Bill the Kid

Bill the Kid

Bill Clinton, Moj život, prev. Maša Crnjaković, Danijel Dosegović, Kristijan Lazar, Marko Maras, Silvije Nosić, Mirjan Würth, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

Teško je reći što određuje čovjekov identitet. Uglavnom, između dvaju ekstremnih rješenja problema jastva - identitet određujemo isključivo mi sami, odnosno, on je zbroj tuđih doživljaja naše osobnosti - široka je lepeza mogućih opcija i varijanti. Kada pak govorimo o identitetu javne osobe, tada u igru uračunavamo i njezin status kao svojevrstan lakmus, ali i projekciju identiteta. Tek se od ove spoznaje aktualiziraju pitanja jesmo li sliku nekoga javnog čovjeka izgradili mi sami, je li ona možda posljedak vješte medijske prezentacije, nije li tek u pitanju osobna karizma koja se nužno opredmetila u percepciji masa ili je od svega toga u igri ponešto.

ZAVIST

Antropološki gledajući, naš odnos spram poznatih mješavina je divljenja i mržnje, dakle spoj, vrlo kompleksan, doduše, oprečnih osjećaja objedinjen pojmom zavist. On je na djelu čak i kada svoj doživljaj istaknutih osoba tumačimo kao ravnodušnost. Zavidjeti možemo neizravno, diveći se čovjeku od uspjeha, čime potisnutu mimetičku žudnju legitimiramo socijalno očekivanim ruhom, odnosno izravno, na razne načine osporavajući autentičnost javne predodžbe o nekome. Skloniji intelektualiziranju razradit će tu, u osnovi žrtvovnu situaciju, nizom racionalizacija koje, kao i sve što priprada društvenoj sferi, ima zadaću prikriti svoje pravo podrijetlo, a ono je ništa drugo do žrtvovanje samo. Sama javna osoba pritom je nevažna.

Važna je naša potreba da proizvodimo i uzdižemo idole čiji su davni preci kolektivne žrtve nad kojima se ljudsko društvo nekada davno, u samim svojim prvim koracima, konstituiralo izlučujući iz zajednice nasilnost kao zlo pripisano žrtvi samoj. Žrtva je tako svojom ulogom ujedno i svetinja, jer je sa stajališta čovječnosti uspjela postići najvažnije: izmirenje i odgađanje nasilja. Od prvobitnih mitskih junaka do svetih kraljeva, te potonjih okrunjenih vladara i njihovih kolektivnih nasljednika - predsjednika, premijera i istaknutih političara uopće, teče neprekinuta nit žrtvovnoga refleksa utkana u sve pore društvene svakodnevice, kao prikriven, ali itekako djelatan simptom ljudske nasilne naravi i njezine potrebe za žrtvom kao osigurateljem opstanka zajednice. To je pravo podrijetlo naizgled notornih, koliko i dvojbenih pitanja o tome tko ima, a tko nema pravo na uspjeh, tko ima, a tko nema pravo na javnu riječ, jesu li oni najuspješniji ujedno i najbolji kao ljudi, kakav je uopće kriterij moguće uspostaviti glede ljudske izvrsnosti.

Zanemarimo li na trenutak žrtvovnu komponentu njegove društvene uloge, a ona je s obzirom na konkretnu moć ujedinjenu sa simboličnom snagom uloge američkoga državnog poglavara itekako snažna, predzadnji američki predsjednik idealan je poticaj za prežvakivanje netom postavljenih pitanja. Praktično govoreći, Bill Clinton u dva je mandata vodio jedinu svjetsku velesilu, što znači da je osam godina bio najmoćniji čovjek na svijetu. To mu svakako daje pravo na govor, a po nečijem sudu čak ga i obvezuje da govori. Nas kao publiku golica kako sam glavni junak interpretira naličje onoga čemu smo svjedočili kao društvenoj teatralizaciji. Naime, svemu kazanome o žrtvovnom pra-identitetu političke moći treba dodati i suvremenu žudnju za tračem, čiji je izopačeni posinak televizijski reality show. Pritom je žudnja za pikanterijama iz privatnoga života, budući samo suvremena inačica progonstvene logike, logike okrivljavanja i ocrnjivanja žrtve, tek jedan od simptoma žrtvovnosti. Svojom opširnošću, ali i mjestimično začudnom površnošću, Clintonova je autobiografija najadekvatniije ispunila upravo horizont tračerskih očekivanja. Sam njezin autor niti je nesvjesno pristao na takav scenarij niti ga je smatrao promašenim.

IDILIČAN KONCEPT

Glede izbora osobnih ciljeva i maksima po kojima se ravnao, Clinton svojom upravo djevičanskom naivnošću neodoljivo podsjeća na junaka Paola Coelha, uvjerena da je u životu potrebno samo dovoljno snažno nešto željeti, pak će nam se to svakako i ostvariti. Koncept neizmjerno idiličan. Na stranu što su Coelhove maksime puki kič, na rubu glupavosti. Na stranu to što je Clintonova pravocrtna imaginacija samoostvarenja poprilično plitka. Pragmatizam, čedo amerikanstva, jedina autentična filozofija iznjedrena u koloniji izrođenoj u kolonizatora čitave kugle zemaljske, vrednuje samo konačni ishod svakoga duhovnog pothvata.

