I Kovačić šaptom pade

I Kovačić šaptom pade

Nedavnom odlukom prekršajnoga suda u Zagrebu odbačen je zahtjev za pokretanje prekršajnoga postupka protiv počinitelja bezočne devastacije (»sanacije i rekonstrukcije, te dogradnje«) znamenite drvene vile Viktora Kovačića u Bosanskoj ulici

Dotični, kako je napisano u obrazloženju »nije zatražio odobrenje nadležnog tijela, iz razloga što nije znao da je isto potrebno, jer nije znao da se građevina nalazi unutar povijesne cjeline Grada Zagreba«. No, to što je devastirani objekt unutar povijesne cjeline na našem je primjeru manje bitno od činjenice da ga je projektirao, kao što je istaknuto, Viktor Kovačić, a što se u navedenom rješenju nigdje i ne spominje.

Tko je Viktor Kovačić, pitanje je na koje očito ni sutkinja koja je potpisala presudu, a kamoli počinitelj toga vandalskog čina, ne znaju odgovoriti. Dakle, da vidimo, možda poznati nogometaš? Krivo! Možda neki poznati odvjetnik koji se obogatio braneći na istom tom sudu nekog tajkuna za počinjeni privredni kriminal? Možda sâm tajkun? Političar? Hm, hm... Znam! Neki zaboravljeni građevni poduzetnik iz prošlih vremena kao što je to danas Horvatinčić! Ma ne, Viktor Kovačić najpoznatiji je hrvatski arhitekt s početka 20. stoljeća. Svojim je ostvarenjima, poput kuće Frank, vile Frangeš, crkve sv. Blaža, palače Slaveks ili Eksploatacije drva, kuće Fröhlich (drvena vila) i palače Burze, hrvatsku arhitekturu uveo u razdoblje moderne. I zato za njega kažemo da je otac moderne hrvatske arhitekture.

DRVENA VILA

No, vratimo se drvenoj vili, odnosno kući Fröhlich. Na temelju pisane građe iz Kovačićeve ostavštine danas možemo u cijelosti rekonstruirati priču o njezinoj izgradnji. Drvenu vilu u Bosanskoj ulici Kovačić je projektirao za poznatoga zagrebačkog drvnog industrijalca Oskara Fröhlicha, direktora »Croatia d. d. za industriju drva« Stoga ne čudi što je vila u potpunosti izgrađena od drveta. Njegovu vlasniku bila je izvrsna reklama za poslove kojima se bavio. Priča o vili započinje sa prvim danima 1918. godine, dakle u danima raspada Monarhije. Vrijeme je bilo iznimno teško. Poslovi i narudžbe zbog ratnih su prilika bili reducirani. Svaki je posao dobrodošao. Tijekom rata Kovačić je tajnik »Zemaljskog odbora kraljevina Hrvatske i Slavonije za skrb oko ratničkih grobova«, a povremeno radi na obnovi dvorca u Brezovici i neke manje adaptacije.

No, vratimo se priči. Tijekom siječnja 1918. gradski civilni mjernik Kreković započinje s premjeravanjem buduće građevne parcele između Hercegovačke i Bosanske ulice. Nakon što je gradski građevni ured odredio novi građevni pravac tijekom 1919. godine, Oskar Fröhlich povjerava izradu projekata buduće vile arhitektu Kovačiću. Prvobitno je zamišljen vrlo ambiciozan projekt koji je obuhvaćao građevnu jedinicu na čitavom prostoru između Hercegovačke i Bosanske ulice. Taj se program odnosio na izgradnju raskošne dvokrilne vile s velikim neobaroknim parkom, vrtnim paviljonima, teniskim terenom, garažama te drvenom ladanjskom vilom na suprotnom kraju parcele. Naposljetku se od projekta odustalo, ograničivši ga samo na izgradnju drvene kuće. Konačno 4. studenog 1919. zatražena je »gradjevna dozvola za izgradnju drvene prizemnice sa mansardom na Bosanskoj cesti«. Projekte za izradu vile Kovačić radi između listopada i studenog iste godine, no zbog problema koji su se pojavili u vezi s građevnim pravcem gradilišta tijekom srpnja 1920. izrađen je novi položajni nacrt, a građevna dozvola dodijeljena je, kako se vidi iz Fröhlichove porezne prijave, tek 22. siječnja 1921. godine.

