Janua Vera

Janua Vera

Vrlo kontrolirano i pregledno sročen - jasne, postupne režije i senzibilna scenarija, film je stoga i kao cjelina vrlo solidno i ugodno iskustvo

Adaptacija dijela bestselera Johna Irvinga A Widow for One Year, Vrata prema dolje priča je o raspadu braka između dvoje sredovječnih ljudi (koji nakon smrtna stradanja dvojice sinova prestaju živjeti - svako se ponaosob povlačeći u vlastite začahurene svjetove), odnosno o sazrijevanju mladića koji se zatiče na njihovom manipulatorskom bojnom polju do (pseudo)artističkog nadrastanja vlastitih adolescentskih, mahom tjelesnih aspiracija.

Naslov pak Vrata prema dolje redatelj preuzima od jedne od dječjih priča kakve piše i ilustrira (kompletno autorski potpisuje) njegov junak (i koje kao takve bivaju zrcalo i katalizator svih motiva i zbivanja u samom filmu). O takvim vratima, kao simbolu mjesta prijelaza - bilo između dvaju svjetova, dvaju stanja, znanog i neznanog, svjetla i tame, promišljao je još i Majstor Eckhart baš kao i opat Suger promatrajući vratnice Saint-Denisa (doduše, činiše oni to u mahom kršćanskim, profano-sveto opozicijama i Christus Janua Vera kontekstu). Ovdje pak vrata tendiraju biti ulaz u život - poziv za sučeljenje s realnošću, povratak ka prihvaćanju izazova življenja. Završavajući doskočicom, film se tako, upravo poigravajući se naslovom, zaokružuje i svog junaka olakšanog iako ne i nepokolebivo odlučnog, pušta da klizne na ispravan životni put, dok se junakinja - kako na dramsko-dinamičkoj tako i na psihološko-simboličnoj razini povlači i postojeći konflikt rješava bijegom, odnosno ne rješava ga uistinu. Dakle on prelazi imaginarno mjesto prijelaza, dok ona - unatoč fizičkom putovanju, zapravo ostaje na mjestu.

LJEPOTA DOVRŠENOG DJELA

Naime, svoju bol likovi do finalne odluke žive na način da ju on potiskuje, sublimira kroz rad i filoginiju; ona pak dane provodeći u apatičnoj, osamljeničkoj neprobojnoj tuzi, naknadno i u bizarnoj (gotovo incestuozno-nekrofiličarskoj) vezi s mladim suprugovim asistentom, književnim aspirantom podivljalih hormona. Tu se krije i najveća mana filma: čineći odnos neutješne žene i zbunjena mladića tjelesno apsorbiranim, redatelj zapada u grešku skretanja naglaska na sporedno zbivanje, time nesmotreno dopuštajući da se tenzija radnje raspline u distrakcijskim i posve nepotrebnim digresijama (zaboravljajući pritom da ovo nikako nije I tvoju mamu također). Jedna od distrakcija jest i lik junakove ljubavnice kao reprezent otkliznuća u nedopustiv slapstick karikaturalnosti; dok druga mana filma jest izbor mladog i nedovoljnog karizmatičnog Jona Fostera koji nema dovoljno dubine niti scenske osobnosti a da bi mogao parirati ili barem nositi se sa snagom Jeffa Bridgesa i Kim Basinger kao naslovnim junacima. Prvi pritom, izrazito topao glumac, s jednakim komforom biva svakodnevnim intelektualcem (Građani opasnih namjera), osobenjakom (Lice straha, Kralj ribara) ili psihopatom (Nestajanje). Ovdje kao osobeni intelektualac i opet izvlači maksimum dubine iz svog naizgled ekstrovertiranog lika. Potonja pak, u introspektivnijoj i stoga posve drugačije glumljenoj roli - onoj simultane žrtve i manipulatorice; utjelovljenja dječačkog tinejdžerskog sna i ranjive muze, izvrsna je baš kao i u L. A. Povjerljivom.

Vrlo kontrolirano i pregledno sročen - jasne, postupne režije i senzibilna scenarija, film je stoga i kao cjelina vrlo solidno i ugodno iskustvo. Jer, još je Suger posjetitelje Saint-Denisa upućivao da se valja diviti ljepoti dovršenog djela a ne promišljati o građi od koje su načinjena vrata. U slučaju Vrata prema dolje, obje komponente gotovo su savršene.

Katarina Marić