Hladna rafiniranost

Tajna prave umjetnosti

Godina 2004. završila je u hrvatskoj opernoj reprodukciji smrću pjevača koji je u jednom njezinu razdoblju u Operi HNK u Zagrebu bio nositeljem repertoara, sudionik u praizvedbama djela hrvatskih skladatelja ili u nekim iznimno zanimljivim prvim hrvatskim izvedbama opera inozemnih autora.

Jeronim Noni Žunec rođen je 1921. u Mariboru, gdje je završio Učiteljsku školu. Pjevanje je učio u Ljubljani. A onda je došao u Zagreb i prvi put javno nastupio 1943. na radiju kao solist u izvedbi Bachove Kantate o kavi. Godine 1945. upisao se na Muzičku akademiju, na kojoj je studirao pjevanje kod Lava Vrbanića i 1949. diplomirao. Već je 1946. kao član Opernog studija pjevao Rinuccija u znamenitoj produkciji Puccinijeva Giannija Schicchija pod ravnanjem Milana Horvata u režiji Vlade Habuneka. Godinu poslije Ivan Štajcer pozvao ga je u Sarajevsku operu, u kojoj je profesionalno debitirao kao Vojvoda u Verdijevu Rigolettu, zacijelo najteži početak za lirskoga tenora. U Zagrebačkoj je operi prvi put nastupio 26. prosinca 1948, također kao Vojvoda, stupio u stalni angažman, u njoj stasao i ostao joj vjeran do odlaska u mirovinu, odbivši 1956. primamljiv poziv za angažman u Frankfurtu.

Žunec je došao u Zagrebačku operu kad je u njoj ravnatelj bio Milan Sachs i pjevali velikani hrvatske glazbene scene Josip Gostič, Marijana Radev, Josip Križaj, Vilma Nožinić, Nada Tončić - da spomenemo samo najveće, pa se djelujući u takvu okružju, već obogaćen iskustvom u radijskom zboru, razvio u potpuna muzičara i cjelovitu glazbenoscensku osobnost. Dolazilo je to jednako do izražaja u njegovim interpretacijama velikih opernih likova kao i u tumačenju Lukačićevih moteta, popjevaka i vokalno-instrumentalnih djela poput Händelova Jude Makabejca, u kojemu je nastupio u Zürichu 1954, Mozartova i Verdijeva Requiema, Beethovenove Devete simfonije i Missa solemnis, Oedipus Rex Stravinskoga, Brittenove Proljetne simfonije, Mahlerove Pjesme o zemlji ili Papandopulova Osorskog rekvijema.

VISOKA MUZIKALNOST

Uvijek potpuno vjeran glazbenom tekstu, ali i riječi, s ukusom i instinktom profinjena umjetnika široke kulture i visoke muzikalnosti Žunec je stvarao kreacije koje ostaju u sjećanju, kao što su to iskričav Gotovčev Ero, dramatski Beethovenov Florestan, raspjevani Puccinijevi Cavaradossi i Rodolfo, elegantan Verdijev Riccardo, lirski Gounodov Faust, razvratni Tom Rakewell Stravinskog, poetski Debussyjev Pelleas, duhovit Smetanin Janko, tragičan Leoncavallov Canio, potresan Bizetov Don José, veličanstven u svojemu rastrojstvu Herman Čajkovskog, ili neodoljivo komičan fratar Elustaf Prokofjeva ili Filch Gaya-Pepuscha, da spomenemo samo neke od sedamdesetak uloga koje je ostvario na sceni Zagrebačke opere. Za veliki prinos hrvatskoj glazbi dobio je 1985. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

Žunec je djelovao u Zagrebačkoj operi u doba kad su umjetničke sredine velike tradicije i bogata umjetničkog izričaja njegovale vlastiti ansambl, vlastiti iskaz, vlastita htijenja i vlastite mogućnosti. Umjetnički je procvat doživio kad se ona okretala svijetu u smislu brzoga priključka na nove svjetske tokove. Danas je gotovo nezamislivo da su prve hrvatske izvedbe Života razvratnika Igora Stravinskog, kojega je bio izvrstan protagonist ili Krvave svadbe Sándora Szokolaya, u kojoj je bio Mladoženja, bile tek nešto više od dvije godine nakon praizvedbe. A da i ne govorimo o praizvedbama hrvatskih opera kojih je bio jedan od protagonista - Brkanovićevih Ekvinocija i Zlata Zadra, Tijardovićevih Dimnjaka uz Jadran, Odakove Majke Margarite, Devčićeve Labinske vještice, Gotovčevih Stanca i Dalmara do Moći vrline Igora Kuljerića, za koju je 1978. dobio Vjesnikovu nagradu Josip Slavenski.

Žunec je često odlazio na gostovanja, samostalno i s ansamblom Zagrebačke opere. Kad je 1953. gostovao u Ateni i postigao velik uspjeh kao Canio, tisak je pisao kako izvanredno poznaje tajnu umjetnosti. I doista, Žunec je poznavao tajnu prave umjetnosti, umjetnosti bez velikih gesta, kojoj glas i pjevačko umijeće služe tek kao sredstvo izraza.

Glas Nonija Žuneca zabilježen je na snimci Borodinova Kneza Igora za gramofonsku tvrtku Decca.

Marija Barbieri