Donna adorata

Donna adorata

Petrarkolozi su i komparatisti utvrdili da se oponašanje pjesama Lauri, petrarkizam, u Hrvata javlja vremenski najranije, izuzevši Italiju, prije nego u Francuskoj, Portugalu, Španjolskoj, Engleskoj i Poljskoj, kuda se širila ta škola, pravi pjesnički pokret na kulturnom zemljovidu Europe. Prve galantne pjesme po modelu iz Kanconijera pisale su se (i pjevale) u nas već od osamdesetih godina 15. stoljeća

Književna Europa prošle je godine bila u znaku obilježavanja šeste stoljetnice rođenja Francesca Petrarke (1304-1374), talijanskoga klasika i ujedno najutjecajnijega ljubavnog pjesnika svih vremena, kojemu je vječnu slavu donijela zbirka pjesama posvećenih Lauri. Zbirka se nazivlje Kanconijer ili Rasute rime, premda joj autor zapravo nije dao ime. Uviđajem u tijek obilježavanja dohodi se do ugodne spoznaje da je Hrvatska, osim, dakako, matične Petrarkine zemlje, bila najzauzetija u manifestacijama u povodu te jubilarne obljetnice. Upitati se, dakle, zbog čega više objavljenih knjiga i publikacija, zbog čega prigodna izložba Petrarca i petrarkizam u hrvatskoj književnosti i istoimeni međunarodni znanstveni skup, treći ili četvrti po brojnosti sudionika od dvadesetak simpozija, održanih u Italiji i diljem svijeta? Odgovor je u književnopovijesnoj činjenici o kontinuitetu petrarkizma i recepcija Petrarkine poezije u Hrvatskoj tečajem od više od pola tisućljeća, koji je uz to obilježen stanovitim posebnostima u odnosu na druge zemlje.

POČECI PETRARKIZMA

Naime, petrarkolozi su i komparatisti utvrdili da se oponašanje pjesama Lauri, petrarkizam, u Hrvata javlja vremenski najranije, izuzevši Italiju, prije nego u Francuskoj, Portugalu, Španjolskoj, Engleskoj i Poljskoj, kuda se širila ta škola, pravi pjesnički pokret na kulturnom zemljovidu Europe. Prve galantne pjesme po modelu iz Kanconijera pisale su se (i pjevale) u nas već od osamdesetih godina 15. stoljeća, zabilježene su u Runjaninovu Zborniku, datiranu 1507, dok u navedenim zemljama potječu tek iz sredine 16. stoljeća. Petrarkizam je naznačio ili nagovijestio europeizaciju pjesništva i književnosti u svim sredinama gdje je uhvatio korijena, pa je hrvatska pozicija u njemu znakovita. Njoj pridonosi i to što su naši pjesnici počeli i najranije prevoditi Rasute rime na svoj pučki jezik, utemeljivši tako prepjevnu tradiciju do danas neprekinutu.

Poetički i intertekstualni dodiri hrvatskoga pjesništva s Petrarkinim uzornim djelom nisu se također izgubili u vrtlogu literarnih epoha, traju od humanizma i renesanse do modernizma i postmodernizma. Vrijeme je intenzivna petrarkiziranja u nas i drugdje 16. stoljeće, a da je u hrvatskoj književnosti bilo navlastito kultivirano, svjedoče nam, pokraj ostaloga, tri njegove faze kao u Italiji, njegova trojezičnost (na hrvatskomu, talijanskom i latinskom izrazu) te raširenost po južnohrvatskim urbanim sredinama, najjača u Dubrovniku, ali ne samo u Gradu nego i na Hvaru, Visu, Korčuli, u Splitu, u Zadru (osobito), na Pagu. Klasici su hrvatske poezije renesansnoga doba petrarkisti Šiško Menčetić, Džore Držić, Hanibal Lucić, Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić, kojima valja pribrojiti i Petra Zoranića zbog toga što je u pastirski roman Planine utkao i kanconijer petrarkističkih stihova. Najstariji od renesansnih pisaca i otac nacionalne književnosti, Marko Marulić, preveo je završnu pjesmu Kanconijera na latinski, a dva soneta na hrvatski jezik.

