C/B LABIRINT

C/B LABIRINT

Miroslav Šutej ovim radom predstavlja nova istraživanja optičkog i vizualnog, on svoj crno-bijeli svijet neizbrojivih jedinica i formacija želi oprostoriti i dati sva optička i taktička svojstva: u labirintu upisanu na podu središnjega dijela Umjetničkog paviljona, optičkim mobilnim znakovima i u skupini bijelih lutaka zavezanih očiju

Godine 1962, kada je Miroslav Šutej imao prvu samostalnu izložbu u Studentskom centru, tadašnji teoretičar i kroničar likovnih zbivanja Matko Meštrović piše o ogromnoj akumulaciji najplemenitije ljudske energije, čije oslobađanje slijedi način, ritam i tok organskog, granularnog množenja i rasta (Matko Meštrović, Od pojedinačnog k općem, 1967), str. 175.

I danas, nakon četrdeset godina, Miroslav Šutej u Umjetničkom paviljonu dokazuje svoju ljudsku i umjetničku energiju »u shvaćanju ako ne i prihvaćanju aktualnih kondicija života koje su određene stepenom opće evolucije svijeta i povijesnog iskustva, spremnost da se dobrovoljno nađe i slijedi najbolji mogući put kretanja...« (Meštrović, isto), odnosno potvrđuje da je aktualan i inovativan i danas.

NOVA STVARNOST LUDIČKOG

I kao što je tada na svojoj prvoj izložbi predstavio radove koji su nastali propuštanjem kroz filtre vlastite mašte i osobnoga viđenja zbilje, Šutej je i ovom izložbom cijelom izložbenom prostoru dao novu stvarnost. Ta nova stvarnost, to je zapravo sveukupno Šutejevo djelo. Ludički element te eksperiment te simbolika asocijacija iza čisto predmetne provlače se i ovim njegovim radom.

Okupacija prostora umjetnikovom intervencijom u interijeru ili eksterijeru postala je praksa već neko vrijeme u Umjetničkom paviljonu, koncepcija koja zasigurno donosi novo muzeološko pomišljanje u našu sredinu. Posebnost je te okupacije i njezina prvobitna ideja, oblikovanje gigantske piramidalne konstrukcije koja bi potpuno natkrila Umjetnički paviljon. Naime, nakon brojnih i dugotrajnih priprema i mijena, Miroslav Šutej oblikovao je prostornu instalaciju koja je potpuno uselila unutrašnjost Umjetničkog paviljona, a koju čine tri rada, tri fragmenta djela nazvana Prekrivene oči.

U neprestanoj mijeni taj akademski slikar došao je s nečim potpuno novim i okupirao cijelo historicističko zdanje prvoga reprezentativnog izložbenog prostora u Zagrebu. Naime, Šutej ovim radom predstavlja nova istraživanja optičkog i vizualnog, on svoj crno-bijeli svijet neizbrojivih jedinica i formacija želi oprostoriti i dati sva optička i taktička svojstva u labirintu upisanu na podu središnjega dijela Umjetničkog paviljona, optičkim mobilnim znakovima i u skupini bijelih lutaka zavezanih očiju.

MOBILNOST, RITAM, EKSPERIMENT

Premda nema jasnih referencija za razumijevanje ovoga rada u cjelokupnom Šutejevu opusu, ne treba zanemariti očite naznake ukupnosti njegovog stvraralačkog promišljanja oblikovana još od prvih radova s početka šezdesetih. Tada on započinje svoje eksperimente plohom rotirajući crno-bijele geometrijske forme stvarajući nemirnu bogato ritmizirajuću kompoziciju i vizualne efekte. Osnovno obilježje koje se u njima nazire jest da se oni čine kao prikazi pojedinih struktura neke stanice materije. Tako to postaju crno-bijele strukture i kompozicije koje rasporedom neupitno izazivaju nadražaje na oku. Šutej uskoro počinje nijekati i dvodimenzionalnu površinu i ulazi u trodimenzionalnost, pa preko kolaža dolazi do slike objekta. Kreira maštovite mobilne grafike koje pozivaju promatrače na reakciju, pa njihovom intervencijom nastaju nove kompozicije, odnosno novi vizualni podražaji. U tom smislu snažnih optičkih efekata kojim je prožeto, djelo Miroslava Šuteja vezalo ga je tada uz aktualne tendencije u likovnim umjetnostima, točnije uz op-art. No u svemu onome što se može podvući pod nazivnik op-arta u Šutejevoj umjetnosti, prije svega (za razliku od Vasarelyja, Morelleta) nema apsolutne simetrije, a već tada prepoznati potpuni individualizam rezultat je njegova vlastitog konteksta iz kojega proizlazi morfologija pojedinih prikazanih elemenata.

Danas, Umjetnički paviljon postao je veliko Šutejevo djelo, koje je umjetnik aktivirao na način što je u središte postavio podni labirint (preuzet iz velikoga labirinta središnje crkvene lađe iz katedrale u Amiensu) i njegovim vršcima kutova zašao u krila izložbenoga prostora u koja je s jedne strane postavio dva mobilna optička crteža iz 1962. godine, a s druge strane 160 dvometarskih lutaka, lišenih svake individualnosti, izrađenih od stiropora i gaze, koji kao da lebde u nekom vakuumu, u nekom međuprostoru između vječnog i prolaznog, razuma i instinkta, znanja i slijepe sile, svjetla i tišine.

OD RUBOVA PREMA SREDIŠTU

I još jednom Miroslav Šutej potvrđuje da iza optičkih i vizualnih senzacija njegovih grafika postoji i neki drugi svijet značenja, s onu stranu viđenoga. Neizbježno cjelokupna ta instalacija povlači brojna tumačenja i interpretacije pojedinih segmenata. Treba je stoga promatrati kao nešto metaforičko, značenjsko. No sve vodi jednoj ideji, ideji optičkih kodova Šutejeve umjetnosti. Također to djelo nosi i svojstvenu likovnost u smislu crno-bijele činjenice djela u odnosu na prostor historicističkog višebojnog i dekorativnog Umjetničkog paviljona.

Skupina bijelih antropomorfnih lutaka sa crnim povezima na mjestu očiju, nedefinirane figure lišene svake deskriptivnosti, postaje masa tjelesa različito usmjerenih, i kao da umjetnik upravo njima pomalo ludički upozorava na način viđenja uopće, na vizualno mišljenje, a možda čak i konotira apsolutnu prevlast vizualnog u našoj suvremenosti.

Labirint u koji gledatelj stupa prilikom ulaska u izložbeni prostor, također postaje mjestom niza objašnjenja i interpretacija. Crno-bijeli ortogonalni pravci, koji tvore labrint, postaju sastavni dio virtualnog i vizualnog prepleta u likovnom i metaforičkom smislu, ono je mjesto polazišta i sabiranja. U odnosu na hrpu bijelih antropomorfnih figura, koje Zvonko Maković u predgovoru kataloga naziva ništavnim, labirint postaje mjestom poniranja u unutrašnjost vlastitog ja, u neku vrstu najskrovitijega dijela čovjekove osobnosti. Dolazak u središte kao da nosi značenje inicijacije, a središte je nešto smisleno, bijelo, sveto, moćno ili pak besmrtno.

Rašeljka Boras