Književne toplice

Književne toplice

Đurđa Lipovšćak, Nazor i Topusko, Gradska knjižnica I. G. Kovačić, Karlovac, 2004.

Topusko, gradić u srcu Banovine, koji se još od 12. stoljeća spominje pod imenom Toplica, i dan-danas svoj status čuva zahvaljujući upravo vlastitomu termalnom lječilištu i glasu koji ga je kao oazu zdravlja i mira pronio i izvan hrvatskih granica. Upravo je to lječilište ugošćivalo razne više ili manje znane i ugledne goste. Među njima bijaše i pjesnik s Brača Vladimir Nazor, nedvojbeno jedan od najvažnijih autora prve polovice 20. stoljeća. Prvi put bijaše to 1929. kad je pjesnik bio ušao - kako se to kaže - u najbolje godine, i to - kako to obično u najboljim godinama biva - šepajući, odnosno bolesnom nogom. Duboko u zaleđu zatekao je tada 53-godišnji Nazor i prijatelja iz splitske gimnazije, Vrličana i svjetskoga bonvivana Milana Begovića, te kolegu iz Bosne Tugomira Alaupovića. Sva trojica u Toplicama se liječiše, družiše i uživaše u prirodi, a tu i tamo ponešto i zapisaše. Pa dok je Begović u Topuskome, prije nego što će se baciti na Gigu Barićevu, osim ponekoga prigodnog stiha, napisao i Amerikansku jahtu..., Nazor je u lječilišnu spomen-knjigu zapisao i nekoliko prigodnih epigrama. Nepune četiri godine poslije Nazor se ponovno vratio u Topusko, opet na liječenje, a u istu spomenicu sada zapisuje jednu od svojih Topuskih elegija, koje će iste godine u Zagrebu objaviti kao knjigu, i to samo za prijatelje i znance. Legendarni će se pjesnik još dvaput naći u pitomome Topuskom, ovaj put ratne 1944 - prvo u veljači, a potom tri mjeseca poslije, sada službeno, kao predsjednik ZAVNOH-a.

TOPUSKI EPIGRAMI I TOPUSKE ELEGIJE

Upravo o tim Nazorovim boravcima u Topuskome govori knjiga karlovačke arhitektice Đurđe Lipovšćak Nazor i Topusko koju je sredinom prošle godine, a u povodu 55. obljetnice smrti Vladimira Nazora i 60. obljetnice II. zasjedanja ZAVNOH-a, objavila karlovačka Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić (urednica Nada Eleta). Prema karakteru Nazorovih boravaka i njihovim učincima autorica je knjigu podijelila u dva dijela, pa su u prvome opisani pjesnikovi boravci u svrhu liječenja, kad su i nastali ciklusi Topuski epigrami i Topuske elegije. No, dok su elegije više puta objavljivane, epigrami, iz kojih su se elegije i zametnule, sve do danas bile su tamo gdje ih je davne 1929. Nazor bio zapisao i ostavio - u spomen-knjizi topuskoga lječilišta. Drugi dio knjige posvećen je Nazorovim političko-državničkim posjetima Topuskome, pri čemu nas autorica, inače stručnjakinja u prvome redu za topusku povijest, podsjeća i na manje poznate detalje, koji su neposrednije vezani za taj gradić.

Dosad neobjavljeni rukopis Nazorovih Topuskih epigrama sadrži trinaest pjesama koje su u knjizi prenesene u faksimilu i u prijepisu, svaki je pak posebno pretiskan i komentiran. Autorica je taj dio protkala i iskazima sama autora o Topuskome i pjesmama, a tu je i pjesma Milana Begovića, koju je on bio upisao u istu spomen-knjigu kada i Nazor svoje epigrame; u svojoj pjesmi Begović opjevava topuski susret s »drugom iz mladosti zlatne«, pitajući se što li ga dovede »u ove izvore blatne«. Autorica je uza svaki epigram dodala i bogate ilustracije - od fotografija Nazora s prijateljem Begovićem i žene mu Danice do topuskih razglednica iz istoga - po razglednicama sudeći - nedvojbeno zlatnoga mu doba.

TOPUSKO, ČUDESNA KUPKO...

Na isti je način aranžiran i drugi dio knjige, tj. Topuske elegije, a u cijelome aranžmanu posebno se ističe naslovna strana prvotiska, dakle, knjige iz 1933, koju je Nazor iste godine darivao mladomu kolegi Dragutinu Tadijanoviću, a ovaj ju je 71 godinu poslije darivao autorici Đurđi Lipovšćak »za znanstveno istraživanje o Nazoru i Topuskom (i o ostalome)«, kako stoji u posveti. Uz Nazorove funkcionalno raspoređene dnevničko-memoarske zapise o Topuskome i Topuskim elegijama, još je jedna Begovićeva prigodnica nastala na rastanku nakon posjeta 1929, a počinje stihom: Doskora ću te ostavit, Topusko, čudesna kupko...

Da je pjesnikova noga izliječena u toj - kako veli Begović - čudesnoj kupki, vidi se po sljedećem Nazorovu dolasku u Topusko, sada kao pripadnika antifašističkoga pokreta. Zabilježen je i Nazorov govor Topuščanima u posebno tiskanoj brošuri, i autorica ga prenosi u svojoj monografiji grafički ističući onaj dio koji se odnosi upravo na Topusko. Posljednje poglavlje posvećeno je četvrtome Nazorovu boravku, ovaj put u povodu zasjedanja Sabora 8-9. svibnja 1944. Osam godina poslije tu će biti podignut i spomenik na čijim se reljefima nalazi i lik već legendarna Vladimira Nazora.

OD IVANE DO VESNE

A da sve ima svoju sudbinu, pred kojom je čovjek i malen i nemoćan, vidi se po završnim stranicama knjige. Na njima se čita i vidi: zgrada topuskog lječilišta 1984. pretvorena u spomen-dom ZAVNOH-a, a samo deset godina poslije na istome mjestu ruševine, danas pak - trava. Hrvatska trava, kojoj nije suđeno da dostigne englesku, jer na ovim prostorima još nitko stotinu godina nije u miru šišao istu travu!

I tu, na tužan i simboličan, a - kad ne bi zvučalo cinično - i poučan način prestaje autoričina priča o jednome čovjeku i jednome mjestu: o Vladimiru Nazoru i jednoj od njegovih usputnih postaja - Topuskome. Priča ispričana tekstom i slikom, jednostavno i nepretenciozno. Onako kako i priliči dokumentu, kako priliči klasiku od pera i lječilištu od starine.

P. S.

U doba predstavljanja ove knjige, na kojoj bijaše i Dragutin Tadijanović, a koji nakon posljednjega bolničkoga izleta postade haikuistom, u Topuskome je na liječenju - među brojnim neknjiževnim svijetom - boravila i pjesnikinja Vesna Parun - baš kao nekoć i Ivana Brlić-Mažuranić, koja ovdje napisa svoju slavnu Autobiografiju, pa autoru ovih redaka pada na um da bi u atlas hrvatske književnosti svakako valjalo, barem jednim esejem, uključiti i onu njezinu dionicu nastalu po bolnicama i toplicama. Osim što mi se čini da bi to bilo mnogo više od jednoga eseja, nisam siguran da se upravo takvi boravci ne bi povezivali upravo s određenim književnim rubnim žanrovima kao što su epigrami ili elegije, odnosno autobiografije, memoari ili intervjui, eventualno skice za zahtjevnije oblike. No, toplice mogu imati - kako to pokazuje roman Mirisnica Pere Budaka - i drugu stranu!

Vinko Brešić