Petrarkizam, literarna tendencija produljena trajanja, nastavlja se iz 16. u 17. stoljeće, iz renesanse u barok, transmisijom galantne frazeologije i općih mjesta. Tri klasika razdoblja, Ivan Gundulić, Ivan Bunić Vučić, Ignjat Đurđević, posvojili su stilske i leksičke stečevine svojih pjesničkih prethodnika u opisima i oblikovanjima ljubavnih stanja i motiva. Pjesni (ili pisni) ljuvene djeluju na lirsku svijest, istina u mnogo manjem zamahu, i u 18. stoljeću (Pavao Ritter Vitezović), dok je grofica Katarina Patačić s kraja stoljeća svoje petrarkistički intonirane stihove kajkavizirala, tako da se uz malo retorike može kazati da je oponašanje pjesama Lauri u Hrvata i trojezično i tronarječno.

TEKSTOVNO LJUBOVANJE

Skupno lirsko iskustvo, nostalgija za minulom udvornošću, kriza pjesnikovanja u preporodnim vremenima mogući su razlozi što se petrarkizam regenerira i u 19. stoljeću. U prvoj fazi romantizma (ilirizmu) svi koji se laćaju pera, bez obzira na kasniju žanrovsku profilaciju, bez obzira na zvanje i društveni status (od časnikâ do župnikâ, od perovođa do budućih županâ i banâ), pišu, kako bi se estetski diferencirali u književnim djelima, ljubavne pjesme, cikluse i kanconijere, opet na više jezika (umjesto talijanskoga sada se rabi njemački). Stanko je Vraz najplodniji ljubavni pjesnik s dvjema pjesmaricama Đulabije, Sanak i istina), verse ljuvene svojim damama slažu i Antun Mihanović, Ivan Kukuljević Saksinski, Dimitrija Demeter (na novogrčkom), Antun Nemčić, pobratim mu Mirko Bogović, Ivan Mažuranić, Ljudevit Vukotinović, Dragutin Rakovec, Petar Preradović, da izdvojim tek one ličnosti što ih vidimo na svečanom zastoru Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, na Bukovčevoj kompoziciji Hrvatski narodni preporod. Ljubovanje se u tekstovima ostvaruje dvjema poetičkim obilježjima, neopetrarkističkim, svojstvenim inače romantičarskoj europskoj poeziji (platonska ljubav, donna adorata) i repetrarkističkim što je naša osobitost. Repetrarkizam se, naime, očituje u postupku potpune reprodukcije (leksika, stila, metrike) starih, navlastito dubrovačkih, pjesmaricâ. Neopetrarkističko i repetrarkističko ljubovanje pedesetih godina 19. stoljeća, u drugoj fazi romantizma, postupno se preobraća u ašikovanje pod pritiskom herderovskoga adorativog poimanja usmene poezije i u sklopu uspostave novoštokavskoga jezičnog standarda.

Tek na razmeđu 19. i 20. stoljeća, u okrilju moderne i artizma, pomalo se premošćuje jaz prema starim petrarkističkim vrelima. Milan Begović i A. G. Matoš u proznim štivima, a djelomično i u nekim pjesmama, potvrđuju doticaje s Petrarkinim djelom; Vladimir Nazor po uzoru na drevne dubrovačke ljubovnike svoju zbirku kiti naslovom Pjesni ljuvene (1915). Augustin pak Ujević u elegiji Naše vile (Hrvatska mlada lirika, 1914) prizivlje Šiška (Menčetića), Džoru (Držića), »dva Dinka« (Ranjinu i Zlatarića) te dvaput Cvijetu (Floru) Zuzorićevu. I u antologijskoj pjesmi Vladimira Vidrića (Adieu) tajnovita je žena invocirana kao gospoja, nalik kanconijerima iz 16. i 18. stoljeća. Estetizacija ženskoga bića kao pjesničkog nadahnuća ima i divergentno obilježje (parapetrarkističko, prema terminu Aleksandra Flakera). Iz renesanse u barok, iz romantizma u njegova sljednika - modernizam, iz njega istom putanjom u postmodernizam, strujale su pjesni ljuvenice hrvatskim pjesništvom. Pobudile su, evo, i nostalgiju nekih liričara s kraja 20. stoljeća, ponajprije Luka Paljetka, koji u zbirci Pjesni na dubrovačku (1997) intertekstualno, citatno ili parodijski, uskrisuje dva teksta Šiške Menčetića i jedan Hanibala Lucića, te još jedan anonimni iz Ranjinina Zbornika.