KAŠNJENJE GRAĐEVNE DOZVOLE

Iako je građevna dozvola zbog izmjena na položajnom nacrtu kasnila, natječajne ponude za izvođače radova počele su pristizati tijekom ožujka. Među ponuđačima našli su se neki tada poznati zagrebački obrtnici, kojih danas gotovo da se više nitko i ne sjeća, a upravo bez tih vrijednih i vještih ljudi, kao ni bez arhitekata, riječju, izostala bi i ona mnoga važna ostvarenja domaće moderne. Među inima tu su se našli »graditelji i gradjevni poduzetnici Greiner & Waronig«, stolar Franjo Keesz, limar i uvoditelj vodova Slavoljub Grilec, bravarija Plemić, Rudolf Arko iz »poduzeća za centralno loženje i moderne vodovodne uređaje«, »Gradjevna i umjetna stolarija Stanko Mladić-Kučko«, »Prvo hrvatsko soboslikarsko-ličilačko družtvo«, »Tvornica parketa i paropila« te »Hrvatska pećarska zadruga«.

Kašnjenje građevne dozvole tek je na kratko vrijeme usporilo izvedbene radove. Glavni građevinski zahvati mahom su bili završeni do siječnja 1921. godine. Očito je da je najveći dio radnji, od iskopa, gradnje, izvedbe stolarije do žbukanja i ličenja objekta obavljen u razdoblju između listopada i prosinca 1920. godine, a tijekom siječnja pristižu već i prvi računi za isplatu »izvedenih zidarskih radnja«. Zanimljivo je istaknuti da će vilu tijekom listopada 1920, dakle i prije no što će biti izgrađena, za svoje potrebe iznajmiti zagrebačka »Banka za trgovinu, obrt i industriju«. Konačno vila je useljena 15. svibnja 1921. godine. No, početkom svibnja, uoči sama useljenja, pojavili su se ozbiljni problemi. Zbog brzine radova žbukanje i ličenje objekta nije izvedeno kvalitetno. Predstavnici banke očevidom su zaključili: »da sa zidova u sobama, predsobljima, kuhinji te hodnicima pada kreč i žbuka u velikoj mjeri, tako, da uslijed toga nijedan stan u iznajmljenoj nam vili nije prikladan za stanovanje, odnosno useljenje«.

STILSKA BLISKOST TRADICIJSKOM GRADITELJSTVU

Popravci su provedeni između 10. i 13. lipnja. Kako se doznaje iz priloženoga troškovnika, na popravcima je »36 sati radio zidar Lukaćin Lovro po 16. - K. (kruna op. a.), 36 sati radila je žena Armišek Jaga po 7.50 K...«, a utrošeno je i »2 škafa vapnenog morta«.

Kuća Fröhlich vrlo je pojednostavnjen drveni objekt, s profinjenim i pročišćenim detaljima. Stilski je bliska tradicijskom graditeljstvu središnje Hrvatske. Čine je tri etaže: podrum, prizemlje i tavan. Uz pomoć sačuvanih troškovnika danas možemo u potpunosti rekonstruirati njezin prvobitni izgled. Temelji, kao i podrumski zidovi na kojima je položena kuća, građeni su od kamena lomljenca, dok su pregradni zidovi bili rađeni od obične opeke. Zidne stijene gornje etaže u potpunosti su bile izgrađene od punih jelovih greda, koje su nosile drvenu krovnu konstrukciju. Iako je u izvornom projektu iz listopada 1919. bio zamišljen pokrov od drvenih utorenih daščica, dvoslivno strmo krovište zasječenih krajeva u konačnoj izvedbi bilo je pokriveno »običnim tamnocrvenim jednobojnim crijepom«.

Ulaz u kuću nalazi se u središnjoj osi jugozapadnoga pročelja, između dva dvokrilna prozora s kapcima, a na krovištu je mansardni otvor. Na pročelju prema Bosanskoj ulici u prizemlju nalaze se tri prozorska otvora s kapcima te natkrivena krovna lođa tavanske etaže, a slična situacija ponovljena je na sjeverozapadnoj strani. Sjeveroistočna, hladna strana kuće u potpunosti je zatvorena, bez prozorskih otvora. Drveno gređe s vanjske strane bilo je premazano katranom, a s unutrašnje strane fino je žbukano i oličeno. U tlocrtu, raspored prostorija podruma prati organizaciju prostora prizemlja u kojem se nalazio dvosoban stan, dok se u potkrovlju nalazio jednosoban stan. Sve tri etaže povezivalo je zavojito drveno stubište načinjeno od hrastovine. Svaki je stan imao zaseban zahod, dok je kupaonica bila zajednička i nalazila se u gornjoj etaži. Prema troškovnicima vidi se da je kuća imala električnu rasvjetu i kućni telegraf »od sobe tavana do predsobe prizemlja«.