To mu daje za pravo čak i trivijalnost, ako je uspjela ostvariti svoje namjere, proglasiti duhovnim projektom. U tom smislu, govoreći bez imalo ironije, instanto nizanje Billovih ciljeva ima snagu duhovne projekcije, pa čak i, marksološki gledano, težinu ostvarenja filozofije: Htio sam biti dobar čovjek, imati dobar brak i djecu, steći dobre prijatelje, ostvariti uspješnu političku karijeru i napisati dobru knjigu. Bill je, naime, uspio ostvariti svoja htijenja. Na svoj način, dakako. Knjiga je vrlo lukavo, što, pragmatično misleći, znači i vrlo učinkovito, strukturirana kao kombinacija bildungs-romana i romana s tezom. Iz poglavlja u poglavlje pratimo rast i sazrijevanje uspješna mlada čovjeka koji čak i svoje padove, željno učeći iz njih, zna pretvoriti u odskočnu dasku budućih pobjeda. Usporedno pratimo i životne postaje kao stupnjeve ostvarenja citirana životnoga nacrta. Uostalom, i sam narator, na kraju drugoga poglavlja, poentirano sažimlje sve bitne odrednice vlastite pripovjedalačke pozicije - trač, razvitak životne fabule i ostvarenje zacrtanog: Cijeli život zanimam se za tuđe priče. Hoću ih znati, razumjeti, osjetiti. Kad sam odrastao i ušao u politiku, uvijek sam smatrao da je glavna stvar u mojem poslu ljudima omogućiti da imaju bolje priče. Pritom, kao svaki dobar pripovjedač, Bill zna da fabula ima svoju tržišnu vrijednost i da samo loš pripovjedač ne zna naplatiti svoje umijeće: Kasnije, kad sam ušao u politiku, priča o mojem životu na farmi s poljskim zahodom imala je izvrstan učinak, gotovo jednak kao da sam rođen u drvenoj kolibi. Da nekim slučajem nije postao to što je postao, mogli bismo, europski zajedljivo, uzviknuti: Tko zna kamo bi naš Bill dogurao da je rođen u kolibi nalik onoj uboga ujka Tome. No, ova knjiga ionako nije pisana po europskom ukusu, a Bill je, usprkos ponešto skučenu, ali još relativno pristojnu zahodu, ipak postao predsjednikom.

BALKANSKA BARUTANA

Romaneskno govoreći, fabula ovog života ispričana je pravocrtno, uz minimalna nepodudaranja pripovijedanog i vremena pripovijedanja. To ovako opsežnu knjigu (900 stranica!) čini pomalo zamornom. Zanimljivosti ne pridonosi ni postmodernistički senzibilitet kojemu je gotovo sve o čemu priča jednako važno. Djetinjstvo u američkoj obitelji, mamini brojni brakovi, ljubavi i smrti, prijatelji i protivnici, sve je to nekako izjednačeno, umiveno, upristojeno. Čak i mračni detalji vlastite biografije ostaju tek nagoviješteni, a suočenje s njima inscenirano kao svojevrstan psihološki moralitet u kojem će na kraju ipak pobijediti pravda i dobro. Ne osobito strog prema sebi, ali i relativno popustljiv prema drugima, pripovjedač nam implicitno dobacuje onu filozofsku - da je čovjek i da mu ništa ljudsko nije strano. Postmoderni relativizam naziremo u osjećaju, nikada osviještenu, doduše, da se sve možda moglo odigrati i drukčije, te da je podosta u životu sama Clintona i njegove obitelji tipično do neautentičnosti. Tako je čak i epizoda s fatalnom Monicom ublažena svojevrsnim moralitetom čiji glavni junak pada na ispitu kušnje, ali zato posve pristojno polaže težak ispit pokajanja. No, možda je i ta običnost, mjestimično snižena do banalnosti, dio poruke o američkom snu u kojem uspijevaju neki posve obični dečki iz susjedstva, neki prosječni i dobri klinci koji su imali sreću roditi se u Americi. Ono iznimno jest sama ta zemlja, njezina vilinska sposobnost da ostvaruje snove relativno pristojnih dječaka, njezina svesrdna želja da postane još boljom, usprkos zloćkastim republikancima koju su umjerenom naprednjaku Billu ponekad znali zagorčiti život.

U sve to očekivano se uklapaju i epizode koje će ponajviše zanimati hrvatsko općinstvo. Recimo, ne otkrivajući previše, da je Clinton dobro poznavao situaciju u bivšoj Jugoslaviji, da je navijao za Hrvate, da je bio konsterniran srpskim zločinima, da je odlično snimio Miloševića, te da je navodno vjerovao iskrenim naporima europskih saveznika da postignu mir na brdovitom Balkanu. To da je situacija riješena tek kad je svijet prihvatio američki unilaterizam kao jedino rješenje vježbi na balkanskom poligonu Clinton prešućuje. Nije mu bilo bitno, podrazumijeva se samo po sebi ili se naprosto ne uklapa u sliku dobroćudna Djeda Božićnjaka s debelim mirovnim paketom ubačenim u dimnjak balkanske barutane - neka se mogućim odgovorima zabavljaju dokoni. U njih ne pripada Bill Clinton, dečko s Juga, pristojan, osim u iznimnim okolnostima, ali su i one nadvladive. On, utjelovljeni Odisej, nakon brojnih napasti, sretno se vratio kući. Bildungs-roman na kraju se obrnuo u mitsku naraciju. Nakladnici mogu trljati ruke s još jedne uspješnice. A bivši komunisti usred tranzicijske metanoje preobraženi u lijevo liberalnu inteligenciju uživati u uvjerenju kako je i Bill Clinton njihov duhovni srodnik. Preostaje samo da to shvati i sam Bill. Čovjek s licem dovoljno fleksibilnim (alternativu ovoj oznaci neka čitatelj potraži sam) da u nj stanu desetine drugih, simpatično prosječnih lica.

Antun Pavešković