Petrarkizam je razvidno, recimo tako, trajno blago, tradicijska raznica, uspomena na davnu galantnost u nacionalnoj pjesničkoj svijesti, pa je prešao ogradu starinskih knjiga i rukopisa, djelujući i na pučku lirsku osjećajnost, o čemu zvučno zbore stihovi klapskih melodija, što se čuju i izvode danas diljem Hrvatske. Riječi napjevâ poput:

Dobra večer, uzorita,

koja resiš rajske dvore,

prije jutra, prije zore,

moja vilo uzorita...

preslik su udvorne retorike i leksika, tipičnih za pisni ljuvene dubrovačkih, hvarskih i inih petrarkista iz 16. i 18. stoljeća. Vokabular tih pjesmarica, reaktiviran istodobno kao stilsko sredstvo hrvatskih postmodernističkih prepjeva Petrarkina Kanconijera, postao je i instrumentom prevođenja galantne lirike minulih vremena. Jeka petrarkizma doprla je, dakle, i do 21. stoljeća, nesklona tankoćutnu ljubavnom očitovanju prema drugom spolu. Prijevodni kontinuitet, njegov intenzitet, brojnost i učestalost hrvatskih verzija pojedinih Rasutih rima isto je tako čimbenik povlaštne recepcije Petrarke u Hrvata.

Kada se sve te književnopovijesne činjenice i kulturološke pojave imaju na pameti, naša reakcija na njegovu obljetnicu čini se očekivanom i razložitom.

SIMPOZIJ I SEDAM PUBLIKACIJA

Sedam je publikacija objavljeno uz jubilej Petrarkina rođenja, uz njegov sedamstoti rođendan. Potpisuje ih, nažalost, samo troje suautora. Mirko je Tomasović objelodanio peterojezičnu knjigu prepjeva petrarkističkih soneta na romanskim jezicima (Sonetti d’amore / Zvonjelice ljuvene, La Mongolfiera, Doria di Cassano Jonio - DHK, Zagreb, 2003), izbor iz Kanconijera u vlastitu prijevodu (Pjesme o Lauri, Konzor, Zagreb, 2003), knjigu studije o hrvatskom petrarkizmu (Vila Loka, Književni krug, Split, 2004), uredio katalog i napravio izbor za izložbu Petrarca i petrarkizam u hrvatskoj književnosti (Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, 18. ožujka - 17. travnja 2004, Književni krug u Splitu, 24. rujna - 15. listopada 2004); Nedjeljka je Paro izradila Bibliografiju hrvatskih prijevoda »Kanconijera« Francesca Petrarke (Konzor, Zagreb, 2004); Bratislav pak Lučin uredio je programsku knjigu Međunarodnoga znanstvenog skupa Petrarca i petrarkizam u hrvatskoj književnosti, Split, 27-29. rujna 2004. (Književni krug, Split, 2004) te O djevo lijepa (Književni krug, Split, 2004), trojezičnu ediciju, koja uz izvornik sadrži devet hrvatskih prijevoda najsloženije pjesme u Kanconijeru, njezina epiloga, koji počinje stihom: »Vergine bella, chi di sol vestita...«.

Pogleda li se taj podastrti popis, znakovito je da su samo dvije naše nakladničke kuće (Književni krug iz Splita, Konzor iz Zagreba) sudjelovale u programu obilježavanja Petrarkine polumilenijske nazočnosti u hrvatskoj književnoj kulturi. Splitskomu Književnom krugu dužni smo odati i dodatno priznanje, kao glavnom organizatoru navedenoga simpozija.

Simpozij je okupio više od trideset sudionica i sudionika iz Europe i Amerike, od kojih je trećina bila iz Petrarkine matične književne domovine. Talijanske kolegice i kolege sa sveučilišta u Napulju, Rimu, Padovi, Macerati, Trstu i Udinama štoviše su svojim priopćenjima proširili spoznaje o hrvatskim petrarkistima, osobito na toskanskom jeziku zaljubljenika u Lauru, i tako su na stanovit, simboličan, način dali omaggio njihovoj privrženosti prema jednom od otaca nacionalne književnosti na apeninskim prostorima.

Mirko Tomasović

CCCLIV.

»Deh porgi mano a l’affannato ingegnoi,«

Ah, pruži ruku duhu trudnu, sporu,

Amore, i tom krhku, slabu slogu,

o onoj krijepi riječ mi preubogu,

u rajskom što je prebivatelj dvoru;

nek riječi, podaj, u mom pjesmotvoru,

slavi joj dopru, same stić’ ne mogu;

svijet sličnu lijepost i vrlinu mnogu

nemaše, takvu nedostojan stvoru.

»Što ja i nebo možemo«, on reče,

»i svjXti mudri, i razgovor skladan,

sve bje kod one, koje Smrt nas liši.

Otkad je Adam progledao, veće

krasote ne bje; budi dosta sada:

to plačuć kažem, ti pak plačuć piši.«

Prepjevao Mirko Tomasović