Istodobno kada se gradi drvena vila, Kovačić za Oskara Fröhlicha adaptira poslovni prostor »Croatia d. d. za industriju drva« na Zrinjskom trgu 17. Pri izvedbi radova Kovačić mahom surađuje s istim obrtnicima koji rade i na gradnji kuće u Bosanskoj ulici. Zanimljiva je jedna narudžbenica iz veljače 1920, kojom se od bečkog dobavljača uz tepihe, tapete i lustere naručuje i jedan »Staubsaugeapparate«, odnosno usisivač. Naime, vjerojatno je riječ o jednom od najranijih pisanih podataka o usisivaču na našim prostorima. Prema podacima prvi usisivač izumljen je 1901. u Velikoj Britaniji, a 1910. ugrađuje ga u jedan svoj bečki objekt i Adolf Loos.

Zanimljivo je da se Kovačić pri gradnji kuće Fröhlich u potpunosti opredijelio za tradicionalne materijale - drvo, kamen i opeku. Suvremeni materijal radikalno je reduciran. Iz građevnoga troškovnika vidi se da je beton iskorišten jedino za izvedbu tankoga šestcentimetarskog tavanskog namaza i za izradu podrumskih kanalskih otvora, te da je svod u hodniku prizemlja bio izrađen od tzv. »Rabitz-ploča«. Prema stručnom mišljenju Žarka Domljana »upravo ova kuća rječito opovrgava tvrdnju kako je Kovačić bio dekadent, zadojen germanskom, njemačkom i engleskom kulturom i kako je svisoka gledao na sve što je naše«. Kovačić je, smatra Domljan, »zapravo bio prvi naš arhitekt koji je svjesno pokušao - a to će nastaviti tek arhitekti zemljaškoga kruga - u urbanu kulturu uvesti jedan regionalni građevni oblik, stvorivši od pučke brvnare tip otmjene građanske vile«. No, drvo kao materijal u Kovačićevu radu nije nepoznanica. Često ga rabi u opremanju interijera svojih vila. Najpoznatiji primjer drvena je oplata u kući Frangeš (1910). Tu sklonost očito je baštinio iz bečkoga kruga, u kojem se školovao, ali i dijelom iz engleskog Arts and Craftsa, uostalom baš kao i njegov veliki prijatelj arhitekt Adolf Loos.

Kuća Fröhlich godine 1968. registrirana je kao spomenik kulture, no nažalost tijekom vremena bila je znatno opustošena. Posljednja i do sada najagresivnija devastacija i degradacija objekta započela je početkom 2003. godine. Kako je ustanovljeno inspekcijskim pregledom, do ožujka 2003. izvedeni su ovi radovi: »na začelju postojeće građevine prigrađen je rizalit približne veličine 630 x 940 cm, zid istočnog pročelja produžen je u samostojeći zid približne veličine od 420 cm, unutar rizalita, uz postojeću građevinu centralno, izgrađen je stubišni rizalit približne veličine 180 x 180 cm, svi zidovi zidani su blok opekom i završeni armirano betonskom serklažom na visini od 250 cm, na serklaž su postavljeni čelični I profili kao nosači kosog krova, s istočne strane rizalita izgrađena je armirano betonska školjka bazena približne veličine 400 x 800 cm, bazen je nepravilna oblika izgrađen u dva nivoa visina od 180, odnosno 110 cm, ispod cijele prigradnje sve do bazena koji se nalazi u širokom opkopu, izgrađen je podrum približne veličine 600 x 1050 cm, postojećoj građevini rekonstruirani su stojeći krovni prozori, obloženi bakrenim limom... stropne konstrukcija sanirana je postavom čeličnih I profila...«.

Riječju, provedena je sanacija, rekonstrukcija i dogradnja koja je u potpunosti promijenila, narušila i degradirala bit zatečenog objekta. I doista, presuda je dijelom točna - nije počinjem nikakav prekršaj, počinjen je vandalski čin kojim je hrvatska arhitektura šaptom izgubila još samo jedan u nizu od vrijednih spomenika arhitekture 20. stoljeća. Sljedeći molim!

Krešimir Galović