. Da nije, mogli bismo bar znati koja od dvije skupine knjiških moljaca piše bolje knjige. Mogli bismo kazati ovako: oni koji pate u toj prašini, a ipak u njoj ostaju, rade uz velike žrtve, pa je dakle i rezultat njihova rada zacijelo nešto ozbiljno, teško i važno. I obratno: oni koji u biblioteku odlaze raširenih nosnica kao u rascvjetali voćnjak rade svoj posao odveć lako, previše u njemu uživaju, pa rezultat toga posla i ne može biti bogznašto.

Ali sudbina je, rekosmo, varljiva. Zato se često događa da oni koji pate u knjižnoj prašini nakon te patnje dadu mršava i skromna djelca, a da oni koji u tom smradu uživaju ponude svijetu velike i trajne ideje. I obratno, dakako.

I zato, kad uđem u prostor gdje lebdi knjižna prašina - a neću vam kazati kako se pritom osjećam, da se ne bih odao - ja se pitam čija se djela ondje raspadaju, a čija žive: onih koji su uživali u knjižnoj prašini, ili onih koji su u njoj patili. Onih koji su ljubili prolaznost, ili onih koji su se nje užasavali.