Jedanaest, dvanaest...

Jedanaest, dvanaest...

Oceanovih 12 ostaju ponaprije nepretenciozna zabava, temeljno holivudska inačica dobro skrojena komada

Nakon što je postigao puni komercijalni pogodak remakeom prvoga zajedničkog pojavljivanja Sinatrina klana Oceanovih jedanaest, Steven Soderbergh u pravoj se holivudskoj maniri odlučio i na nastavak, koji se, posve prirodno, zove Oceanovih dvanaest, a s obzirom da znamo da se brojevi protežu u beskonačnost, to smo možda dobili i najavu nečega što bi moglo postati najdulja filmska serija uopće. I ovaj je film, kao i njegov prethodnik, dio svojevrsna trenda oživljavanja ležernih krimića, i to ponajprije filmova pljačke osobito popularnih šezdesetih godina, desetljeća koje na filmu oživljava i zavodljivi glas Ornele Vanoni.

Dok su, međutim, Jedanaestorica bila dramaturški čvršća i usredotočena na pljačku kockarnice, Dvanaestorica su, dijelom i zbog pretpostavke da publika glavne likove, njihove osobine i odnose već zna, znatno fragmentiranija i razlivenija. Ovaj film tako s lakoćom mijenja geografske prostore, od SAD do Nizozemske, Italije i napokon Portugala, kao i konkretne ambijente, a jednako lako prelazi s pojedinih likova na druge, pa se u jednom stadiju priče zanemare dvojica protagonista (George Clooney i Brad Pitt). Oni naime završavaju u zatvoru, a fabula se nakratko usredotočuje na lik Julije Roberts, koja potom pokušava ostvariti naum Clooneyjeve ekipe i ukrasti Fabergéovo jaje. Pritom se film vješto poigrava različitim razinama iluzije pa se tako lik koji Roberts tumači pretvara da je filmska zvijezda Julia Roberts, dok joj u toj igri nesvjesno sekundira Bruce Willis koji se pak pojavljuje izravno tumačeći sama sebe.

ILUZIONISTIČKI MEDIJ

Ta se zabavna dosjetka elegantno uklapa u neobvezni ton cijeloga filma, također i u poetiku kriminalističkoga žanra, u kojem varanje i laganje imaju ključno mjesto, a dobronamjerni bi gledatelj mogao tu tražiti i ironiziranje holivudskog sustava zvijezda pa i aluzije na sam filmski medij kao temeljno iluzionistički. Onkraj takvih spekulacija, film se lako definira i u kontekstu dviju najtrajnijih i najraširenijih rodnih oznaka svih holivudskih filmova, u njihovo određivanje kao romance i kao komedije. U skladu s prvom oznakom, temelji se na potrazi, i to onoj za blagom (u formi pokušaja pljačke), pustolovine koje gledamo zaista se mogu beskonačno nadvezivati jedna na drugu (opravdavajući tako još jednom i broj u naslovu filma), dok elaborirani i zapravo vrlo iscrpljujući pokušaji krađe odgovaraju metaforičkoj ritualnoj borbi s demonskim silama. U skladu pak s drugim određenjem (dakako slabije istaknutim od prvoga) sastavni dio fabule čini problematiziranje funkcioniranja i ponovne uspostave muško-ženskog para, a nije nevažno i da se, u tradiciji tzv. stare komedije, prikazuje junakinja (Catherine Zeta Jones) koja prolazi kroz preobrazbu. Ona se naime, jedina od svih, inače karakterno statičnih, likova u flmu, mijenja pa, kao Interpolova agentica, naposljetku ipak prihvaća mogućnost kršenja zakona kao legitimne egzistencije, pače takve koja je etički slobodnija. Stoga bi se, upravo zbog spomenute promjene, moglo spekulirati o njoj kao pravom junaku filma, barem na karakerološkoj razini, čemu pridonosi završni kadar usredotočen upravo na nju. I uz ovakve kontekstualizacije, a možda upravo zahvaljujući njima, Oceanovih 12 ostaju ponaprije nepretenciozna zabava, temeljno holivudska inačica dobro skrojena komada.

Bruno Kragić